Parlamentarno istražno povjerenstvo: Švicarska i jugoslavenske tajne službe

Kada je riječ o vezama najpoznatijeg srpskog udbaškog kriminalca i ratnog zločinca iz 90-ih, Željka Ražnatovića Arkana, sa Švicarskom, valja podsjetiti da je javno poznato samo to da je on 1983-e “slučajno” uhićen u rutinskoj kontroli prometa kod Basela. Lik mu se pored raznoraznih izmišljenih imena  nalazio na crvenoj Interpolovoj tjeralici, pa je prebačen u najčuvaniji zatvor u Švicarskoj – Thurnberg kod Berna. Iz tog zatvora, pod neobjašnjivim okolnostima u travnju iste godine Arkan bježi u Beograd. Obrana udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, tvrdila je da je upravo on sa svojim ljudima, po nalogu savezne Udbe i KOS-a, a mimo Perkovića i Mustača, ubio Stjepana Đurekovića na današnji dan, 28. srpnja 1983. Da je švicarska Vlada htjela surađivati s njemačkim vlastima, kako je to predlagao zastupnik Andreas Gross, vrlo lako bi se obrana udbaša o Arkanu kao ubojici, odbacila kao lažna, a suđenje bi mnogo ranije završilo. 

Feljton: Mreža KOS-a i UDBA-e i danas djeluje u Švicarskoj (2)

Na pitanje zašto je i dan danas mreža UDBA-e i KOS-a snažna u Švicarskoj, vrlo vjerojatno bi najbolji odgovor mogla dati najpoznatija švicarska političarka u zadnjih desetak godina, a dolazi iz Socijaldemokratske stranke (SP), Simonetta Sommaruga. Ona je od 2010. do kraja 2018. bial ministrica unutarnjih poslova i pravosuđa, a od 1. siječnja 2019. godine, ministrica okoliša, prometa, energije i komunikacija.

Nakon što je 2014-e u Njemačkoj započelo suđenje bivšim šefovima UDBA-e Hrvatske i Jugoslavije, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, novinar Tagesanzeigera Enver Robelli, objavio je dva prilično jaka teksta o toj problematici. U prvom tekstu Robelli spominje švicarskog biznismena Vanjku Špiljka, kojeg se povezivalo sa ubojstvom Stjepana Đurekovića. U drugom se bavi ubojstvom hrvatskog političkog emigranta iz BiH Stanka Nižića u Zuerichu 1981, koje je do danas ostalo nerazriješeno i službeno je slučaj u zastari.

 

Sommaruga je švicarskoj, ali i međunarodnoj javnosti, inače poznata kao izrazito liberalna i socijalno orjentirana političarka (izvor: Beat Mumenthaler, uvek.admin.ch)

U drugom tekstu Robelli piše da je zastupnik Socijalističke partije u Donjem domu švicarskog parlamenta (Nationalrat), Andreas Gross, iz Socijaldemokratske stranke (SP), pismom obratio (04.12.2014) Saveznoj vladi u Bernu (Bundesrat), tražeći odgovore na pitanja vezano uz djelovanje jugoslavenskih tajnih službi u Švicarskoj sedamdesetih i osamdesetih godina, s posebnim naglaskom na ubojstvo Stanka Nižića.
Zastupnik Gross, odgovore je dobio 25. 02. 2015. upravo od ministarstva unutarnjih poslova i pravosuđa na čijem je čelu bila spomenuta Simmoneta Sommaruga, a koja je te godine obavlja i dužnost predsjednice Švicarske konfederacije. Pitanja i odgovori su svrstani u tematska područja: međunarodna politika i sigurnosna politika.

Švicarska trebala s Njemačkom surađivati po pitanju djelovanja jugoslavenskih tajnih službi

Gross je u uvodu naveo da je u Njemačkoj započelo suđenje dvojici šefova jugoslavenskih tajnih službi,  da je iz spisa razvidno da su njih dvojica bili dio mreže koja je povezana sa Švicarskom, a gdje su se održavali njihovi osobni i finacijski odnosi. Podsjetio je i na ubojstvo Stanka Nižića u Zürichu 1981 i činjenicu da je njegov dosje zatvoren za javnost sve do 2061.

