Tuđman i Sopta u Kanadi za podjelu BiH po receptu SANU

Franjo Tuđman je te iste godine počeo, s urednom jugoslavenskom putovnicom i JAT-ovim avionom, posjećivati Kanadu. Domaćin mu je bio Marin Sopta. Kada je 1988-e Tuđman boravio u Hamiltonu na Festivalu folklora, prišao mu je jedan član Hrvatskog narodnog vijeća i upitao ga zašto je okružen otporašima koje u svijetu bije glas da su teroristi. Tuđman mu je odgovorio da su oni evoluirali. Sugovornik iz HNV-a upozorio je Tuđmana na pismo Marina Sopte Toronto Staru, ocijenivši ga provokatorskim jer da ide na ruku SANU i cijepanju BiH što da na Zapadu nitko neće podržati. Tuđman je odgovorio da Zapad nitko neće pitati o raspadu Jugoslavije i da će glavnu riječ imati SSSR u tim zbivanjima. Onda mu je sugovornik, ne vjerujući što čuje rekao da će problem u svemu biti s JNA. Tuđman je na to samo otpuhnuo: “Ja sam s Veljkom Kadijevićem sve dogovorio”.

 

Marin Sopta, kum Gojka Šuška i jedan od glavnih ljudi iz kanadske emigracije, a koji su utjecali na sudbinu Hrvatske, završio je gimnaziju u Beogradu prije nego je s majkom Darinkom, otišao kod njenog brata Karla u Kanadu. Marin se sramio oca pravoslavca, pa je uzeo majčino prezime. Za njega je jamčio stric Karlo, član HNO-a, pa HDP-a. Karlo Sopta je sudjelovao u saslušavanju Slavice Dalić kada ju se pater Vjekoslav Lasić i Nikola Omazić doveo u Švedsku da se uda za Miru Barešića. Snimak tog emigrantskog saslušanja kojim se htjelo ustanoviti je li Slavica Dalić poslana od UDBA-e, postoji i danas. Karlo Sopta je bio zatečen kada je Slavica na pitanje drugog ispitivača je li njoj rečeno da će ona udajom za Barešića postati jednog dana hrvatska kraljica. Slavica je navodno uzviknula: Da, baš tako mi je rečeno. Nikoli Štedulu je proslijeđen komisijski nalaz da je Slavica Dalić u rukama UDBA-e, ali on nije mario. Isto tako nije mario ni na upozorenja da je pater Vjekoslav Lasić pouzdanik UDBA-e, da ima dva sina u Švedskoj, da pronevjeruje novac koji je HDP po svijetu skupljao za Barešića, a uplaćivan je na njegov račun. Karlo Sopta je sve to znao, a možda je najmanje znao o svom nećaku.

Dinko Dedić, treći čovjek HDP-a, s Vjekoslavom Lasićem u Švedskoj. Dvojica emigrantskih ljubavnika slamali su mnoga ženska srca.

Marin Sopta je bio pročelnik HNO-a, a potom predsjednik HDP-a za Kanadu. U prostorijama “Otpora” u Torontu držao je sliku Ante Pavelića iako mu je otac bio pravoslavac. Karlu Sopti kao ujaku nije bilo bitno tko je otac njegova nećaka i zašto je njegova sestra Darinka živjela u Beogradu. U njih nije sumnjao. Vjerovao je da je Marina preodgojio, a to što je malo više ustašovao pripisivao je njegovom mladenačkom buntu.

Marin Sopta je brzo svladao engleski i dosta je čitao jugoslavenski tisak. Tako mu je za oko zapao Memorandum SANU, a pratio je što izjavljuje i Milovan Đilas. U travnju 1987-e piše pismo “The Toronto Staru”:

 

