Štetni ugovori Svete Stolice i RH (4): Država priznala Crkvi nezamjenjivu ulogu u hrvatskoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti

Ovaj ugovor, koji je naknadno dodatno razrađen Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i hrvatske biskupske konferencije o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama dovodi do smanjenja znanstvenih sadržaja u hrvatskim školama nauštrb neznanstvenih i, ne samo da otvara vrata diskriminaciji, već samim svojim postojanjem ugrađuje diskriminaciju u naš obrazovni sustav. Šteta koja se time čini ne može biti popravljena sve dok ovaj ugovor ne bude raskinut ili barem izmijenjen.

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture

 

Vjerojatno najvažniji međudržavni ugovor, a svakako ugovor sa najdalekosežnijim posljedicama, je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture koji je potpisan dana 18. prosinca 1996. godine. Država i ovdje već u preambuli ugovora priznaje Katoličkoj Crkvi „nezamjenjivu ulogu u odgoju hrvatskoga naroda i njezinu povijesnu i sadašnju ulogu kulturnom i moralnom odgoju naroda, te njezinu ulogu na području kulture i obrazovanja“, te „uzima na znanje da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi“. Sva kritika ovakve jezične konstrukcije, koja nipošto nije bezazlena, izrečena u pogledu ugovora o pravnim pitanjima, može se ponoviti i ovdje. Nesporno je kako hrvatski građani nikada nisu dali mandat bilo kojoj svojoj vladi ili parlamentarnoj većini da dio svojih ovlasti koje proizlaze iz naroda, ne pitajući građane za mišljenje, prenese na jednu stranu državu. S obzirom na poplavu zahtjeva za referendumom u proteklo vrijeme, možda bi bilo zanimljivo provesti referendum i o tome smatraju li hrvatski građani da pripadaju Republici Hrvatskoj kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana ili pripadaju stranoj teokraciji koja niti deklarativno ne priznaje ljudska prava koja Republika Hrvatska, kao i ogromna većina ostalih država, priznaje i štiti.

 

Različit tretman vjernika i ateista

 

Iz Priručnika za krizmenike o ateistima kao egositima

 

Zanimljivo je da se prilikom sklapanja ovog ugovora, između ostaloga, država poziva upravo na onu ustavnu odredbu koje se provedbom ovog ugovora najviše krše, a to je ustavna odredba iz članka 14. o jednakosti pred zakonom. Istovremeno, Sveta Stolica se posebno poziva na Deklaraciju “Gravissimum educationis” koja je usmjerena na ostvarivanje prava na obrazovanje, te stoga čudi što je, kako bi se u nastavni program uklopio vjeronauk kao neznanstveni predmet, smanjena satnica hrvatskog jezika i matematike za po 1 sat tjedno, odnosno po 35 sati godišnje.

Pravo roditelja na vjerski odgoj djece, koje se priznaje temeljem ovog ugovora, nipošto ne može biti sporno. Međutim, izvođenje nastave katoličkog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama svakako nije najbolje rješenje za ostvarenje ovog prava. Država je, doduše, sklopila slične ugovore i sa nekim drugim vjerskim zajednicama ali uz vrlo važnu razliku da se katolicima jamči pravo na izvođenje nastave vjeronauka, dok se drugima tek daje mogućnost izvođenja nastave konfesionalnog vjeronauka. Ovakva praksa svakako nije u skladu sa ustavnom odredbom o jednakosti pred zakonom. Europski sud za ljudska prava je utvrdio (U predmetu Riječ života protiv Hrvatske) kako su u Republici Hrvatskoj ostale vjerske zajednice diskriminirane u odnosu na Katoličku Crkvu, te je utvrdio kako nema ništa u tekstu članka 13 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ili u tekstu članaka 6, 8 i 23 Obiteljskog zakona, što bi vjerskim zajednicama dalo ovlast, koja bi predstavljala zajednice koje imaju pravo to činiti dobile su te povlastice isključivo na osnovi ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa sklopljenima sa Vladom Republike Hrvatske. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne obvezuje državu da sklopi takve ugovore, te stoga ostavlja njihovo sklapanje diskrecionoj odluci države. Jednostavnije rečeno, država može, ali i ne mora, omogućiti izvođenje nastave vjeronauka bilo kojoj drugoj vjerskoj zajednici. Imajući navedeno na umu, Europski sud za ljudska prava je zaključio da država diskriminira vjerske zajednice sa kojima nije zaključila posebne ugovore. Posve je očito kako ovdje postoji različiti tretman vjernika i ateista, budući da država jednima osigurava i jamči vjerske sadržaje, dok drugima tek dozvoljava da se prilagode na način da u tim sadržajima ne sudjeluju. Takva praksa je suprotna već i utvrđenjima iz preambule ovog međudržavnog ugovora.