Zastupnik SP-a Andreas Gross (izvor: parlament.ch)

U tom kontekstu, tražim od Vlade da odgovori na sljedeća pitanja:

1. Je li Vlada, zajedno s njemačkim vlastima i uz pomoć svojih saznanja, spremna istražiti djelovanje jugoslavenske tajne službe u Švicarskoj tijekom 1970-ih i 1980-ih?

2. Je li  spremna inicirati preotvaranje istrage o ubojstvu Stanka Nižića i osigurati da  odgovorni za ubojstva tajnih službi na švicarskom tlu budu poznati i  da se zna zašto su te akcije izvršene?

Sommaruga ga je hladno otpilila. Vlada se neće baviti tim povijesnim pitanjima jer taj zahtjev nije usvojen i postavljen pred nju od strane oba doma parlamenta. Za taj odgovor bi se moglo reći da je formalno opravdan. No, da ta priča nije  od interesa za čitavu Švicarsku, kako se dodatno obrazlaže, je i s formalnog aspekta, potpuno netočno. O tome nešto kasnije u ovom tekstu.

Što se tiče slučaja Nižić, Sommarugino ministarstvo objašnjava da dokumenti u Saveznom  arhivu podliježu roku zaštite od 30 godina, nakon čega su potpuno dostupni javnosti na uvid. U slučaju Stanka Nižića, obzirom da je njegov predmet indeksiran pod osobnim imenom i sadrži posebno osjetljive podatke ili profile osobnosti, rok zaštite je 50 godina, a zainteresirani za uvidom u tu arhivsku građu trebaju se obratiti posebnoj državnoj agenciji koja će onda procijeniti bi li uvid prekršio najvažnije javne ili privatne interese vrijedne zaštite, pa prema tome dostaviti odluku Saveznom arhivu – odobrava li se djelomičan uvid ili se odbija.

Novinar Robelli dobio je djelomično na uvid dokumente iz Saveznog arhiva o Stanku Nižića U izvještaju ciriške kantonalne policije navodi se da je Stanko Nižić ubijen na način da nije pružao otpor. Dakle, ubio ga je netko koga je on poznavao. Ključno, na rukama uhićenog Slavka Grubišića (zatamnjeni podaci osumnjičenika) nađeni su tragovi barutnih čestica. Da je osumnjičenik Slavko Grubišić, suradnik KOS-a i UDBA-e, ja sam pak otkrio na osnovu podataka iz autobigrafske knjige koju je sam Grubišić objavio, te konzultirajući druge relevantne izvore. On je u ciriškom istražnom pritvoru  proveo tri mjeseca braneći se da je barut na njegovim rukama pronađen zahvaljujući tomu što je dva tjedna prije nego je došao u Zürich vježbao pucanje iz pištolja, kojeg da je legalno posjedovao u Švedskoj. Obrana je bila prilično glupa, ali, navodno ciriška policija u to vrijeme nije raspolagala forenzičkim alatima kakvi su razvijeni tek kasnije, pa je Grubišić nakon tri mjeseca oslobođen sumnje, a slučaj je zaključen.

Zašto Švicarska još uvijek drži pod ključem slučaj ubojstva Stanka Nižića?

Savezno ministarstvo unutarnjih poslova i pravosuđa u odgovoru zastupniku Grossu, dalje objašnjava da je slučaj Nižić otišao u zastaru, a postoje li elementi za njegovo preotvaranje, ne odlučuje Savezna Vlada, nego niža nadležna tijela. Pretpostavlja se, ciriško kantonalno državno odvjetništvo. No, da je bilo političke volje, pokazalo bi se da ni to nije u potpunosti točno.

Političko djelovanje Stanka Nižića u Švicarskoj bilo je usko povezano s djelovanjem kasnije u Njemačkoj ubijenima Antom Kostićem i Đurom Zagajskim, te teško ranjenim Lukom Kraljevićem. Njemačke vlasti raspolažu dokazima da je jedan agent UDBA-e djelovao u Baselu i za račun Udbe švercao eksploziv kroz Švicarsku do Njemačke. Stanko Nižić je zbog kontakata s tim agentom UDBA-e bio pod nadzorom savezne policije i tajne službe, a koje su upravo u nadležnosti Sommaruginog ministarstva. Jedan agent spomenutog ministarstva djelovao je u neposrednoj blizini Stanka Nižića u danima kad je ovaj ubijen. Od progona je ostao zaštićen i suradnik UDBA-e koji je pomagao Slavku Grubišiću, jer se pretpostavlja da je i on bio suradnik švicarske tajne policije i danas mirno živi u ovoj zemlji.

