Ovaj portal promovira suočavanje s prošlošću, slobodu govora i sekularnost

Oliver Bottini i hladan znoj Gojka Borića

Oops...
Slider with alias none not found.

Gojko Borić, umirovljeni novinar hrvatske redakcije Deutsche Wellea u Hrvatskom listu u lipnju o.g. daje prikaz najnovije knjige njemačkog pisca trilera Olivera Bottinija ‘Der Kalte Traum’ (Hladan san) razotkrivajući me kao piščeva antihrvatskog šaptača i inspiraciju za jednog od likova, novinara Gorana Vorija.

Recenzija odiše autorovim hladnim znojem jer se valjalo svojski potruditi nabacati zavidnu količinu imbecilnih diskvalifikacija, što na račun njemačkog pisca, što na moj. Svejedno ju prenosim kao svojevrsnu najavu prijevoda romana na hrvatski jezik.

 

Oliver Bottini i Gojko Borić
Gojko Borić, lovac na antihrvate s njemačkom adresom

KRIMINALNI BOTTINIJEV KRIMIĆ

Njemački pisac Oliver Bottini u romanu ‘Hladni san'(‘Der kalte Traum’) pozabavio se događanjima u Hrvatskoj

Bottini je previše ispolitiziran na tako novinarski površan način, naravno pod utjecajem svojih ‘hrvatskih’ savjetnika Željka i Nade Peratović, da mu roman ispada više kriminalan nego kriminalistički. Spada u onu vrstu njemačkih autora, bilo novinara ili književnika, koji pod svaku cijenu žele dokazati da su hrvatske prilike u domovini i iseljeništvu prije 20 godina u vrijeme raspada Jugoslavije i srpske agresije bile naveliko drukčije od ‘slika’ koje su tada posredovali njemački mediji i zagovarali njemački političari.

 

Oliver Bottini (rođen 1965.) spada u uspješnije njemačke pisce krimića. Dosad je objavio pet romana uglavnom s izrazito domaćom tematikom i po običaju s istim glavnim junakom, policijskim nadglednikom iz švapske pokrajine koji uvijek rješava sve probleme. Dva puta upustio se u hrvatsko-bosansku problematiku. U romanu Po zadatku očeva (‘Im Auftrag der Vater’) tema se odnosi na jednog bosanskog bjegunca kojega policija iz Njemačke vraća u rodni kraj gdje njegova obitelj doživljava Golgotu što ga tjera da se vrati u Švapsku i krvavo se osveti već umirovljenom policajcu koji ga je ‘protjerao’ u bosanski pakao. Radnja ovoga krimića prilično je uvjerljiva. No svojim posljednjim romanom Hladni san (‘Der kalte Traum’) Bottini se previše ispolitizirao na tako novinarski površan način, naravno pod utjecajem svojih ‘hrvatskih’ savjetnika, da mu roman ispada više kriminalan nego kriminalistički.

Bottini spada u onu vrstu njemačkih autora, bilo novinara ili književnika, koji pod svaku cijenu, pa po cijenu i žrtvovanja istine, žele dokazati da u hrvatske prilike u domovini i iseljeništvu prije 20 godina u vrijeme raspada Jugoslavije i srpske agresije na našu zemlju bile naveliko drukčije od ‘slika’ koje su tada posredovali njemački mediji i zagovarali njemački političari, skupa s ovdašnjim Hrvatima. Stoga bi ga se moglo uvrstiti u skupinu krivotvoritelja istine kao što su književnik Peter Handke s njegovom zaljubljenošću u Miloševićevu Srbiju i novinar Ulrich Schiller, čiji je antihrvatski pamflet ‘Deutschland und seine Kroaten’ jedan od najgorih tekstova političke zaslijepljenosti jednoga autora otrovanog jugonostalgijom i prokomunizmom. Bottini, dakako, nije ni izdaleka tako sjajan pisac kao Handke, a niti takav poznavatelj jugoslavenskih prilika kao što je bio Schiller. Svoj roman Hladni san skrojio je po snažnim utjecajem svojih hrvatskih i njemačkih šaptača kojima se pri kraju romana poimenično zahvaljuje, a to su, među ostalima, Željko i Nada Peratović, Norbert Mappes-Niediek, Norberg Gansel i Gaj Tomaš.

