HDP-ovac Drviš maznuo Luger, a UDBA-i ostavio “Pokret”

Autor: Željko PeratovićObjavljeno: 06 ožujka, 2018u Komentari, perkovic4 Komentari

Njemački istražitelji su u posjedu transkripta između Doričeve žene Mire, udbine suradnice “Klare” i njene prijateljice Marice, gdje Klara daje savjete Marici kako da se ponaša ako ju milicija bude nešto pitala o ovom slučaju te ispituje prijateljicu kako se moglo dogoditi da Drviš uzme iz torbe samo ono što je htio, a ne prebaci cijelu u Hrvatsku. Marica odgovara da se već kod preuzimanja torbe Drviš žalio kako mu je teška. Kasnije Dorič razgovara sa ženom koja mu prepričava što se dogodilo, a on veli da će o svemu izvijestiti Štedula i da ju čeka u Austriji na jednom odmoralištu gdje će se sunčati na klupi.

Ivan Drviš i Antonio Lekić, dvojica bivših časnika SIS-a, poznatih iz brojnih ratnih afera, svojedobno su mi 1997-e pričali da su od 1986-e pripadali domovinskom HDZ-u i radili neke diverzije protiv tadašnjeg poretka, poput onesposobljavanja prometne signalizacije na Jarunu uoči “Univerzijade”, trovanja mačke republičkom sekretaru za unutrašnje poslove Vilimu Mulcu itsl. Nije baš da sam im vjerovao, a znajući tadašnje, još uvijek čvrste čvrstorukaške režimske prilike, mislio sam da i ako jesi bili nekakvi ilegalci, zasigurno su morali djelovati po naputcima i strogim nadzorom UDBA-e. I u ovom drugom se nisam prevario. U prethodnom tekstu “Cilj SOA-ine OA “Rullmann” je blokirati njemačke istrage” objavio sam:

U SOA-i se upalio crveni alarm kada su primjenom mjera tajnog uhođenja i snimanja došli do podataka da su njemački istražni organi došli do informacija da je njemačkim istražnim organima potvrđeno iz više gore navedenih izvora pod obradom u OA “Rullmann” da je Milan Dorič bio veza između Nikole Štedula i tzv domovinskog HDP-a. Prema tim potvrđenim informacijama kod Milana Doriča u Fürth su još 1988/89 dolazili Nikola Krišto i Antonio Lekić, čelnici Domovinskog HDP-a nakon uhićenja Juraja Pilka. Oni su, navodno od Doriča primali Štedulove naredbe i materijale za djelovanje u Jugoslaviji. Jedno vrijeme su preuzimali samo letke, a kasnije i eksploziv, koji nije upotrijebljen sve do rata 1991.

Drviš Ivan, Lekić Antonio, Mastrović Nikola

Ivan Drviš i Antonio Lekića u razgovoru sa mnom za Globus o filmu Nikole Majstrovića u kojem ih se optužuje da su sudjelovali u ubojstvu Mire Barešića.

U posjedu sam dokumentacije slovenske UDBA-e iz prve polovice 1990-e (fotografije i službene informacije) iz koje je razvidno da je agent Milan Dorič, agent UDBA-e tada kodnog imena “Pogan” u dogovoru s Nikolom Štedulom, predsjednikom HDP-a, preko svoje žene Mire, u suradnice UDBA-e pod pseudonimom Klara, u Maribor dostavio pištolj marke Luger, veliku količinu municeije za isti, nešto eksploziva i stotinjak brojeva novog glasila HDP-a koje se sada zvalo “Pokret”, a i dalje ga je uređivao Dinko Dedić.

Nikola Štedul je povezano stanovitog Roberta Drviša iz Zaprešića, rođenog 1968 godine i visokog oko 180 centimetara sa Doričem. Bili su zajedno i na Bleiburgu 1989-e. Njemački istražitelji sumnjaju da je HDP-ovcu iz Zaprešića bilo Robert, već da se radilo o Ivanu Drvišu, poznatom koaotoru “Predstavke djelatnika SIS-a”, sudioniku akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić, počasnom gostu na dodjeli odličja “Stjepan Radić” Nikoli Štedulu u Uredu Predsjednice 2016, doktoru kinezioloških znanosti i poznatom treneru u ronjenju na dah.

