Zna li tko od Srba iz Hrvatske za Milana Levara?

Povodom 19. godišnjice ubojstva Milana Levara (ubijen 28. 08. 2000) objavljujem razgovor s Tihomirom Oreškovićem, bliskim suradnikom šefa UBDA-e i SIS-a, Josipa Perkovića, objavljen u Jutarnjem listu 25. 04. 2000.  Orešković je do danas glavni osumnjičenik za Levarovo ubojstvo, ali protiv njega za to nedjelo nikada nije pokrenuta nikakva istraga, zahvaljujući, među ostalima: Stjepanu Mesiću, Josipu Manoliću, Josipu Boljkovcu, Slavku Degoriciji, Ivici Račanu, Draženu Budiši, Ivanu Zvonimiru Čičku, Ivi Josipoviću, Zdravku Tomcu, Zoranu Milanoviću, Ranku Ostojiću, Mladenu Bajiću, Dinku Cvitanu i Josipu Perkoviću. Zna li tko od Srba iz Hrvatske za Milana Levara?

Utorak 25. 04. 2000, Jutarnji list

EKSKLUZIVNI INTERVJU Tihomir Orešković, umirovljeni pukovnik HV-a i tajnik u Kriznom štabu Gospića tijekom 1991 godine

Odgovornost za otmice i ubojstva Srba u Gospiću ’91 smješta mi Josip Manolić

U ovome ratu nisam mrava zgazio. Spreman sam prihvatiti poligrafsko ili kakvo drugo ispitivanje. Sigurno nisam kriv. Godine 1992 ponudio sam unproforcima, s kojima sam tada razgovarao o događajima u gradu, da svjedočim kad god treba. Ako zatraže, svjedočit ću haaškim istražiteljima. No, o nestancima Srba najviše sam saznao iz novina. Kad je izišao tekst u Feralu, Karić me nazvao i rekao: -Hajdemo se naći pa ti napiši demanti jer ja to ne znam

Razgovarao Krešimir Žabec

 

Tihomir Orešković od 1992 godine i pisma Helsinki Watscha predsjedniku Tuđmanu spominje se kao osoba koja je naređivala ubojstva, otmice i sama provela nekoliko ubojstava civila, ali i Hrvata, te ratnih zarobljenika. Tada je obnašao dužnost tajnika Ante Karića, predsjednika Kriznog štaba i povjerenika Vlade za Liku. Rođen je 1957 godine u Gospiću, a sedam godina poslije obitelj mu se odselila u Zagreb.

Završio je jezičnu gimanaziju, upisao Pravni fakultet, a nakon završene dvije godine odlazi u vojsku. Na studiju je u krugu antijugoslavenski opredjeljenih kolega. Povezani su s emigracijom i skupinom oko Brune Bušića. Dok je u vojsci, njegovi su kolege uhićeni i tada su, kako tvrdi, KOS i Udba od njega tražili da otkrije što su oni sve radili. Odbio je te je osuđen na 16 mjeseci zatvora. Četiri i pol mjeseca odslužio je u Beogradu u samici, a ostatak u Lepoglavi. Tvrdi da ga nikad ni jedna jugoslavenska tajna policija nije pokušala vrbovati. Nakon izlaska iz zatvora druži se s Markom Veselicom, Draženom Budišom, Mikom Tripalom, Hrvojem Šošićem i drugima. Radikalno je raspoložen, a tadašnja opozicija za njega je premlaka, pa osniva svoju vlastitu organizaciju koja nije imala imena i bavila se hrvatskom propagandom i pribavljanjem hrvatskih emigrantskih časopisa. Nakon najava da bi mogao biti uhapšen, odlazi u Ameriku. U petosatnom razgovoru za Jutarnji list Tihomir Orešković objasnio je zašto je otišao u Gospić, tko je Ante Karić, kakve su uloge Mirka Norca i Antonija Lekića. Kategorički tvrdi da u ratu mrava nije zgazio i da je sve što je napisano o njegovu djelovanju u Gospiću velika namještaljka. Predsjednik ga je odlikovao ordenom Hrvatskog trolista. Govori sporo, važe svaku riječ, a na sva pitanja odgovara vrlo opširno.

