Vjernici i nevjernici (1): Država i religijske organizacije na istom poslu

Današnjem poistovjećivanju religijskog identiteta i nacije zasigurno pridonosi sveprisutnost predstavnika Katoličke crkve u mnogim javnim institucijama Republike Hrvatske u kojoj čak i državni protokol ima religijski karakter pa se tako nacionalni praznici redovito povezuju s katoličkim religijskim obredima na način da bi neupućeni promatrač mogao zaključiti da je riječ o nekom religijskom slavlju, a ne o službenoj proslavi državnog praznika neke nominalno sekularne države. 

Da ne bi bilo zabune, naslov je odabran pomalo ironijski. Naime, ljude ne dijelim na vjernike i nevjernike, postoje kvalitete koje su mi puno važnije od nečije vjere ili izostanka iste, a ne mislim niti da se samo pitanje vjerovanja svodi na razliku između vjerovanja ili nevjerovanja. Svoditi širok dijapazon svjetonazorskih pozicija, iskustava i doživljaja na vjeru ili nevjeru po meni je vrlo ograničavajuće, a nije ni ideološki nevino. Većina problema u našem društvu koji se nespretno, pa i tendenciozno, prikazuju kao sukob vjernika i nevjernika, zapravo ima sasvim drugu podlogu od stavova pojedinaca o Božjoj opstojnosti. Najvećim dijelom oni predstavljaju produkt određene identitetske politike vođene od strane samog državnog vrha. Takvu identitetsku politiku u najvećoj meri nameće država kroz svoje institucije, a ona se sastoji u serviranju nekoliko zadanih religijskih identiteta prema kojima se ljudi dijele u nekoliko unaprijed zadanih skupina (zanimljivo je na primjer pogledati koji su odgovori unaprijed bili ponuđeni i priznavani na popisima stanovništva i koja je objašnjenja za očigledno bildanje broja pripadnika velikih vjerskih zajednica ponudio Državni zavod za statistiku). Pozivanjem na brojnost određenih skupina legitimiraju se određene politike, a time, naravno i moć i vlast onih koji takve politike provode. Takva identitetska politika danas ima demokratsku krinku, ali iza nje se krije suštinski antidemokratski način vladanja koji šteti većini nepovlaštenih građana bez obzira na to kakvi su njihovi stavovi o religiji.

Kao i velika većina ljudi u našoj državi družim se s ljudima koji se s obzirom na religiju različito deklariraju – neki se smatraju ateistima, neki katolicima, neki pravoslavcima, neki muslimanima, a dobar dio njih se naprosto uklapa u takve podjele i trebat će im više od jedne riječi ili jedne rečenice da bi opisali svoj stav prema božjoj opstojnosti i prema transcendenciji. S druge strane, ako bih tim ljudima podijelila anketu o političkim i svjetonazorskim pitanjima koja se dovode u vezu s religijskom pripadnošću, odnosno pitanja kojima se religijski glavari vole baviti, na temelju takve ankete odrediti religijski identitet anketiranih osoba bilo bi nemoguće. Naprosto, većina mojih poznanika o pitanjima koja se tiču određenih moralnih i političkih problema promišljaju svojom glavom. Dobro, skupina „moji prijatelji i poznanici“ ne predstavlja reprezentativni uzorak, što nam tu kažu provedena znanstvena istraživanja?

 

Predsjednik RH Ivo Josipović na proslavi pravoslavnog Božića sa svojim povjerenikom za vjerske zajednice Stijepom Bartulicom (krajnje lijevi u vrhu slike), inače deklariranim članom Opusa Dei.