Željko Peratović poznat nam je kao destruktivac koji je bio izbacivan iz svih novina poradi svoje lijenosti, a kad više nije mogao živjeti na taj način, svrstao se u ‘borce za ljudska prava’, postavivši sebi kao glavni zadatak ‘otkrivanje hrvatskih ratnih zločina’, čime se unaprijed odlučio na krajnju neobjektivnost jer čak je i američka CIA dokazala da je na deset srpskih zlodjela došlo samo jedno hrvatsko ili bošnjačko pa je njegovo koncentriranje na isključivo hrvatska zlodjela neka vrsta ‘hladnoga rata’ protiv naše demokratske republike.

Da je Bottinijev roman samo fikcionalan, mogli bismo ga mimoići, ali on je svjesno pomiješao stvarne i izmišljene ličnosti tako da ga moramo shvatiti i kao svojevrsnu dokumentaciju. U popis stvarnih imena vezanih za radnju romana autor navodi, da pomenerno samo neka, Milana Babića, Tihomira Blaškića, Matu Bobana, Janka Bobetka, Josipa Boljkovca, Zvonimira Červenka, Hansa-Dietricha Genschera, Antu Gotovinu, Radovana Karadžića, Helmuta Kohla, Milana Levara, Mladena Markača, Milana Martića, Dušana Miljuša, Slobodana Miloševića, Ratka Mladića, Mirka Norca, Antu Pavelića. Vojislava Šešelja, Gojka Šuška i Franju Tuđmana. Time želi izazvati dojam da je njegov roman sastavljen temeljem povijesne građe, a da bi dobio i humanu stranu, posvetio ga je dvjema ‘žrtvama hrvatskoga terora’ – Reihl-Kiru i Levaru.

Sadržaj romana prilično je jednostavan. Riječ je o hrvatskoj obitelji Ćavar u malom švapskom mjestu Rottweilu. To su otac, majka i dva sina. Jedan se sin ponijemčio i ratne prilike u Hrvatskoj ostavljaju ga hladnim, otac je vatreni Hrvat, ali prema Bottiniju, na prilično primitivan način, dok drugi sin želi dokazati svoje hrvatstvo odlaskom u Domovinski rat. I ostale su figure važne, primjerice srednje pozicionirani njemački vladini službenici i jedna preambiciozna njemačka novinarka u Zagrebu. Posebnu ulogu igra jedna njemačka liberalna političarka koja nastupa s najgorim antihrvatskim klišejima, dostojnih izmišljotinama jednoga Ulricha Schillera. Najveći zloduh u ovoj drami bivši je hrvatski disident iz sedamdesetih godina Ivica Marković koji na početku devedesetih stvara hrvatsku obavještajnu službu i potom radi kao službenik za vezu s ISAF-om i NATO-om. On je slatkorječiv, ali i podmukao, pravi Jago iz ‘Otela’, na kraju romana biva optužen kao ratni zločinac.

LAŽNA PRIČA O DJELOVANJU HRVATSKE TAJNE SLUŽBE U NJEMAČKOJ

Tragedija počinje kad mlađi Ćavar po imenu Thomas, zaručen s jednom Srpkinjom iz Vukovara, (inače najsvjetlijim likom u ovom krimiću) biva slučajno otkriven kao ubojica srpske starčadi tijekom ‘Oluje’, što biva ‘dokumentirano’ na fotki u jednim provincijskim novinama, (zasigurno u ‘Slobodnoj Dalmaciji’), a taj ‘dokument’ može poslužiti kao vrlo opterećujući u procesu protiv generala Gotovine. Da bi to spriječili, traže ga po njemačkoj hrvatski likvidatori. Thomasu uspijeva bijeg iz Hrvatske u jemačku pod bošnjačk45lines.com/seksisticka-kampanja-paraudbaski-spinovi-predsjednikovog-pr-podzemlja/im imenom. Put dvojice Markovićevih agenata po Njemačkoj ‘popločan’ je leševima. Oni u Hamburgu otkrivaju Thomasa i njegovu zaručnicu, otimaju ih, ali njemačka policija je brža pa ih uspijeva osloboditi. Vraćaju se u Rootweiler, no Thomas ne može izbjeći sudbini, ubija ga jedan tamošnji Srbin.