Vlasnik fotografije, Ivica Orešković piše da se pored njega – krajnje lijevo, na istoj nalaze Antonio Lekić i njegov brat – u sredini, i Tihomir Orešković – krajnje desno s bradom. Slika je nastala 1991.

  * Kada ste se vratili u Hrvatsku?

– Stigao sam u kolovozu 1991, nakon Velike Gospe. Tada je već bilo jasno da smo pred ratnim sukobom. Ja i moji prijatelji smatrali smo da država premalo poduzima u organizaciji obrane i da se nešto mora učiniti. No, osobno nisam imao namjeru ići u rat. Prije toga sam 1990 bio dvaput poslovno u Hrvatskoj. Drugi put, u rujnu 1990., bio sam i na skupštini HDP-a. Nisam bio njihov član, ali sam bio u dobrim odnosima s Nikolom Štedulom. No, to me tada nije zanimalo. Dakle, jedne večeri potkraj kolovoza 1991 nazvao me brat Ivica i predložio da se nađemo s Antom Karićem. Karić mi je rekao da ga je Josip Manolić imenovao predsjednikom Kriznog štaba za Liku i da za dva dana on i moj brat idu u Gospić. Pitao me bih li išao s njima da budem njegov tajnik, što sam prihvatio. Mislio sam da se sve to može mirno riješiti. Znao sam više tamošnjih uglednih Srba i mislio kako bi se na njih moglo utjecati razgovorom.

* Brat vam je već bio pripadnik SIS-a?

– Da. Uostalom Karić je od Perkovića tražio da Ivica ide s njim na deset dana, dok se ne organizira osiguranje. Tako je i bilo.

[box type=”custom” color=”#000000″ bg=”#dd8604″ border=”#dd3333″]

Pomoćnik ministra obrane za sigurnost Josip Perković u društvu djelatnika SIS-a Mire Lace za posjeta Gospiću 17. studenog 1991. / arhiv HTV-a

Predsjednik Tuđman nikad mi nije rekao: “Oreškoviću, pretjerao si”

 

* Predsjednik Republike posjetio je Gospić 17. studenoga. Tada vam je navodno rekao: – Oreškoviću pretjerao si!

– Nije istina. Vjerojatno postoji snimka tog razgovora. Ta rečenica nije nikad izgovorena. Predsjedniku je vojnu situaciju elaborirao pukovnik Pero Ćavar, zatim je nastupio Dražen Jurković, kao povjerenik Vlade za Gospić, i nakon toga šef policije, šef zatvora itd. Ja sam samo sjedio sa strane i vodio zapisnik. Kad je Karić htio nešto reći, Predsjednik je doslovno rekao: – Kariću, vi dosta. Nema više kriznih štabova, sad formiramo Hrvatsku vojsku. Jedno je vojska, drugo civilna vlast.

Meni je rekao: – Oreškoviću, vi, izaberite hoćete li u vojsku ili u civilnu vlast.

Kad je šef zatvora, na Predsjednikovo pitanje što ima u zatvoru, rekao da ima svinja, ovaca, krumpira, a nije spomenuo zatvorenike, ja sam objasnio da zatvor ima svoju farmu. U zatvoru u Zablatama nije zaklano ni jedno pile. No, da pojasnimo. Zbog svih onih Karićevih priča Manoliću, Tuđman je mislio, tako se meni činilo, da dolazi u gnijezdo ekstremista, Crne legije. Pitao je: – Tko tu nosi crne uniforme? No, ubrzo je vidio da su sve to izmišljotine i gluposti. Odjednom se promijenio njegov stav i atmosfera je postala opuštenija. Do tada je bilo napeto jer su Karić i Manolić Tuđmanu lažno predstavili situaciju u Gospiću.[/box]

    * Je li ga (Ivicu Oreškovića, op. ž.p.) tadašnji ministar obrane Špegelj preporučio svome pomoćniku zaduženom za SIS, Josipu Perkoviću?

– Da.