Katolici su Hrvati, pravoslavci Srbi, muslimani Bošnjaci, a židovi su Židovi

 

Istraživanje Duška Sekulića pod znakovitim nazivom U čije ime govori Katolička crkva tako ukazuje da se većina deklariranih katolika ne slaže s dobrim dijelom dokrtirarnih stavova koje zastupa Katolička crkva, većina također ne podržava privilegije koje u našoj državi uživa kler Katoličke crkve. Većina ih tako ne podržava Crkveni stav o razvodu braka – razvod braka je neprihvatljiv samo 27,6% katolika, 65,7% katolika podržava zajednički život partnera prije sklapanja braka, dok se tome protivi samo 18,3% katolika. Razvod kao najbolje rješenje neslaganja među supružnicima podržava 60,3% katolika. Većina katolika ne podržava financiranje religijskih zajednica iz proračuna, odnosno od sredstava koja bi uplaćivali svi građani, većina 60,4% katolika smatra da bi se vjerske zajednice trebale financirati od milodara, a samo 20,23% da bi se trebala financirati iz proračuna. Zanimljivo je da istovremeno većina od 59,2% katolika nije spremna osobno plaćati Crkveni porez i time financijski poduprijeti djelovanje Katoličke crkve. Što se tiče pitanja abortusa, katolici su podijeljeni, nešto veći dio ih smatra da bi abortus trebao biti zabranjen, a većina ih se protivi homoseksualnom braku, premda većina smatra da homoseksualci imaju pravo živjeti kako sami odluče. Ovo istraživanje pokazuje najvišu korelaciju između religioznosti i nacionalnog identiteta iz čega proizlazi da ćete najmanje pogriješiti ako na temelju nečijeg religijskog uvjerenja predviđaju stupanj nacionanog ekskluzivizma, odnosno važnosti nacionalnog identiteta, dok ćete napraviti puno veće greške ako iz religijskog izjašnjavanja pokušate predvidjeti neki drugi svjetonazorski ili politički stav. Velik broj hrvatskih građana religiju još uvijek veže uz nacionalni identitet, a ne uz osobne svjetonazorske stavove, odnosno uz prihvaćanje autoriteta Katoličke crkve. Povezivanje religije i nacije prisutno je i kod drugih vjernika – pravoslavne crkve se tako same po sebi nose nacionalni predznak, odnosno vežu se uz određenu naciju, a Bošnjaci također vrlo često svoj nacionalni identitet vežu uz religiju, štoviše, donedavno je naziv za naciju i religiju bio isti – riječ Musliman/musliman mogla je označavati i religijski i nacionalni identitet, a slično je i sa Židovima, odnosno židovima. U anketi koju sam sama provela, neki vjernici (katolički i pravoslavni) su sami eksplicitno naveli da im smeta  povezivanje vjere i nacije, ali takvi su, izgleda, ipak u manjini.

 

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić upleo se u sukob unutar židovske vjerske zajednice u Hrvatskoj i stao na stranu novosnovane Beth Israel, kojoj je prvi predsjednik bio Ivo Goldstein, ranije ateist, a kasnije i veleposlanik RH.

Velike razlike između iskazanih stavova vjernika i politike klera

 

Prema istraživanju Dinke Marinović Jerolimov Religioznost i stavovi prema seksualnosti i braku odrasle populacije u Hrvatskoj upotrebu kontracepcijskih sredstava, prijebračni seks i razvod braka deklarirani vjernici u visokom postotku smatraju prihvatljivima, dok ih dobar dio (više od 40%) odobrava i život u izvanbračnoj zajednici i rađanje djece izvan braka, a većina ne odobrava ljubavnički odnos s osobom koja je u braku (pretpostavljam da i dobar dio nevjernika ne odobrava takav odnos).  Dakle, i ovo istraživanje pokazuje na velike razlike između stavova deklariranih vjernika i onog što zastupaju službeni predstavnici religijskih institucija.

Istraživanje Mladena Labusa Vrijednosne orijentacije i religioznost pokazuje da ljudi koji se definiraju kao uvjereni vjernici imaju veću sklonost prihvaćanju konzervativnih patrijarhalnih stavova koje zastupa Katolička crkva, međutim oni koji se smatraju religioznima, ne pokazuju takve tendencije, naprotiv skloniji su zauzimanju modernih liberalnih stavova. Ovo istraživanje također pokazuje visoku korelaciju između važnosti nacionalnog identiteta i religijske pripadnosti.