Njemačke vlasti su do ovih podataka došle, u velikoj mjeri iz dosjea Stanka Nižića u Švicarskoj, a koje im je dostavio nekadašnji tajnik Komisije za istraživanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća, Bože Vukušić, inače važan svjedok na suđenjima Krunoslavu Pratesu, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Sva su trojica pravomoćno u Njemačkoj osuđena na doživotne zatvorske kazne.

Verhaftungsverfügung (Rješenje o pritvaranju), Bezirksanwaltschaft Zürich (Okružno državno odvjetništvo Zürich), Zürich, 24. kolovoza 1981., HDA – preslika u arhivi PBV-a. Prijevod: “Osumnjičeni Grubišić je najdirektnije sumnjiv da je 23. kolovoza 1981., oko 23.50 sati, u hotelu “Kindli” u Zürichu, ustrijelio hrvatskog emigranta Stanka Nižića. Osumnjičeni, kojem su na rukama otkriveni tragovi baruta, za što nije mogao dati opravdanje, poriče počinjenje djela za koje se tereti.” Ovo je samo jedan isječak iz obilne dokumentacije koju je Komisija dobila devedesetih od vlasti iz kantona Zürich kada joj odobren i prijenos posmrtnih ostataka žrtve u domovinu.

A da kantonalne vlasti nemaju primat pred saveznim u slučajevima terorizma i organiziranog kriminala, kako nekad, tako i danas, svjedoči i nedavni primjer Romana Abramoviča, ruskog oligarha koji se zbog problema s britanskim vlastima htio skrasiti u kantonu Wallis. Novinari Tagesanzeigera otkrili su u rujnu prošle godine da je Savezna policija  na zahtjev Državnog ureda za migracije (oboje je bilo u ingerenciji Simonette Sammaruge), a kojem se obratio kanton Wallis, odbila zahtjev Romana Abramoviča za boravišnom dozvolom. Abramovičev zahtjev je odbijen jer je procijenjeno da bi njegov dugoročni boravak u zemlji predstavljao prijetnju javnoj sigurnosti i međunarodnom ugledu koji uživa Švicarska. Abramovičev odvjetnik tvrdio je da ne postoje dokazi o umiješanosti njegovog klijenta u pranje novca i povezanost s organiziranim kriminalom, kako je stajalo u odbijenici.

Abramovič je utočište morao potražiti u Izraelu. Kako su krajem prošle godine objavili britanski, a prenijeli izraelski mediji, on se nalazio na popisu britanske tajne službe kao jedan od financijera Vladimira Putina. Priča o njegovom pokušaju da mu Švicarska bude novi dom, očito je dospjela u Tagesanzeiger zbog pritisaka Britanije na Švicarsku, a posebno nakon što je ruska vojna tajna služba otrovala ljude u Salisburyiu u ožujku prošle godine.

Švicarska je u prošlosti, za koju je zastupnik Gross tražio da se istraži, njegovala posebno dobre odnose s Jugoslavijom. Slovenski istraživač Rado Pezdir objavio je u srpskom Newsweeku tekst, pozivajući se na dokumente iz slovenskih arhiva, da su UDBA i KOS već negdje pedesetih godina počeli prati novac preko Švicarske, a kasnije Lihtenštajna (kneževine koju u vanjskoj politici predstavlja opet Švicarska).

U tom se tekstu spominje ime bivšeg jugoslavenskog špijuna i poduzetnika Slobodana Bate Todorovića, koji se nastanio kod Luzerna. U dokumentima sa suđenja za ubojstvo Stjepana Đurekovića, navodi se da je Vojko Santrić, čovjek KOS-a, preko svoje firme i banaka u Luganu radio kriminalne poslove s INA-om. Nakon Santrićeve smrti, njegovu vilu kod Lugana kupio je Behgjet Pacolli, nekadašnji migrant s Kosova. Njega su švicarski tužitelji Carla Del Ponte i Dick Marty istraživali zbog umiješanosti u korupciju s nekadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Kada je Jeljcin predao vlast Vladimiru Putinu, ovaj ga je odmah pomilovao. Istrage su u Švicarskoj morale biti obustavljene i protiv Pacollia. Carla Del Ponte je delegirana ispred švicarske Vlade za tužiteljicu ICTY-a u Haagu. Tako je zapravo maknuta da ne bi više ugrožavala švicarske financijske interese.