Ratna fotografija koju je Tihomir Orešković ustupio Jasni Babić za njihov prvi intervju u “Globusu” iz veljače 1992. Pored Ante Karića, lijevo je pokojni saborski zastupnik i gradonačelnik Koprivnice Ivan Mikulić, istodobno i službenik SZUP-a. Nakon “nestanka” njenih i suprugovih roditelja, Gospićanka Branka Krajnović, obratila se Ivanu Mikuliću, kojeg je znala od prije, a koji ju odveo na sastanak sa Zdravkom Tomcem, tada potpredsjedniku Vlade RH, iz redova SDP-a. Gospođa Krajnović je Tomcu ispričala sve što je znala o zločinima o Gospiću, ali ni Tomac ni Gregurićeva Vlada uoće na to nisu reagirali. Naravno, Zdravko Tomac je danas jedan od najvećih zaštitnika ratnih zločinaca koji su na ratnu scenu stupili kao provjereni kadrovi Udbe i KOS-a. Desni portali se obraćunavaju s pokojnim Ivanom Mikulićem kad pišu o njegovom bratu Marinku Mikuliću, kontroverznom hrvatskom kralju papira: “Isti Ivan Mikulić će po nalogu Manolića 16. veljače 1990. osnovati ogranak HDZ-a u Koprivnici te biti izabran u prvi saziv Sabora. Dotični Ivan Mikulić preminuo je prije više godina, a na sprovodu su mu bili Josip Manolić, Smiljan Reljić i drugi bivši pripadnici tajnih službi koji su u Jugoslaviji radili za Udbu.”

 * Jeste li prije odlaska u Gospić imali kontakata s predstavnicima državne vlasti?

– Ne, s Perkovićem sam se primjerice, prvi put čuo kad me zamolio da mu provjerim kolika je na svjetskom tržištu cijena oružja. Upoznao sam ga u prosincu 1991.

* Kad ste otišli u Gospić?

– Gospić je napadnut 29. kolovoza i odmah nakon toga, 30. ili 31. kolovoza, otišao sam tamo.

* Je li vam Karić dodijelio neku službenu dužnost?

– Ne. Nije imao nikakav dokument o mojem odlasku u Gospić.

* Jeste li ikada dobili službeni dokument o svojem boravku u Gospiću?

– Nikada.

 * Tražili ste to?

– Nisam to smatrao potrebnim.

* Što je bio vaš posao u Gospiću?

– Voditi zapisnike na sastancima što ih je vodio Karić, komunicirati s promatračima EZ-a i prevoditi. Karić je, naime, relativno ograničenih mogućnosti i po izobrazbi, itd. Riječ je o starijem čovjeku, šezdeset-sedamdeset godina. Postavljao me ispred sebe. Govorio mi je: – Daj ti, mali, to i to napravi.

 * Kad je došao Norac?

– Prije Norca u Gospić je dolazio Antonio Lekić i nasamo razgovarao s Karićem. Ne znam što su razgovarali, ali znam da je od Lekića tražio da preuzme zapovjedništvo obrane Gospića. Ne znam koju je tada imao dužnost, ali je odbio, rekavši da ima druge zadatke. S njim je dolazio i Ivica Drviš. Karić je u to doba zvao MUP i Ministarstvo obrane, slao faksove. Tražio je municiju, oružje i pojačanje. Od Manolića je tražio da mu pošalje specijalce iz Lučkoga, ali je to odbijeno. Što su on i Lekić dogovorili, ne znam, ali je Lekić doveo Norca, Miru Lacu i ostale oko 05. rujna.

* I tada Norac preuzima obranu grada?

– U hotelu Velebno održan je sastanak na kojem su bili Merčep i njegovi dečki, Lekić, Karić, Norac, Drviš, Laco. Ja nisam sudjelovao u diskusiji, samo sam vodio zapisnik. Razgovaralo se tko će biti zapovjednik policije (dotadašnji pobjegao u Zadar) i zapovjednik ZNG-a. Merčep je predložio Šmuka za šefa policije, što Karić nije htio prihvatiti. Merčep je odustao pa je imenovan Ivica Dasović, stari iskusni policajac, domaći čovjek.

“Tko je ovdje gospoda novinari? Jeste li možda vi novinari? Bilo kakve izjave, snimke ni slučajno da nisi dava!”, govori Norac amaterskim snimateljima, koji su zapravo djelatnici pošte, pa mu šaljivo odgovaraju da rade za HPT, a on ih očito ne razumije te nastavlja, “Ne zanima me! Bilo koju snimku, intervju, ništa, jer ja sam nadležan za ovo ovdje”. Koliko je Norac bio bezvezna osoba kojom je lako manipulirao Tihomir Orešković, pokazuje i ova slika prilikom zauzimanja vojarne u Gospiću “Stanko Opsenica gdje Norac nosi odoru tri put veću i govori potpune gluposti.