Za Hrvate je od posebne važnosti ne toliko književna vrsnoća ove knjige, o tome mogu postojati različita mišljenja, koliko stvarnosna podloga na koju se poziva Bottini kad govori kao ‘sveznajući’ autor ili kroz usta svojih junaka. Idemo po redu kako bismo dokazali njegovo neznanje i krajnju jednostranost. Novinarka Yvonne Arens s radnim mjestom u Zagrebu zavoljela je hrvatski jezik unatoč tome što ima šest (!) padeža. U Zagrebu često ide u kavanu ‘Bonn’, a to je zapravo kavana ‘Ban’ na Jelačić placu. Bottini u početku stalno piše ‘serbokroatisch’ iako u Hrvatskoj taj naziv nije bio u uporabi ni za vrijeme komunizma. Naravno, ustaše su za njega fašisti kao što su to bili Pavelić i njegova NDH. Očito nije čitao temeljna djela o fašizmu njemačkog povjesničara Ernsta Noltea posve drukčijim tumačenjem fenomena ustaštva.

Autor posvećuje veliku pozornost Dretelju, hrvatskom sabirnom logoru u vrijeme kad je glavni zapovjednik HVO-a bio general Gotovina, ali spominje i Omarsku da bi uspostavio ‘ravnotežu’ između hrvatskih i srpskih zločina. Opisujući Markovićevo angažiranje za vrijeme Hrvatskoga proljeća, tvrdi da su tada Hrvati tražili vlastitu nacionalnu banku, vlastiti pravopis, vlastitu državnu zastavu, vlastiti hrvatski identitet i decentralizaciju. Pa zaboga, nominalno su sve to imali, tražili u samo istinski federalizam i nacionalnu ravnopravnost. Zašto su hrvatski sufleri tako slabo obavijestili svoga autora i o Proljeću? Valjda jer mrze i onu hrvatsku politiku koja je bila i jugoslavenska. Spominje sukobe hrvatskih nacionalista s Udbom u Njemačkoj s krivim Schillerovim podatcima u kojima su prešućene hrvatske žrtve njih 35 nasuprot dvije jugolavenske, od kojih je samo jedna dokazana. Nepoznate su mu presude jugoslavenskim likvidatorima u Saarbriickenu i Muenchenu s potankim opisima udbaških ubojica hrvatskih emigranata. Sladostrasno navodi potjernicu jemačkog saveznog kriminalističkoga ureda na ime Josipa Perkovića koji je kao udbaš, navodno Tuđmanu pribavio putovnicu da bi kasnije bio nagrađen položajem šefa hrvatske tajne službe! Intrigantske tvrdnje bez dokaza, ali pogodne kao namjera da se ‘crne’ i ‘crvene’ Hrvate strpa u isto zločinački koš.

BOTTINI NASTOJI ‘URAVNOTEŽITI’ HRVATSKE SA SRPSKIM ZLOČINIMA

Bottini unosi u diskusiju svojih njemačkih junaka prepirku o razlozima srpske pobune radi navodnog ‘degradiranja’ Srba u Hrvatskoj na razinu ‘nacionalne manjine’ kao i glede ‘osporavanosti’ prava na samoodređenje, proizašla iz Ustava od 1974. kao da su to bili stvarni uzroci srpskoga revolta kojemu je krajnji cilj bilo stvaranje Velike Srbije, a ne nekakvi hrvatski progoni domaćih Srba. Naveliko citira haašku optužnicu protiv hrvatskih generala, unoseći među njih i imena mrtvih kao Tuđmana, Šuška, Bobetka i Červenka. Zaista degutantno jer se time svrstava među oponašatelje nestručne Carle del Ponte o mogućnosti optužaba protiv Tuđmana i ostalih, nakon njihove smrti. Dakako, tu su i izvješća Amnesty International o ‘slaboj volji’ Hrvatske da progoni svoje počinitelje ratnih zločina, bez podataka koliko je tih procesa u Hrvatskoj s odgovarajućim drastičnim kaznama bilo, a bilo ih je više od tisuću. Ne možemo se sjetiti ni jedne države u svijetu koja je tako rigorozno obračunavala sa svojim časnicima koji su ju oslobodili, kao što je to učinila Hrvatska no Bottiniju je to deveta rupa na svirali.