Zašto Udba i švicarske vlasti nisu pravile probleme migrantu s Kosova Behgjetu Pacolliu?

Behgjeta Pacollia u Švicarskoj više nitko nije dirao, pa je čak postao potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Kosova. Podsjećam da je nekako u to vrijeme i čovjek od važnosti za švicarske interese, Vanjka Špiljak, razgranao poslove na Kosovu. Tamo je kupio jedno poduzeće za distrubuciju plina i preuzeo INA-ina skladišta goriva iz kojih je naftnim derivatima opskrbljivao KFOR, a u čijem sastavu su bile i jedinice švicarske vojske.

Pored hrvatskih emigranata, jugoslavenske tajne službe žestoko su progonile i one s Kosova. Jugoslavenske vlasti im nisu htjele dati potvrdu o nekažnjavanju, tako da bi ih Švicarska u velikoj mjeri protjerivala. U znatno manjoj, bio bi im odobren azil. Beogradski udbaš, Božidar Spasić, više puta se javno hvalio da je kosovskim emigrantima, koji su ipak na neki način uspjeli djelovati u Švicarskoj, organizirao požare u prostorima gdje bi se inače se okupljali i slično.

Behgjet Pacolli očito, nije imao sličnih problema s Udbom, a ni švicarskim vlastima.

U Švicarskoj je firmu imao i Boris Vukobrat, kojeg su pojedini mediji u Hrvatskoj također dovodili u vezu s KOS-om. On je u poreznoj oazi u kantonu Zug imao i zakladu preko koje je promovirao neke svoje novojugoslavenske ideje, da bi na koncu postao miljenik Srpske pravoslavne crkve, pa je s njenim izaslanstvom 2007 posjetio i ruskog patrijarha Alekseja II, a 2010 primio ga je i patrijarh SPC, Irinej u Beogradu. Godine 2013-e u Beogradu, Boris Vukobrat, predsjednik i osnivač švicarske Zaklade za mir i rješavanje kriza i počasni predsjednik udruge CIVIS, primio je orden  Svetog cara Konstantina u sklopu proslave 1700. obljetnice milanskog edikta.

Josip Manolić, drugi po redu hrvatski premijer i čelni čovjek svih hrvatskih tajnih službi, kojemu je tajnik u Uredu za zaštitu ustavnog poretka, bio u Njemačkoj na doživotni zatvor osuđeni, zadnji šef jugoslavenske UDBA-e, Zdravko Mustač, za Vukobrata i Santrića potvrđuje da su bili agenti KOS-a, ali spominje i neke druge finacijski povezane sa Švicarskom:

[box type=”custom” color=”#b7312a” bg=”#ffffff” border=”#291fc1″]Afera u INI, međutim, izbija 1983. u najbezbolnijemu obliku deviznoga šverca. U njezino se raščišćavanje s velikim zanimanjem uključuje Stane Dolanc, tadašnji savezni ministar unutarnjih poslova. U jeku istražnih radnji dolazi u posjet zagrebačkoj policiji, gdje od tadašnjeg šefa Josipa Šlibara dobiva detaljni brifing o kriminalističkoj istrazi koja je u tijeku. U razgovoru sudjeluje i republički ministar Pavle Gaži, kojega će nekoliko mjeseci poslije smijeniti zbog tog susreta u kojemu su prekršene sve službene ovlasti. Istodobno KOS nastavlja plesti mreže. Vrbuje Vojka Santrića, uglednog bankara i trgovca, štićenika Mike Špiljaka i prijatelja njegova sina Vanje dulje od dvadeset godina. Vrbuje Borisa Vukobrata, štićenika Tode Ćuruvije. Vojko Santrić povezao se na državnim poslovima s Robertom Ježićem, Franjom Gregurićem, Ninom Marakovićem i drugima. Služba državne sigurnosti Hrvatske prati aktivnosti Vukobrata i Santrića, snima i provodi tajne pretrese ulazeći, među ostalim, u stan dr. Gordane Štajminger, kod koje su odsjedali KOS-ovi agenti i operativci Milan Damjanović i Đeno Đenadić. Gordana Štajminger je kasnije, našim dolaskom na vlast 1990., postala saborska liječnica.