Nadalje, potpisom na ovom ugovoru država je prihvatila kako će odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike. Ovdje se, dakle, govori o svim obrazovnim ustanovama i o svim segmentima njihova programa, a ne samo o nastavi vjeronauka. Premda vrijednosti kršćanske etike u slobodnom društvu mogu i moraju biti predmetom preispitivanja, za ocjenjivanje ovog ugovora one se mogu prihvatiti kao dobre vrijednosti ali svakako valja napomenuti kako one, po svojoj prirodi, predstavljaju partikularne, a ne univerzalne, vrijednosti i kao takve ne mogu biti najprikladnije za obrazovni sustav u društvu u kojemu, kako se to već u samom ugovoru priznaje, dio građana ipak ne „pripada“ Katoličkoj Crkvi.

 

Svi građani plaćaju izvođenje vjeronauka i crkvene udžbenike za javne škole bili vjernici ili ne

 

U provedbenim odredbama razrađuje se pravo na izvor vjeronauka, po uvjetom da njihova odluka ne bude povod bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskoga djelovanja, pravo na ispis sa nastave vjeronauka. Imenovanje i razrješenje učitelja (izbjegavati ćemo nespretni i nažalost uvriježeni izraz „vjeroučitelj“. Ukoliko ne postoje matematikoučitelji nema razloga niti da postoje vjeroučitelji) prepušteno je crkvenim vlastima, dok osiguravanje materijalnih uvjeta za izvođenje nastave vjeronauka, uključujući i plaće učitelja, pada na teret države. Pri tome su se takvi učitelji u pogledu sadržaja vjerskog odgoja dužni pridržavati isključivo crkvenih propisa. Neovisno o tome, svi građani plaćaju izvođenje nastave katoličkog vjeronauka u svim školama, neovisno o tome „pripadaju“ li Crkvi ili ne. Pri tome, katolički vjeronauk kao izborni predmet u prva tri razreda osnovne škole nema nikakvu alternativu, a u višim razredima nema odgovarajuću alternativu u smislu svjetonazorskog predmeta. Osim toga, država jamči Crkvi izvođenje drugih dopunskih djelatnosti, koristeći se prostorijama i pomoćnim pedagoškim pomagalima školskih ustanova, uključujući i sveučilišta.

Pri tome, programe i sadržaje nastave katoličkoga vjeronauka u školama bilo koje vrste i stupnja, te udžbenike i didaktičku građu, sastavlja Hrvatska biskupska konferencija. Svjetovne vlasti ne mogu utjecati na takve programe i sadržaje, već i samo primaju na znanje. Naravno, moraju ih i platiti, uključujući i troškove izrade i tiskanja udžbenika.

Bozanić: Ukidanje ‘Slike Hrvatske’ udar je na slobodu govora
Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Crkvi se jamči i pristup državnim sredstvima javnoga priopćavanja, a posebno radiju i televiziji, kao i pravo na vlastitu nakladničku djelatnost. Pored toga, država se posebno obvezala da će dosljedno paziti da u sredstvima javnog priopćavanja budu poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi. Stoga, ukoliko niste katolik i smatrate da su vaši osjećaji povrijeđeni nečime što je objavljeno u sredstvima javnog priopćavanja, ne gubite vrijeme na pritužbe. One su rezervirane samo za one koji „pripadaju“ Crkvi.