Njegov je junak Levar, ali zašto nije naveo da je taj nesretni čovjek izmišljao ‘zločine’ pri saslušanjima u Haagu, po nekim podatcima samo da bi zadovoljio svoj ego i nekima u pozadini išao na ruku u njihovim tvrdnjama o ‘ravnoteži zločina’. Nevjerojatno koliko Bottini izmišlja, primjerice kad piše da je Hrvatska na početku neovisnosti izabrala za svoj grb ustašku verziju’ (to je onaj grb na crkvi Sv. Marka u Zagrebu) pa ga je promijenila tek na pritisak EU’. Koliko je mržnje nakupljeno u ovom romanu, možemo saznati iz riječi jedne njegove junakinje koja se protivi Markovićevim navodima kako Hrvatska želi mir jer je u početku stvarno bila bez oružja i saveznika. Gospođa dr. Ehringer prijeti predstavniku Hrvatske: ‘Vaš ministar obrane pokušava dobiti oružje preko američkoga veleposlanika iz SAD-a, organizira prebacivanje kalašnjikova preko mađarske granice, poziva na krijumčarenje oružja, uspostavlja obrambene građanske postrojbe … Vi, Tuđman, Špegelj i svi ostali pravite se da ste bezazleni demokrati, a zapravo ste nacionalistički provokatori. Vi ne želite mir, vi želite neovisnost, već godinama i pod svaku cijenu, pa ako pri tome dobijete polovicu Bosne, to bolje.’ Ovime je sve rečeno i to nakon što je zapadna Njemačka temeljem prava na samoodređenje preuzela DDR, a to Hrvatima, valjda kao ‘nižoj rasi’ nije moglo biti dopušteno. Dakako, ovo nije mišljenje autora (ono je inače itekako nazočno u velikim dijelovima romana), ali znakovito je da Bottini pri tome spominje Boljkovićeve riječi kako je ‘rat bio namjeran’ s hrvatske strane. Autor se izričito stavlja na stranu onih koji su tvrdili da je Hrvatska ‘prerano’ priznata, spominjući pritom Amerikance, Francuze, Engleze, Aliju Izetbegovića, Pereza de Cuellara, lorda Caringtona, njemačkog ambasadora u Beogradu Eiffa, vanjskopolitičkog govornika CDU-a u Bundestagu Lammersa. U sve unosi i legendu da je Genscher radi svoga ‘forsiranja priznavanja Hrvatske morao dati ostavku. Naravno, krivi u tu i gotovo svi njemački političari, sveukupno njemačko pučanstvo i njemački mediji koji su stali na stranu Hrvatske. To je ista ‘logika’ kojom su se služili Handke i Schiller. Ali najveću krivnju za ovo iskrivljavanje hrvatske povijesti od devedesetih godina do danas snose Bottinijevi hrvatski sufleri, u prvom redu Željko Peratović koji bi barem trebao znati da u hrvatskom jeziku postoji sedam padeža. On se više zanima za hrvatske ratne zločine u Domovinskom ratu i upletenost katoličkoga klera u ustaška zlodjela, kako ga hvali Bottini, koji u hrvatsku ‘zločinačku terminologiju’ unosi i pojam srbosjek. Navodno su ga izmislili ustaše za brzo klanje Srba, pa je tako hercegovački franjevac Brzina tim srbosjekom poklao u samo jednu noć 1300 Srba!!!

Što čovjek ne će saznati čitajući krimić jednog Nijemca čiji su sunarodnjaci u Drugom svjetskom ratu poubijali samo šest milijuna Židova, a da o ostalim milijunima slavenskih ‘Untermenschen’, (podljudi), a među njima je bilo i Hrvata, i ne govorimo. Od takvih Hrvatska ne treba moralizirajuće prosudbe.

HRVATI U NJEMAČKOJ NISU ONAKVI KAKVE IH PREDSTAVLJA BOTTINI

Ono što najviše začuđuje u ovom kriminalnom krimiću jest autorov navod da je hrvatska obavještajna služba djelovala u Njemačkoj u potrazi za jednim bivšim vojnikom Hrvatske vojske kako bi ga otela i ubila. A to je radila samo Udba, što bi trebalo biti znano svakom prosječnom njemačkom novinaru koji je djelovao za vrijeme komunističke Jugoslavije kao ‘poznavatelj’ balkanskih prilika. Ovdje se postavlja pitanje mora li fikcionalna literatura imati oslonac u realnosti. U biti ne mora, ali Bottini je u radnju svoga krimića unio stvarne ljude, i to odreda važne političke ličnosti, i konkretne događaje, pa stoga od njega moramo tražiti minimum istine o kojoj postoji brojna stručna literatura na hrvatskom ali i na njemačkom jeziku. Pogotovo kad je riječ o jednom malom i progonjenom narodu, ali i o Hrvatima u Njemačkoj koji u ovoj zemlji odavno uživaju ugled kao beskonfliktna i konstruktivna narodnosna zajednica. No Bottiniju nije teško izmisliti kako je Hrvatska katolička misija u Ludwigsburgu ‘organizirala’ krijumčarenje oružja za Domovinu pa kad je to ‘otkriveno’, trebalo je biti prikazano kao ‘privatna inicijativa’.

