Čovjek u policiji, koji je vodio istragu o nestalim Srbima, a čije ime neću iznijeti u javnost, potvrdio mi je inforaciju da su pripadnici vojne policije lovili Srbe po gradu, izvlačili ih iz kreveta i skloništa i trpali u kamione, te da su ih odveli na strijeljanje. Ako me sjećanje ne vara iznio je podatak o nekih sedadesetak osoba. Navodno da su bili strijeljani negdje u šumi kod Perušića, ali ja to točno ne mogu tvrditi.
MARTIN JENDRAŠIC, UMIROVLJENI PUKOVNIK HV-a i NEKADAŠNJI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA OPERATIVNE ZONE KARLOVAC
GOSPIĆKE SRBE IZ KREVETA IZVLAČILA VOJNA POLICIJA
Pripadnici vojne policije lovili su Srbe po gradu, izvlačili ih iz kreveta i skloništa, trpali u kamione i odvodili na strijeljanje. Ako me sjećanje ne vara, iznio je podatak o nekih sedadesetak osoba – navodno da su bili strijeljani negdje u šumi kod Perušića
Slavica Mrkić Modrić
Novi list, 14. travnja 2000
O “gospićkom slučaju” odnosno nikad razjašnjenim nestancima civila mahom srpske nacionalnosti s gospićkog područja ujesen 1991 godine, za naš je list odlučio progovoriti umirovljeni pukovnik HV-a, a u spomenutom razdoblju pomoćnik zapovjednika Operativne zone Karlovac za SIS. Razlog njegovom javljanju, kaže jest činjenica da mu je dosta kolektivne odgovornosti. Bio sam u Hrvatskoj vojsci i odradio svoj posao što sam najbolje mogao, nikad nisam napravio ništa što bi se oglo klasificirati kao ratni zločin, i ne želim preuzimati nikakvu kolektivnu odgovornost, niti ničiji zločin na sebe, kaže pukovnik Jendrašic i počinje priču o Gospiću s kraja 1991 godine.
– Jednoga dana me zapovjednik, brigadir Izidor Češnjaj, pozvao i doslovno rekao: Martine, vi ste ozbiljan čovjek, hoćete otići u Gospić vidjeti što se tamo događa – nemamo nikakve veze s tom Norčevom 118. brigadom. Otišao sam, no ne direktno u vojarnu u Gospić, jer nisam znao što bi me tamo moglo dočekati, već najprije u Otočac. Kako tamo nisam ništa doznao, onda u Senj kod zapovjednika Operativne grupe za Liku, Pere Ćavara, koji mi je direktno rekao da mi je bolje ne ići u Gospić, jer se neću živ vratiti. No, zadatak je zadatak, ali ipak nisam otišao u Norčevu vojarnu, već u gospićku policijsku upravu. Čovjek u policiji, koji je vodio istragu o nestalim Srbima, a čije ime neću iznijeti u javnost, potvrdio mi je inforaciju da su pripadnici vojne policije lovili Srbe po gradu, izvlačili ih iz kreveta i skloništa i trpali u kamione, te da su ih odveli na strijeljanje. Ako me sjećanje ne vara iznio je podatak o nekih sedadesetak osoba. Navodno da su bili strijeljani negdje u šumi kod Perušića, ali ja to točno ne mogu tvrditi.
Kad sam skupio te podatke vratio sam se u Karlovac bez ikakvog kontakta s Norcem. O tome sam pismeno izvijestio zapovjednika karlovačke operativne zone i rekavši mu da ta brigada nije u sastavu HV-a, već da je to “legija stranaca”. Ona nije bila pod zapovjedništvom zapovjednika operativne zone, niti glavnog stožera, ona je bila direktno vezana za ministra Gojka Šuška.
Podaci proslijeđeni Tuđmanu
Izviješće sam dostavio i načelniku uprave SIS-a u Ministarstvu obrane, brigadiru Josipu Perkoviću. Nakon dva dana sa mnom su došla razgovarati tri brigadira, vojna inspektora, te sam njima ponovio sva svoja saznanja o slučaju Gospić. Nakon jedno mjesec dana jedan od njih rekao mi je “one podatke što ste nam dali, ispitivali smo i sve je točno”. Rekao mi je i to da je Martin Špegelj, sve podatke proslijedio do predsjednika Tuđmana. No, iako su svi znali o slučaju Gospić, nitko nije intervenirao, niti je meni došla zapovjed od mog glavnog šefa Perkovića da dalje radim na slučaju.