Prvi korak, kao što je i najavio, novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Vedrana Mornara bio je susret s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije i zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, da bi se, prema ocjeni mnogih komentatora, izgladili odnosi aktualne koalicijske vlasti s KC pred sljedeće parlamentarne izbore.

Iz navedenog možemo zaključiti da na temelju religijskog izjašnjavanja građana ne možemo saznati gotovo ništa o njihovim svjetonazorskim stavovima, kao ni o njihovoj eventualnoj podršci javnom financiranju i drugim privilegijama religijskih institucija. Dapače, istraživanja pokazuju da većina religioznih građana ne podržava javno financiranje religijskih institucija. Nameće se pitanje na temelju čega religijske institucije uživaju tolike privilegije i na temelju čega se stavovi koje njihovi glavari zastupaju, izjednačavaju sa stavovima većine hrvatskih građana? Odgovor leži upravo u nametnutoj identitetskoj politici koja ljude dijeli u nekoliko skupina s obzirom na religijski identitet pri čemu se onda brojnost tih skupina uzima kao sredstvo legitimiranja privilegija religijskih vođa i stavova koje oni zastupaju. Ovdje poseban problem predstavlja tendencija izjednačavanja nacionalnih i vjerskih manjina pa država pod kapom podupiranja nacionalnih manjina zapravo podupire određene religijske institucije pri čemu grubo narušavaju prava pripadnika nacionalnih manjina koji istovremeno nisu članovi određenih vjerskih zajednica i pri čemu sama država pripadnike nacionalnih manjina zapravo gura u određene vjerničke torove. Tako se kao primjer pozitivnog pomaka u normalizaciji odnosa tada aktualne hrvatske vlasti prema srpskoj nacionalnoj manjini uzima Sanaderova čestitka pravoslavnog Božića i sada već tradicionalno prisustvo predstavnika vlasti na proslavama ovog vjerskog praznika pri čemu se grubo zanemaruju svi Srbi koji naprosto nisu pravoslavci. Da stvar bude gora, mnoge manjinske udruge koje država podupire radi navodnog poštivanja nacionalnih prava manjina, vezuju se uz određene vjerske zajednice. Ispada da pripadnici nacionalnih manjina svoja manjinska prava gube ako se odluče za neki drugi (i)religijski stav od onog koji im sama navodno sekularna država nameće kao zadan. Isticanjem različitih identiteta dobiva se privid pluralnosti i demokratičnosti, ali stvarnost je daleko od toga budući da samo konstruiranje identiteta ne dolazi odozdo, ono nije prepušteno slobodnoj volji hrvatskih građana i ono ne jamči uvažavanje različitosti, naprotiv, konstruiranje identiteta kojim se religija povezuje s nacijom i kojima se manjinska (i većinska) prava koja bi trebala pripadati samim građanima bez pitanja tih istih građana, prenose na autokratske religijske autoritete, suštinski je antidemokratsko.

Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić uputio je čestitku Muftiji Aziz ef. Hasanoviću, predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, s kojom njeguje obostrano korisne odnose.

