Knjiga Ivice Filipovića “Misli i pogledi” nešto je najluđe što sam ikad pročitao. Mješavina je to autorovih razmišljanja, političkih planova, autobiografskih elemenata, fragmenata iz raznih priručnika za samopomoć, natuknica iz leksikona, opsežnih citata iz knjiga: generala Marijana Marekovića: “Hrvatska vojska u eri globalizacije politike”, A. Mohorovičić, M. Marković: “Zbornik za narodni život i običaje, Knjiga 53, HAZU, Zagreb 1995.”, i drugih.
Recenzent joj je autorov prijatelj umirovljeni general Ante Roso, koji veli da je “perfektno složena. Pisana je hrvatskim narodnim jezikom što je rijetko kod nas. Ovaj tip publikacije treba postati model za druge knjige i autore.”
Knjigu sam uzeo čitati i ovdje ju predstavljam jer je njen autor, naoko marginalan, ali nevjerojatno umrežen akter mnogih ključnih zbivanja u novijoj političkoj povijesti, među inim: prvih demokratskih izbora 1990-e, rata u Gospiću, slučaja Gotovina, pa sve do zadnjih predsjedničkih izbora, koje je proveo u filijali Bandićevog stožera u Gospiću.
Filipovićev uradak priredio je Stjepan Blažanović organizirajući ga abecedno. Najzanimljivi je zadnji dio pod slovom Ž ilitiga “Životopis”. S takvom količinom iskrenosti, ne pamtim kada sam se susreo.
Predstavljen kao hrvatski branitelj Filipović odmah priznaje da se upisao u partiju (SKH) na kraju srednje škole 1978.
Djeluje nestvarno, ali “Fićo” kako mu tepaju prijatelji iz braniteljskih udruga, piše da se 1986. intenzivno družio sa Zoranom Todorovićem Kundakom. Valjda na skupu studenata Politologije i novinarstva Jugoslavije. Kundak je bio student prodekan na beogradskom Fakultetu političkih nauka, a te godine je stigao do mjesta “sekretara Predsedništva Univerzitetskog komiteta SK”. Srpska povijest Kundaka, ubijen u atentatu 1997., pamti kao udarnu pesnica protiv svih realnih i potencijalnih političkih protivnika Slobodana Miloševića.
Autor se 1990-e “priženio”, ali i:
-Prijavljujem se u Općinski Komilet. Pozvali su me u Osnovnu organizaciju SK Jugoslavije, a ja u to vrijeme onako nadobudan, snažno se angažiram. Nisam "vidio da je došlo novo vrijeme. Pošto sam u to vrijeme bio ponovno bez posla, upisujem se u Sindikat nezaposlenih sa sjedištem u GK SSOH koji je inicirao njegovo osnivanje. Radilo se u jednom prostoru. U jednom djelu prostorije radio je OTV, a u drugom djelu SSOH u raspadu. Ponesen tijekom događanja osnivamo Parlament mladih
Zagreba….– Nakon tog što sam sudjelovao na prvim parlamentarnim izborima na listi SDP-a. Dobio sam negdje oko 27 posto glasova….
Potom se priključuje Antunu Vujiću i njegovoj SDSH-a, a kad ovaj prelazi u SDP, Filipović se priključuje Europskom pokretu. Surađuje s Darkom Jurišićem, Zoranom Oštrićem…
Ratne 1991. dolazi u rodni Gospić s humanitarnim konvojima, pa zaključuje:
– Vidim glavne operacije su prošle. Obranili smo se, sve više razmišljam o povratku u politiku.
Strašno je uzbudljiv njegov ratni put.
– Nošen ratnom stihijom 15. 3. 1992. odlazim u 101 brigadu.
Slavonsko ratište, demobiliziran u lipnju iste godine…– 31. listopad 1993. mobiliziran sam u 150. brigadu. Provodim 15 dana na ratištu, a sedam dana u Zagrebu. Dogovaramo da preuzmem IPD u brigadi. Tijekom nekoliko sastanaka na kooridinaciji mijenjam načelnika. Vidim, nisam ja za regularnu vojsku. Odlučujem nastaviti putem kojim sam krenuo, a to je politika. Mislim si ja: Pa kud puklo da puklo, ili pukovnik il pokojnik….
• Vodim udrugu Mladi Hrvatski Menadžer odlazimo kod
Tuđmana i slikamo se s njim.* 1994. – Sudjelujem u akciji 150. brigade "Repetitor”. U akciji gine više ljudi, jedan naš borac izvrši samoubojstvo. Posebno mi u teškom sijećanju ostao pripadnik 9. gardijske brigade Birka, mlad dečko poginuo iz čistog mira. U travnju sam demobiliziran…
*1995 – Ponovno sam mobiliziran te sudjelujem u akciji OLUJA.
Ivica Filipović otkriva i mučne porodične pojedinosti: da mu je 1998. u psihijatrijskoj bolnici Vrapče umro otac, “gdje je 1943 umro i djed po majci, Ivan”.
Mladen Vedriš ga iste godine savjetuje da se angažira u HSS-u. Nakon što nije uspio dorpijeti do predsjednika HSS-a Zlatka Tomčića, napušta tu stranku i sa Slavkom Degoricijom pristupa osnivanju Hrvatskih republikanaca. Pregovara sa šefom SZUP-a Ivicom Brzovićem, a Degoricija mu na razgovor dovodi Tomislava Karamarka, koji se na koncu odlučuje prikloniti Stjepanu Mesiću, kojem je koncem 1999-e vodio i predizborni stožer.
Nekoliko sam puta susreo Ivicu Filipovića u društvu s pokojnim gospićkim braniteljom, prvim zapovjednikom 117 brigade, Pajom Šimićem. Pajo je posvjedočio da je Milan Levar bio pripadnik njegove postrojbe nakon čega je Levaru posthumno priznato da je uopće bio branitelj. Filipović spominje Paju Šimića u knjizi, ali se ne zadržava posebno na okolnostima njegove smrti iako svi u Gospiću znaju da su njih dvojica proveli posljednje sate prije nego li je Pajo nenadano završio u bolnici ubrzo umro.
O tome kako je s Antom Rosom sudjelovao u “Gotovininoj mreži”, kako je dobio 4 godine “uvjetno” i 3 godine psihijatrijskog liječenja za obiteljsko nasilje (on smatra da je mogao i gore proći) te 2 godine “uvjetno” za fizički obračun s Emilom Markovičkom, i ostale pikanterije iz životnog, ratnog, političkog puta ovoga hrvatskog branitelja pročitajte pod OVIM LINKOM ili naručite knjigu.
Hits: 2
One Comment
Pingback: Margetić otkrio da ga je napao Orešković zbog zločina u Sisku - 45lines