Špijuni i domovina, str. 176[/box]

Švicarska i rat u BiH

Švicarska je bila utočište i Adilu Zulfikarpašiću, bosansko-hercegovačkom pratizanu, u koju je on već u veljači 1946-e pobjegao iz Jugoslavije, a s mjesta pomoćnika ministra trgovine u komunističkoj Vladi BiH.

Za Adila Zulfikarpašića su njegovi politički protivnici iz SDA (stranke za koju tvrdi da ju je s Alijom Izetbegovićem osnovao u Švicarskoj) za vrijeme rata govorili i pisali da je bio bio ucijenjen informacijama o svom boravku u ustaškom zatvoru, te kao takav od strane vojne tajne službe, kasnije poznate kao KOS, poslan u Švicarsku da špijunira “ustaše”. Govorilo se i pisalo da  se je on preko trgovačke tvrtke koju je osnovao u Zürichu, bavio švercom oružja i nafte između Jugoslavije, Turske i zemalja arapskog svijeta, koje su pripadale Pokretu nesvstanih. On je to nastojao demantirati u razgovoru s Milovanom Đilasom 1994-e u Budimpešti. Razgovor je u formi knjige iste godine objavljen pod naslovom “Bošnjak – Adil Zulfikarpašić“, a izdavači su bili Bošnjački institut iz Züricha i Nakladni zavod Globus iz Zagreba.  Svoju ženidbu za Tatjanu Nikšić, kćer dr. Ante Nikšića, čovjeka koji je 1941-e dočekao ustaškog zločinca Antu Pavelića u Karlovcu, te 1942. nakon Andrije Artukovića imenovan za ministra unutarnjih poslova NDH, a 1943 bio veleposlanik NDH kod Mussolinija u Rimu, Zulfikarpašić ovako opisuje: “Sve је u mom životu malo čudno i komplicirano, ра i moja ženidba. Žena u koju sam se zaljuЬio bila је šćer ustaškog ministra Dr. Ante Nikšića – stara pravaška lička obitelj. То је izazvalo buru kod nekih hrvatskih emigranata, naročito kod grupe franjevaca koji su bili u Innsbrucku. Dnevno su је denuncirali majci, ра se ukopčao i otac iz Buenos Airesa. Pisao јој је da se raspitao о meni i da vjeruje kako sam ја “na svom mjestu”, ali ako bih prešao na katoličku vjeru, da bi to biо najbolji dokaz, te da u tom slučaju ne bi biо protiv njene udаје za mеnе. Ја sam mu uljudno pisao – ako ја trebam dokazivati nеku ispravnost promjenom vjere, prevešću Tanju nа islam. Vjenčali smo se рriје nеgо što је doktorirala, u mајu 1949. i u braku s njom sam četrdeset i pet godina.” Naravno da u ovoj svojoj ispovjesti, Adil Zulfikarpašić ne dovodi u vezu činjenicu da je u ustaškim zatvorima u Zenici i Mitrovici proveo 9 mjeseci, nekako istodobno dok  je njegov budući punac Ante Nikšić,  bio ministar unutarnjih poslova NDH. Neuvjerljivo djeluje i njegova tvrdnja da je uz pomoć nekih neidentificiranih simpatizera partizana, ustašama pobjegao iz ruku kada su ga iz Mitrovice, preko Zagreba, prebacivali u Lepoglavu.

O vezama između Švicarske i BiH, a preko Bošnjačkog instituta, čije se sjedište preselilo u Sarajevo, ali su vrijedne nekretnine ostale u Zürichu, bit će više riječi u sljedećim nastavcima.

Kada je riječ o vezama najpoznatijeg srpskog udbaškog kriminalca i ratnog zločinca iz 90-ih, Željka Ražnatovića Arkana, sa Švicarskom, valja podsjetiti da je javno poznato samo to da je on početkom 1983-e “slučajno” uhićen u rutinskoj kontroli prometa kod Basela. Lik mu se pored raznih izmišljenih imena nalazio na crvenoj Interpolovoj tjeralici, pa je prebačen u najčuvaniji zatvor koji ima Švicarska – Thurnberg kod Berna. Iz tog zatvora, pod neobjašnjivim okolnostima u travnju iste godine on bježi u Beograd. Obrana udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, tvrdila je da je upravo on sa svojim ljudima, po nalogu savezne Udbe i KOS-a, a mimo Perkovića i Mustača, ubio Stjepana Đurekovića na današnji dan, 28. srpnja 1983. Da je švicarska Vlada htjela surađivati s njemačkim vlastima, kako je to predlagao zastupnik Andreas Gross, vrlo lako bi se obrana udbaša o Arkanu kao ubojici, odbacila kao lažna i suđenje mnogo ranije završilo.