Kako spomenuta istraživanja i svakodnevno iskustvo pokazuju, izjednačavanje vjere i nacije postoji i kod nacionalne većine čemu je opet kumovala sama država od njenih početaka gdje su i prije potpisivanja Vatikanskih ugovora u pravno nedefiniranim uvjetima predstavnici Katoličke crkve ušli u mnoge javne institucije RH, a identitet Hrvat-katolik bio je u to vrijeme zadan kao jedini prihvatljivi identitet. Podsjećamo da su u vrijeme rata i poraća sam život, sigurnost i imovina mogli ovisiti o nečijem nacionalnom i vjerskom identitetu pa su se ovakvi potezi klerikalizacije hrvatskog društva mogli provoditi bez reakcije. Današnjem poistovjećivanju religijskog identiteta i nacije zasigurno pridonosi sveprisutnost predstavnika Katoličke crkve u mnogim javnim institucijama Republike Hrvatske u kojoj čak i državni protokol ima religijski karakter pa se tako nacionalni praznici redovito povezuju s katoličkim religijskim obredima na način da bi neupućeni promatrač mogao zaključiti da je riječ o nekom religijskom slavlju, a ne o službenoj proslavi državnog praznika neke nominalno sekularne države. Na kraju ostaje pitanje čemu, odnosno kome služi ovakva identitetska politika vođena od samog državnog vrha, utkana i u zakone i u međunarodne i druge sporazume čija je potpisnica Republika Hrvatska, odnosno što nam ovakva identitetska donosi? Kratko i jasno, ona donosi zaobilaženje građana u procesu političkog odlučivanja – građani mogu odlučiti kako će se izjasniti na popisu stanovništva (pri čemu popis stanovništva ne može predstavljati sredstvo demokratskog odlučivanja naprosto zato što ne zadovoljava niti minimalne kriterije demokratske procedure), građani najčešće (premda ne uvijek, npr. ako su zaposlenici MORH-a, nekih javnih škola i sl.) mogu odlučiti hoće li prisustvovati religijskim obredima i kako će intimno doživljavati svoju vjeru ili nevjeru, ali kad je riječ o političkim temama kojima se religijske institucije vole baviti, građani su zaobiđeni – takve odluke se najčešće donose u autokratskoj maniri na temelju pregovora predstavnika vlasti i predstavnika klera koji se odvijaju daleko od očiju javnosti. Na takav suštinski nedemokratski autoritaran način potpisanu su i Vatikanski ugovori kojima se Republika Hrvatska odrekla dijela svog suvereniteta, odnosno kojima je odlučivanje o dijelovima prevažnih javnih sektora prepustila hijerarhiji Katoličke crkve, uz to Vatikanskim ugovorima Hrvatska je katoličkoj hijerarhiji zajamčila ogromne novčane svote. Na isti tajnoviti i suštinski nedemokratski način su potpisani i ugovori s drugim vjerskim zajednicama, na isti zakulisni način se dogovara dobar dio financijskih izdataka za Katoličku crkvu (http://www.lupiga.com/vijesti/matematika-vjere-imamo-konacnu-cifru-kojom-porezni-obveznici-placaju-vatikanske-sporazume) , na isti način se donose i mnoge važne političke odluke. Svojevremeno je zbog reakcije HBK iz procedure povučen Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, a danas ministar obrazovanja isto tako odluke o školskom programu donosi na temelju tajnih pregovora s vrhom Katoličke crkve. Ovakvim postupcima građani su ne samo izuzeti iz odlučivanja, već im i sadržaj pregovora državnih predstavnika i Crkvene hijerarhije ostaje nepoznat što znači da se važne političke odluke donose na netransparentan način, a tu se otvara mogućnost razmjene usluga klera i političara na štetu građana, odnosno mogućnost političke korupcije. Zanimljivo je da većina vjernika ne podržava ovakvo financiranje vjerskih zajednica i da smatraju da se iste trebaju financirati iz milodara. Crkva je zahvaljujući preuzimanju mnogih javnih servisa, koje bi trebala obnašati država, danas i veliki poslodavac, a to joj omogućuje upravo izdašno javno financiranje. Zbog svoje velike političke i financijske moći svećenička hijerarhija je u mogućnosti vršiti pritisak kako na vlastite zaposlenike, tako i na korisnike njezinih usluga, od kojih su mnogi ionako socijalno ugroženi i obespravljeni, tako da nerijetko možemo čitati o izjavama ogorčenih ljudi koji žele ostati anonimni jer se boje odmazde moćnih pripadnika klera. Kad bi financiranje religijskih institucija bilo prepušteno njihovim članovima, onda bi laici imali moć da kazne svećenike koji se nedolično ponašaju i koji djeluju protivno interesima vjerničkog stada što bi svakako doprinijelo demokratizaciji, slobodi vjerovanja i socijalnoj pravednoati. Međutim, postojeći model omogućava kleru da kažnjava neposlušne vjernike pa i druge ljude koji koriste usluge humanitarnih i obrazovnih Crkvenih institucija što obične ljude dovodi u nepovoljan podređeni položaj, a takvo ponašanje i ograničavanje slobode savjesti se ironično skriva iza državnog navodnog podupiranja vjerskih i svjetonazorskih sloboda. Svakodnevno čujemo i čitamo izjave vjernika koji su nezadovoljni ponašanjem klera, ali u ovakvim uvjetima ne mogu ništa napraviti osim napustiti svoje vjerske zajednice. Kad bi predstavnici vlasti uistinu povećati slobode građana i ojačati njihovu autonomiju, onda ne bi jačali položaj klera u odnosu na vjerničko stado, nego bi radili upravo suprotno od toga.