Four independent states may be the answer

I was rather disappointed by the conclusion of an otherwise good article by Adam Bromke, A Military Takeover Looms In Yugoslavia (April 7). Bromke’s account of the current political and economic crises in Yugoslavia is relatively  clear and realistic for a Western report. My concern is with Bromke’s conclusion that a military dictatorship, although not preferable to a resolution of economic and national problems would nevertheless be acceptable. I find it difficult to comprehend how any individual or government could find acceptable a military dictatorship, irrespective of whether it “was suspected” that the Soviets were involved.
As for Bromke’s confidence in the Serbian generals and their independence, need I remind him that the majority of those Serbian generals were trained in Soviet military academies and that these ties are further secured by a much longer historical and cultural tradition which binds the Serbs to the Russians.
The inability to resolve the nationalities question presents the greatest problem to the future of Yugoslavia. Those affiliated with the Serbian Academy of Sciences have predicted social upheaval if their view that the 1974 Constitutt’on by which they claim to have lost their power in the federation, s not upheld. In fact, the 1974 Contitution was a first step toward greater equality among the various nationalities.
These facts, together with failed attempts’at democracy in the past, should lead to a single conclusion. This conclusion is perhaps best expressed in the words of Milovan Djilas, ex-vice president of Yugoslavia who recently told an interviewer that “by the beginning of the next century there will be four independent states on today’ s territory of Yugoslavia — Croatia, Serbia, Slovenia and Macedonia.”

MARIN SOPTA

Toronto

Saturday Star, April 18, 1987

Marin Sopta se već u travnju 1987 složio s Memurandumom SANU i podržao da se Jugoslavija podijeli na četiri nove države: Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju i Makedoniju. Naravno Crna Gora bi bila pod Srbijom, a BiH podijeljena između Hrvatske i Srbije tzv politikom humanog preseljenja stanovništva kako su to za vrijeme rata otvoreno znali govoriti Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić.

Franjo Tuđman je te iste godine počeo, s urednom jugoslavenskom putovnicom i JAT-ovim avionom, posjećivati Kanadu. Domaćin mu je bio Marin Sopta. Kada je 1988-e Tuđman boravio u Hamiltonu na Festivalu folklora, prišao mu je jedan član Hrvatskog narodnog vijeća i upitao ga zašto je okružen otporašima koje u svijetu bije glas da su teroristi. Tuđman mu je odgovorio da su oni evoluirali. Sugovornik iz HNV-a upozorio je Tuđmana na pismo Marina Sopte Toronto Staru, ocijenivši ga provokatorskim jer da ide na ruku SANU i cijepanju BiH što da na Zapadu nitko neće podržati. Tuđman je odgovorio da Zapad nitko neće pitati o raspadu Jugoslavije i da će glavnu riječ imati SSSR u tim zbivanjima. Onda mu je sugovornik, ne vjerujući što čuje rekao da će problem u svemu biti s JNA. Tuđman je na to samo otpuhnuo: “Ja sam s Veljkom Kadijevićem sve dogovorio”.

Josip Manolić u svojoj knjizi “Špijuni i domovina” na više mjesta razrađuje tezu da su Franjo Tuđman i njegovi suradnici koncem osamdesetih djelovali u suradnji s KOS-om. Manolić spominje i susrete Tuđmana s Milovanom Đilasom i Dobricom Ćosićem. Naravno, ovo što je kasnije otkrio Manolić ljudi okupljeni u HNV-u tada nisu znali. Sumnjali su na otporaše i hadepeovce da su mahom dvostruki agenti: jugoslavenski i američki. Sve dok Tuđman nije imenovao Gojka Šuška, Soptinog kuma, za ministra iseljeništva, a ovaj kao dio svoj programa nije počeo isticati preseljenje 10.000 Hrvata iz Rumunjske u tadašnju SRH, nisu vjerovali da će Tuđman zaista raditi zdušno na “humanom preseljenju stanovništva”, koje je još kao disident dogovarao s Dobricom Ćosićem.

Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Prvi intervju s Gojkom Šuškom, koji je u emigraciji glumio hrvatskog emigranta dok mu je brat Jozo bio šef vojnog odsjeka u Širokom Brijegu (KOS), objavio je u Nedjeljnoj Dalmaciji 23. rujna 1990-e, pod naslovom: Nova velika seoba Hrvata, Tomislav Marčinko, koji je u Hrvatsku stigao iz Vojvodine odakle je za njim stigao glas da je povezan s KOS-om.

 

Ante PavelićDinko DedićDobrica ĆosićFranjo TuđmanGojko ŠušakJosip ManolićKarlo SoptaMilovan ĐilasMiro BarešićNikola ŠtedulSANUTomislav MarčinkoVeljko KadijevićVjekoslav Lasić
Comments (1)
Add Comment