Novinar zvan Goran Vori (zapravo Peratović) stoji pred zadatkom, koji mu postavlja njemačka kolegica, da skroji ‘veliku priču’, a odnosila bi se na ‘… kroniku hrvatskih ratnih zločina, Gospić, Medak, ‘Oluju’ itd. Dretelj, druge logore u Hercegovini, zločine HVO-a, silovanja, ubojstva, etnička čišćenja. Ulogu politike, hrvatske emigrante, Tuđmana, Gojka Šuška. I druge tadašnje nacionaliste. Ubojstvo Josipa Reihl-Kira, naravno i Milana Levara … Mi ćemo haaške protokole staviti u Mrežu, sve je tu … Ako te hrvatske novine ne žele tiskati, piši za njemačke.’ No Vori nije baš voljan upustiti se u tu pustolovinu što mu ipak nije spasilo život, utopili su ga hrvatski nacionalisti, a tko bi drugi. Oni su spremni na sve pakosti kao i sam Tuđman koji je, kako piše Bottini,’žrtvovao Vukovar’ da bi Hrvatska što prije bila priznata, i to po savjetu nikoga drugoga doli Genschera. Kad jedan njemački političar kritički govori o obavještajcu Markoviću kaže da će mu ” … odčitati bukvicu prije nego što carstvo velikoga Tuđmana ne učiniti tisućugodišnjim.” A zna što to znači u Njemačkoj. Hitler je Treći Reich nazvao ’tisućugodišnjim carstvom’. Ovo je na crti Ulricha Schillera koji je u svojoj knjizi ‘Deutschland und seine Kroaten’ tvrdio da su ustaše prije počeli s holokaustom od njemačkih nacista. Jasno, Srbi su po riječima važne osobe u Bottinijevu krimiću, imali pravo na pobunu i to ona ‘dokazuje’ izmišljotinama kako je ‘na tisuće Srba kao u vrijeme NDH izbačeno iz državnih službi, iz vojske, policije, uprave, čak iz najjednostavnijih radnih mjesta. Mijenjana su imena ulica i trgova nova imena djelomično podsjećaju na četrdesete godine. Trg žrtava fašizma preimenovan je u Trg hrvatskih velikana, jedna ulica dobila je ime po ustaškom ministru Mili Budaku od koga potječe šaljiva rečenica kako trećinu Srba treba ubiti, trećinu protjerati i trećinu nasilno pokatoličiti .. .’ Sjajno, ni jedan od ovih navoda nije dokazan, pa ni one tobožnje Budakove riječi. A da su Srbi za vrijeme komunističke Jugoslavije bili daleko nadprosječno zaposleni u svim važnim državnim službama SR Hrvatske i pogotovo Jugoslavije, to autoru nije poznato, ali trebalo je biti.

Još mnogo toga negativnoga moglo bi se reći o ovom krimiću no kako rekosmo, on sam nije kriv. Krivi su hrvatski odmetnici koji se osvećuju svojoj (?) domovini jer ne mogu prežaliti Jugoslaviju pa izmišljaju laži i poluistine koje su ponekad gore od laži. Sjetimo se samo književnika Slobodana Snajdera koji je sa svojom vješto napisanom dramom ‘Hrvatski Faust’ postigao velike uspjehe na njemačkim pozornicama. Njegova se izmišljotina sastojala od optužbe da je ratni intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Dušan Žanko kao ‘zgoljni ustaša’ proganjao ‘napredne glumce’, među njima posebice Vjekoslava Afrića koji je kasnije pobjegao u šumu. Bilo je potpuno obratno, Žanko ih je branio od nasrtanja nekih ustaških doušnika, što je potvrdio i Afrić u svojim uspomenama objavljenim u beogradskom Vojnom časopisu. Žanko je bio humani katolički intelektualac koji je držao ruku zaštitnicu nad komunističkim simpatizerima u zagrebačkom HNK. Mi smo ga u emigraciji molili da tuži lažljivca Šnajdera, ali on je to odbio jer da se ne želi miješati u slobodu (?) umjetničkoga stvaranja. No za nas je istina bila važnija od toga. Možda će to jednoga dana shvatiti i Oliver Bottini.

Piše Gojko Borić
Hrvatski list, 7. lipnja 2012.

Leave A Reply

Your email address will not be published.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.