Između dva kruga prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, agent UDBA-e Milan Dorič šalje u Sloveniju preko svoje žene Mire pištolj Luger i municiju za njega, pripadnicima Štedulova HDP-a iz Hrvatske. Pošiljka je stigla u Maribor 04. svibnja 1990. Dorič je već javio UDBa-i tko će ju preuzeti i kako izgleda. Još 03. svibnja mriborska UDBA-a je ishodila nalog za tajno praćenje. Prema dogovoru s Doričem 05. svibnja preuzeo ju je Robert, zapravo Ivan Drviš, i pištolj, dio metaka i eksploziv prebacio u Zagreb. Nije bio uhićen. Dorič je UDBA-i poslao fotografije svega što je poslao, a ispostavilo se da je Drviš uzeo pištolj, dio municije i eksploziv, a ostatak zajedno s putnom torbom ostavio u jednom haustoru.

Jedan od članova domovinskog HDP-a bio je i Zvonko Popović. On je početkom rata razočaran ponašanjem HDP-ovaca u ratu napustio Hrvatsku i dao intervju spomenutom Nikoli Majstrović. Evo što mu je rekao:

“Kad je Bože došao u domovinu, tražio je inervju sa mnom jer smo mi u domovini pravili peticije da se njega oslobodi iz njemačkog zatvora, to više što je bio bio član HDP-a.

Bože je tražio od mene da uradimo neke akcije u Zagrebu, da dignemo neko oružje koje se nalazilo u srpskim kućama. Dakle, da to učini HDP. Shvatio sam odmah da je to jedna podvala, jer kao službenik (Vukušić je odmah u proljeće 1991. dobio posao u SZUP-u preko Vice Vukojevića op. ž.p.), za takve se stvari mogao obratiti određenim službama, a ne našoj stranci. Odbio sam Vukušićev prijedlog, na što mi je on počeo prijetiti, najprije KOS-om, a potom da ću biti ubijen. Vukušić je vjerojatno od nekoga dobio nalog. Ne znam tko ga je spolao i s kojim razlogom, ali od mene je tražio stvari koje bi najviše koristile neprijatelju.”

Lijevo je Ivan Drviš kojeg je Milan Dorič snimio u Grazu 1989-e na jednom skupu Hrvata. Desno Drviš u Mariboru 05. svibnja 1990 nakon preuzimanje torbe od stanovite Marice, prijateljice Doričeve žene Mire. Zanimljivo je da Drviš gleda u pravcu milicijskog fotografa koji ih je pratio automobilom i smiješi se.

Neka Amalija Weiss našla je u svom haustoru, par blokova dalje od zgrade gdje je Drviš preuzeo robu, torbu i pozvala miliciju. Konstatirano je da je Drviš iz nje uzeo pištolj, nešto eksploziva i municije, a ostalo, uključujući časopise sa Štedulovim intervjuom, nije mu se dalo nosti u Zaprešić.

Njemački istražitelji su u posjedu transkripta između Doričeve žene Mire, udbine suradnice “Klare” i njene prijateljice Marice, gdje Klara daje savjete Marici kako da se ponaša ako ju milicija bude nešto pitala o ovom slučaju te ispituje prijateljicu kako se moglo dogoditi da Drviš uzme iz torbe samo ono što je htio, a ne prebaci cijelu u Hrvatsku. Marica odgovara da se već kod preuzimanja torbe Drviš žalio kako mu je teška. Kasnije Dorič razgovara sa ženom koja mu prepričava što se dogodilo, a on veli da će o svemu izvijestiti Štedula i da ju čeka u Austriji na jednom odmoralištu gdje će se sunčati na klupi.

Sličnih materijala kojima se dokazuje da se HDP u Hrvatskoj naoružavao nakon prvih demokratskih izbora udbinim kanalima je na pregršt. Nikola Štedul i njegovi domovinski hadepepovci su uz pomoć udbologa Bože Vukušića, pokojnih novinara Jasne Babić, Srećka Jurdane, pa danas vatrenog zagovaratelja teorije o tri Jasenovca, Igora Vukića, zatim Drage Hedla…, od sebe izgradili mit, jedinih ustrajnih boraca protiv udbaša. No, čini se da su se oni samo, iz za sada nejasnih razloga, sticajem okolnosti, odmetnuli iz udbaškog jata, kojemu su korijenski pripadali.

Naravno, nije loše ni podjsetiti da su hadepoevci Nikola Krišto, Antonio Lekić, Ivica Orešković, Frane Goreta, Milan Buškain, Mirko Norac, Tihomir Orešković, Tomislav Mičić, Zlatan Anić, Miro Laco…, svi odreda radili kod Josipa Perkovića u SIS-u.