Švicarska je od svih svjetskih država najpozvanija dati odgovore narodima s prostora bivše Jugoslavije o krvavom raspadu njihove zemlje

Ako je ijedna zemlja na svijetu dužna dati odgovore građanima bivše Jugoslavije, o utjecaju jugoslavenskih tajnih službi na krvavi raspad njihove bivše domovine i kasnije financijsko održavanje te mreže u novonastalim zemljama, onda je to Švicarska. Vidjeli smo kako je Simonetta Sommaruga surađivala s britanskim vlastima po pitanju ruskog oligarha bliskog Putinu, Romana Abramoviča. Očito je da je potreban neki snažan prisak izvana da bi Švicarska otvorila tabu teme – a one se gotovo uvijek tiču njenih financijskih interesa. Poznat je tako slučaj s blagom koje je Hitler oteo Židovima i pohranio u švicarske banke. Snažni pritisci izvana, prvenstveno preživjele rodbine žrtava Holokausta, doveli su do toga da su švicarske vlasti financijski i na druge načine pomogle da se oformi Neovisno stručno povjerenstvo: Švicarska – Drugi svjetski rat. Rad tog povjerenstva završio je 2001-e i povratio međunarodni ugled Švicarskoj. On je već bio ozbiljno narušen zbog negiranja, pa protivljenja povratka tzv nacističkog blaga, njihovim stvarnim vlasnicima – potomcima žrtava.

Narodi koje žive na prostorima bivše Jugoslavije, naravno da nisu jedinstveni kao što su to potomci žrtava Holokausta. I ne samo to, nego politička i druga zbivanja na tom “području zamrznutog sukoba”, opet prijete da izazovu krvoproliće. Europska unija pokazuje najviše interesa da do takvog nečeg ne dođe. Izabrana je nova predsjednica EU komisije, Ursula von der Leyen. Ona dolazi iz Njemačke, zemlje koja je hrvatskoj vladi Zorana Milanovića pravila velike probleme zbog nepoštovanja EUN-a za izručenjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Milanović i njegov ministar pravosuđa Orsat Miljenić,  morali su popustiti pred pritiscima EU komisije. Na godinu će Hrvatska predsjedati Vijećem EU. Donedavna hrvatska ministrica vanjskih poslova, Marija Pejčinović Burić, postala je glavna tajnica Vijeća Europe. Švicarska je inače jako aktivna u Vijeću Europe. Predstavnica iz BiH, Dunja Mijatović je povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe. Bivši ekonomski migrant u Švicarskoj, pa onda i veleposlanik RH u ovoj zemlji, Goran Grlić Radman, novi je ministar vanjskih poslova Hrvatske. Bosna i Hercegovina, Srbija, i ostale zemlje nastale nakon raspada bivše jugoslavije, žele postati članicama EU.

Čini se da su se stvorile pogodne političke okolnosti da se utječe na vlasti u Švicarskoj da osnuju Parlamentarno istražno povjerenstvo – Švicarska i jugoslavenske tajne službe. Tako bi Švicarska dobila priliku ozbiljno pridonijeti miru i stabilnosti na području bivše Jugoslavije i očuvati svoj međunarodni ugled, za kojeg izgleda još uvijek misli,  da vezano za ovu priču, nije ni narušen.

 

nastavlja se

 

Andreas GrossAndrija ArtukovićAnte KostićAnte PavelićBehgjet PacolliBoris JeljcinBoris VukobratBože VukušićCarla Del PonteDick MartyDunja MijatovićEnver RobelliFranjo GregurićGoran Grlić RadmanGordan ŠtajmingerGordana ŠtajmingerJosip ManolićJosip PerkovićJosip ŠlibarLuka KraljevićMarija Pejčinović BurićMika ŠpiljakMilan DamjanovićNina MarakovićOrsat MiljenićPavle GažiRobert JežićRoman AbramovičSimonetta SommarugaSlavko GrubišićStane DolancStanko NižićTodo ĆuruvijaUrsula von der LeyenVanjka ŠpiljakVladimir PutinZdravko MustačŽeljko Ražnatović ArkanZoran Milanović
Comments (1)
Add Comment