 

Nakon Ive Sanadera, njegova nasljednica, premijerka Jadranka Kosor nastavila je suradnju s Miloradom Pupovcem, predsjednikom Samostalne srpske demokratske stranke i Srpskog nacionalnog vijeća Miloradom Pupovcem, koji organizira tradicionalnu proslavu pravoslavnog Badnjaka u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva.

 

Korumpiranje Katoličke crkve 

 

Upravo ovakva politika i legitimiranje niza političkih odluka pozivanjem na broj popisanih vjernika ono je što izaziva reakciju sekularistički nastrojenih građana i što se onda opet od strane zagovornika nametnute identitetske politike prikazuje kao sukob vjernika i nevjernika. Ne može se dovoljno naglasiti da većina problema vezana za položaj i moć religijskih institucija nema veze s nečijom vjerom ili nevjerom. Problem tu ne počiva na činjenici da određeni ljudi vjeruju na određen način, politički problem počiva na činjenici da nametanja religijskog identiteta kao sredstva zaobilaženja demokratske procedure, kao sredstva kojim se moć odlučivanja prebacuje s građana na religijske vođe. Religijski predstavnici s druge strane u zamjenu za ogromne materijalne i institucionalne i političke privilegije daju podršku određenim političkim strankama pri čemu se upuštaju i u odrađivanje izborne propagande – ovdje opet treba pogledati istraživanje Ane Benačić i Jelene Miloš[  koje jasno ukazuje na političku trgovinu, odnosno korupciju koja se sastoji u kupovanju podrške Katoličke crkve radi predizborne propagande novcima poreznih obveznika. Ovim političko odlučivanje postaje stvar trgovine političkih i vjerskih vođa, a utjecaj građana na političko odlučivanje je minimaliziran. Na taj način pridobivena institucionalna i materijalna sredstva religijski vođe opet mogu koristiti da bi vlastite ciljeve i vlastite ideje nametali hrvatskim građanima pa čak i malodobnoj djeci čime preuzimaju veliki dio društvene kontrole, a njihov privilegirani položaj postaje nedodirljiv. To u praksi predstavlja podrivanje i rušenje sekularne demokracije pod plaštem lažne demokracije i pod plaštem tobožnjih svjetonazorskih i manjinskih prava, dok zapravo takva raspodjela moći između političara i religijskih vođa i zaobilaženje volje građana više liče na feudalne odnose nego na sekularnu demokraciju, a posljedice u smislu ogromne ekonomske štete i smanjenja političkih i građanskih prava, obespravljenosti i diskriminacije osjeća većina građana Hrvatske bez obzira na njihov (i)religijski stav.

abortusateizamBadnjakBožićcrkveni porezDržavni zavod za statistikuDuško SekulićhomoseksualciIvo GoldsteinIvo JosipovićJadranka KosorkatoliciMarijana BijelićMilorad Pupovacmuslimaninevjernicipravoslavcireligijske organizacijesekularnostStijepo BartulicaStjepan MesićVatikanski ugovoriVedran MornarvjerniciŽelimir Puljić
Comments (0)
Add Comment