* Tko je izabran za zapovjednika vojske?

– Lekić je predložio Norca. Međutim, Norac to odbija. Tom prilikom doslovno je rekao: – Ne osjećam se sposobnim preuzeti tu dužnost. Više se ne sjećam kako, ali Norac prihvaća ostati u Gospiću kao instruktor, ali bez ikakve zapovjedne odgovornosti. I tako je počelo. Nikakva službenog imenovanja nije bilo.

* Tko je, dakle, izabran za zapovjednika?

– Zapovjednu liniju držao je Ante Karić koji je bio šef s pozicije predsjednika Kriznog štaba i povjerenika Vlade za Liku. Sve do dolaska Predsjednika u Gospić 17. studenoga vojskom, policijom, politikom i civilnom vlašću upravljao je Ante Karić.

* Što su radili Lekić i Drviš?

– Samo su često prolazili kroz Gospić. S njima nisam mnogo komunicirao. Kad su dolazili u Gospić, znao sam samo da odlaze k Norcu.

* Što je Norac radio kao instruktor?

– Mislim da je organizirao obranu na prvoj borbenoj crti.

Tihomir Orešković prijeti Paji Šimiću: Ako budem s tobom im’o problema, Pajo, gotov si zauvijek!
Isti događaj je također snimljen prilikom zauzimanja vojarne “Stanko Opsenica” i svjedoči da je stvarno svima u Gospiću bio nadređen Tihomir Orešković.

 * Znači, ipak je bio zapovjednik?

– Ne može se reći da je bio zapovjednik. Bilo je nekih grupa kojima nitko nije mogao zapovjedati. Primjerice, vodom Paje Šimića, za kojeg svi u Gospiću znaju tko je. Pajo Šimić Norca nije prihvatio kao zapovjednika i ne može se reći da je Norac svima zapovjedao. On se profilirao u zapovjednika nakon Predsjednikova posjeta. Njega su možda slušali dečki s kojima je bio direktno u borbi jer on je uvijek išao prvi, ispred svojih vojnika. 118. brigada postojala je na papiru, a formalno je uspostavljena tek 1992.

 

* U svom pismu Vladi Ante Karić vas optužuje da ste organizirali otmice, ubojstva Srba civila. Objavljeno je i pismeno svjedočenje šefa policije Ivana Dasovića koji tvrdi da je Norac na sastanku 16. listopada, kojemu ste i vi prisustvovali, rekao da treba izvršiti zadatak i likvidirati skupinu Srba, što je zatim i učinjeno. 

–  Ne vjerujem da je Dasović to izjavio, a ko je rekao, to je obična izmišljotina. Takva sastanka nikad nije bilo. Trebate znati političke okolnosti. Nakon zauzimanja kasarni u Gospiću, 18 rujna, zarobljeno je mnogo oružja i opreme. Zapovjednik garnizona JNA u Gospiću, pukovnik Pero Ćavar, kojega smo zarobili, drugi je dan prešao na stranu HV-a i postao zapovjednik tzv. Operativne grupe Lika. To su detalji koji nikad nisu spominjani. Tada se Karić želi nametnuti kao glavni zapovjednik vojske i policije, ali dolazi do nesuglasica, Dolazi Lekić i po liniji Ministarstva obrane, kako se on predstavljao, zapovijeda Norcu. Ja sam iz svega toga isključen. Bio sam mnogo bliži Kariću. Karić je tražio da ja riješim nesporazume. Ekipa koja se formirala u vojsci, a to nije bio samo Norac, Karića nije smatrala kompetentnim. Kad je riječ o akciji u vezi sa zauzimanjem Ljubova, koju je isforsirao, sazvao je sastanak i rekao: – Ja sam bio partizan i znam što je Ljubovo i hoću da ga zauzmemo. Netko iz vojske ili policije tome se suprotstavio. Zbog takvih nesuglasica vojska Karića nije prihvaćala kao zapovjednika i to je trajalo…

Ivica Orešković, desno od Ante Gotovine, bio je desna ruka Josipa Perkovića u Gospiću. Na ovoj slici je i Ljubo Ćesić Rojs, a ostala dva lika su mi nepoznata.