Morali ljubiti čizme
Nakon studenoga 1991 kad je pukovnik Jendrašic prvi puta bio u Gospiću, uslijedio je, u prosincu njegov drugi odlazak na gospićki teren, kad se konačno uspio i upoznati s Norcem. Prilikom tog drugog posjeta pukovnik tvrdi da se susreo “oči u oči” sa slučajem koji se može klasificirati kao ratni zločin.
– Sve se događalo u samoj vojarni u kojoj su među ostalima bile smještene i tri grupe HOS-a. Dok smo Norac i ja razgovarali, oja se pratnja motala po vojarni, i kad sa u jednom trenutku vidio vozača kako izlazi iz vojničke kupaonice i povraća, shvatio sam kako nešto nije u redu, te ušao u prostoriju i vidio trojicu zarobljenika kako kleče, a HOS-ovci im naređuju da im ljube čizme. Kako bi se koji sagnuo da izvrši naređenje dobio bi čizmom u zube. Ma, što da vam rečem, bili su svi razbijeni. Izašao sam van, našao zapovjednika HOS-a, dotičnog gospodina Valentina Rajkovića, koji sada živi u Zagrebu i izvijestio ga kako mu ljudi upravo čine ratni zločin. Istina, on je uletio u prostoriju i čuo sam kako viče da prestanu, da prekinu. Potom sam otišao kod Norca, pitao ga zna li on što mu se događa u vojarni, na što je on rekao da mu je to prvi glas, no nije se pomakao. Tada sam u dvorištu sreo vojnog policajca a vojna policija je bila pod mojom ingerencijom, porazgovarao kratko s njim, zaključio kako se radi o poštenom čovjeku, te mu rekao kako će ga vjerojatno zapovjednik uskoro pozvati u Karlovac, pa neka usput svrati i do mene. Naime, iako sam htio provjeriti priču o tome da su vojni policajci lovili Srbe i trpali u kamione, nisam ga htio više izlagati riziku, jer su svi koji su bili viđeni u mom društvu imali velikih neugodnosti. Taj vojni policajac bio je Zdenko Bando.
Zdenko Bando, trenutno na sigurnom u Njemačkoj, kao jedan od trojice haških svjedoka, usitinu je uskoro došao u Karlovac, te se susreo i s pukovnikom.
Zdenko Bando u stanu Milana Levara u Gospiću sredinom devedesetih.
Bandu razriješili i zatvorili u kancelariju
– Kad je došao kod mene, pitam ga ja, – jesi li ti kao zapovjednik voda vojne policije lovio te Srbe i trpao ih u kamione. On kaže – jesam. Pitam ga – tko vam je to naredio? On kaže – Tihomir i Norac. Pitam ga – pa jel’ znaš kud su išli? On kaže – oni su nam rekli da idu na zamjenu, da ćemo mi predati Srbe, a mi ćemo dobiti naše. Rekoh, nije istina, oni su odvedeni u šumu i tamo pobijeni. Kad sam ja to njemu rekao, on se totalno izgubio, izbezumio. I onda sam mu rekao da ide u Gospić, ali ako primijeti bilo kakve čudne igre oko sebe da odmah pobjegne u 128. brigadu, a s njima sam već dogovorio da ga prebace u Karlobag ili Senj. Dok je izlazio od mene vidio ga je Ivica Vuković, časnik obavještajnog sektora koji je bio sastavni dio operativne zone Karlovac, ali distanciran od svih nas i vezan s Norcem i Oreškovićem. Dojavljeno je to u Gospić i čim je Bando stigao u Gospić pričekali su ga, saslušali gdje je i kod koga bio, pa ga razriješili dužnosti vojnog policajca i zatvorili u kancelariju. Uspio je je pobjeći u 128. brigadu i oni su ga kako je bilo dogovoreno prebacili u Senj, pa sam ga ja pooću veze iz Otočca izvukao i poslao u Zagreb, završava priču o Gospiću na izmaku 1991 godine pukovnik Martin Jendrašic, dodajući kako je njegovo osobno mišljenje da je sve konce u to doba na gospićko području vukao Tihomir Orešković, uz svesrdnu političku pomoć ekstremnih emigrantskih struja okupljenih oko HDP-a i Nikole Štedula.
Hits: 193