 

Izaberite katolički vjeronauk ili boravak u školskom hodniku

 

Premda ovaj ugovor krši upravo one ustavne odredbe na koje se poziva, uz malo dobre volje prilikom njegove provedbe šteta je mogla biti barem umanjena. S obzirom da u prva tri razreda osnovne škole ne postoji i nije predviđena nikakva alternativa vjeronauku, te kako neke od škola nemaju mogućnosti zbrinjavanja djece koja ne pohađaju vjeronauk, a u većini škola za to nema niti volje, djeca koja ne pohađaju vjeronauk najčešće vrijeme provode na školskom hodniku. Takva djeca ne odabiru boravak na školskom hodniku ili drugdje za vrijeme nastave, već su prisiljena napustiti nastavu za vrijeme vjeronauka koji je, posve neprikladno, s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati izjednačen sa ostalim predmetima. Ovakvo izjednačavanje vjeronauka  sa ostalim predmetima unutar rasporeda sati dodatno otežava izbor djeci, odnosno roditeljima koji ne žele da njihova djeca pohađaju vjeronauk, budući da će takva djeca biti svima prepoznatljiva kao drugačija i različita, ne samo unutar vlastitog razreda, već i čitave škole. Izbor nije, kako se to lažno prikazuje, odabrati nastavu katoličkog vjeronauka ili ne. Stvarni izbor koji je ostavljen djeci i roditeljima je odabir između nastave katoličkog vjeronauka ili boravka na hodniku. Bilo bi zanimljivo kako se ovo uklapa u vrijednosti kršćanske etike, primjerice Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mat 25:40). No, možda je moje nerazumijevanje posljedica toga što nisam pohađao nastavu vjeronauka. Mea culpa.

Što se to točno čini našoj maloj braći i sestrama koje se prisiljava da sjede na školskom hodniku dok njihovi vršnjaci otkrivaju tajne katoličke vjere i kršćanske etike? Zdravorazumski zaključak jest da im se čini nepravda, da ih se javno prikazuje kao različite i da se time vrlo štetno utječe na njihovo samopouzdanje, i to u sklopu javne ustanove čiji je osnovni zadatak odgoj i obrazovanje tih malih ljudi. Kako bi se došlo do zaključka o konkretnim posljedicama ovakve, očito nepravedne i štetne prakse, UNICEF je proveo istraživanje (UNICEF: Mišljenja i stavovi djece i mladih u Hrvatskoj (dostupno na: http://www.unicef.hr/upload/file/351/175805/FILENAME/StavovidjeceimladihuHrvatskoj.pdf ), prema kojemu sama djeca procjenjuju da se „…djeca najlošije ponašaju prema onoj djeci koja ne idu na vjeronauk…“.

 

Čitave generacije mladih i više i ne znaju za drugačiju i bolju praksu

 

UNICEF-ovo istraživanje na više mjesta ističe kako mladi ocjenjuju kako njihovi vršnjaci u najvećoj mjeri diskriminiraju mlade osobe s teškoćama u razvoju, a odmah zatim pripadnike vjerskih i nacionalnih manjina, s time da se situacija poboljšava kod mladih srednjoškolskog uzrasta koji, prema vlastitom mišljenju najviše diskriminiraju vršnjake sa teškoćama u razvoju, a nešto manje djecu vjerskih, etničkih i nacionalnih manjina, dok su djeca koja ne pohađaju vjeronauk znatno manje diskriminirana u odnosu na djecu osnovnoškolskog uzrasta. Navedenu činjenicu svakako treba dovesti u vezu i sa činjenicom da u srednjim školama postoji odgovarajuća alternativa nastavi vjeronauka.

Razmatrajući ovaj ugovor i njegove učinke svakako valja imati na umu da danas već postoje čitave generacije punoljetnih mladih ljudi koji su čitavo svoje školovanje provele upravo u ovakvom sustavu i ne znaju za drugačiju i bolju praksu.

Ovaj ugovor, koji je naknadno dodatno razrađen Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i hrvatske biskupske konferencije o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama dovodi do smanjenja znanstvenih sadržaja u hrvatskim školama nauštrb neznanstvenih i, ne samo da otvara vrata diskriminaciji, već samim svojim postojanjem ugrađuje diskriminaciju u naš obrazovni sustav. Šteta koja se time čini ne može biti popravljena sve dok ovaj ugovor ne bude raskinut ili barem izmijenjen.

 

ateisticrkvaEuropski sud za ljudska pravanejednakostodgoj i obrazovanjeUNICEFVatikanvjernicivjeronauk u školamavjeronauk u vrtićimavjeroučitelji
Comments (0)
Add Comment