 * Karić vas u pismu optužuje.

– Karić mi tvrdi da to nije napisao!

   * Kad vam je tvrdio?

– Kad je objavljeno u Feralu, zvao me više puta on i Perica Jurič. Karić mi je rekao: – Hajdemo se naći pa ti napiši demantij jer ja to nisam pisao. Poslije mi je u razgovoru kazao da je nešto rekao, ali da mu je sve drugo imputirano. Priznao je i da se sukobio s Manolićem nakon što ga nije stavio među prvih deset na listi HND-a. Opsovao ga je i rekao mu da ni u čemu neće uspjeti, da nas je sve zaje…. To mi je rekao pred nekoliko ljudi.

 * Jeste li se našli?

– Jesmo. Ali nisam htio pisati demanti jer sam to smatrao nevažnim.

 * Kako ste nevažnim smatrali optužbe za naručivanje i izvršavanje ubojstava te nestanak više desetaka civila (Srba, op, ž.p.)? To vi niste htjeli demantirati?

– Ne!

 * Zašto?

– Jer sam potpuno čist. Zašto bih ulazio u to kad me se, recimo u Globusu, na naslovnoj stranici optuži da sam silovao dvije maloljetnice Hrvatice iz Bosne i Hercegovine kad tamo uopće nije bilo izbjeglica iz Bosne, ni maloljetnica, ni žena uopće. U Globusu su također objavili policijski karton dvoje ili troje ljudi Srba koji su navodno likvidirani po mojoj i Norčevoj zapovijedi. Međutim, oni danas žive u Gospiću. Vjerojatno ste primijetili da svih ovih godina to nisam demantirao jer sam sve to smatrao glupošću.

 * Je li, dakle, u Gospiću bilo nestanaka i ubojstava civila?

– Srbi su, kako je meni rečeno, dan prije napada masovno otišli iz Gospića. Traje rat, ljudi su naoružani. Ni hrvatska policija ni vojska nije nikoga mogla kontrolirati. Od svega je najsmješnija tvrdnja da su navodne egzekucije snimane. Tada u Gospiću nije bilo fotoaparata, a kamoli videokamera. Recimo, Levar i ovi, oni su bili gradske barabe. Oni su izmislili da su bili neka izviđačka skupina. Oni su bili show-grupa koja je krala po gradu. Bili su u zatvoru, ali tamo nisu mogli biti jer su padale granate. Karić je rekao: – Pusti ih iz zatvora, ali da ne prave probleme. Imali su neki stan u kojem su se zaje…. Koliko ja znam, u Gospiću nije bilo nikakvih ubijanja Srba, ali je sigurno bilo pljački i osveta. I u tom se aspektu može naći neki nestali Srbin. Ne znam da je netko ubio nekog od ovih ljudi, ali znam da je bilo svašta.

   * Što znači “Bilo je svašta”?

– Kako priča Levar, netko je ubijao nekoga. On doslovno laže. On je ili bio u zatvoru ili se skrivao u nekakvim stanovima. On nije mogao znati što se događa. Ja sam također iz pozicije tajnika u operativnom štabu samo čuo da se svašta događalo, no nisam znao što.

* Jesu li vođene istrage?

– Ne.

* Zašto?

– Ne znam. Nisam bio kompetentan da se o tome raspitujem.

* No, u medijima izlze vjerodostojne priče svjedoka koji opisuju mučenja, ubojstva. Spominju se videosnimke egzekucija, što potvrđuje i Manolić. I vas se direktno optužuje da ste u tome sudjelovali. Tvrdite da to nije istina. Priče onih koji su to prošli zvuče vjerodostojno. Zašto optužuju vas?

* To proizilazi iz sukoba Norca i linije Ministarstva obrane, koja ga je usmjeravala, te Ante Karića. U svemu tome pokušavao sam balansirati da ne dođe do sukoba. Međutim, kad je Karić počeo malo grublje postupati, može se reći da nisam stao na njegovu stranu. Nudio mi je da budem što želim. On može potvrditi da mi je nudio da budem načelnik Policijske uprave, što ja nisam htio jer se za to nisam smatrao sposobnim. Karić je se u Zagrebu žalio Manoliću da gubi vlast. Kako bio uvjerljiviji kod Manolića i, pretpostavljam, Manolić kod Predsjednika, rekli su da su u Gospiću vlast preuzeli ustaše, tj. ekstremisti.

 

[box type=”custom” color=”#000000″ bg=”#dd8d13″ border=”#d30834″]

Ranko Marković, fotograf Vjesnika, snimio je ovu scenu u predvorju hotela Lika. Fotografiju sam preko posrednika Romea Ibriševića ustupio Denisu Kuljišu, Robertu Naprti i Marku Grčiću iz Globusa. Kasnije je Kuljiš u svojoj knjizi laže da su Merčepovi ljudi zarobili vozača Vjesnika Mirka Stankovića, a da se Vjesnikov novinar tj. ja, sakrio. Kad sam Globusu predavao ovu sliku očekivao sam da će napisati kritički tekst o Merčepu jer se to dogodilo već nakon ubojstva obitelji Zec, no glavni Globusov redaktor Marko Grčić se pohvalno izrazio o merčepovcima kazavši da su takvi dečki potrebni u ratu, jer da je i Hitler imao posebne jedinice koje su strijeljale dezertere. Robert Naprta je napisao panegirik Merčepu ilustrirajući ga i ovom slikom.

Repetiravši oružje, merčepovci su pokušali preuzeti zapovjedništvo

 

 * Kad su u Gospić stigli merčepovci?

– Dan prije ili dan kasnije nakon Karićeva i mog dolaska stiglo je 10-15 mladića koje je poslao Merčep (među njima i sadašnji snimatelj HTV-a Mario Sladić, šef žirija HND-a, koji je dodijelio novinarsku nagradu Ivani Petrović, Oreškovićevoj snahi za izvještavanje sa izricanja haške presude Slobodanu Praljku, o, ž.p.). Domaći su ih ljudi prihvatili. On je osobno u Gospić navratio samo triput. Merčep je njima, kao savjetnik ministra policije, potpisao dokument kojim Jozu Šmuka, koji je bio u toj grupi, imenuje šefom policije. Pretpostavljam da su bili na vezi s Merčepom i da su procijenili kako bi mogli preuzeti zapovjedništvo obrane Gospića, u kojemu je tada zapovijedao bivši oficir JNA, kapetan Davor Peitl. Oni su htjeli preuzeti zapovjedništvo nad dva-tri voda ZNG-a. Kao Karićev tajnik. to sam promatrao sa strane. Kad im se Peitel suprotstavio, jer su imali ovlaštenja za policiju, ali ne i za ZNG, oni su ga uhapsili, svezali i otjerali iz grada. Nakon toga im se suprotstavio Karić. Bili smo u tadašnjem štabu i Karić je tražio da se prestanu ponašati kao da su oni glavni. Njih desetak repetiralo je oružje, rekli su da će ga ubiti. Umiješao sam se i razgovorom spriječio najgore. Izjavili su da imaju dopuštenje MUP-a da vladaju u Gospiću. Karić je pak rekao da on ima ovlasti od Manolića. Uspjeli smo smiriti sukob, no on je i dalje tinjao. Kasnije smo po Karićevoj zapovjedi doslovno fizički istjerali Merčepa i njegovu ekipu iz Gospića, jer su bili izvan kontrole.[/box]

* Jeste li sudjelovali u nekakvoj borbenoj akciji?

– Da, na samom početku bio je pješački napad na Perušić, kad smo Srbe uspješno odbacili i drugi put u Gospiću, na Alarevu brdu. Nakon toga, od 18. rujna nadalje, nisam nosio oružje ni izlazio iz štaba.

  * Jeste li pucali?

– Samo ta dva puta, ali u ovome ratu nisam mrava zgazio. Spreman sam prihvatiti poligrafsko ispitivanje ili bilo kakvo drugo ispitivanje.

* Pod kojim ste okolnostima privedeni?

– Kad je pao Maslenički most, došlo je do masovnog egzodusa civila iz Zadra preko Paga. Išao sam se naći s promatračima EZ-a i sa mnom su bili neki dečki iz Gospića. Bili smo u pristaništu. Dečki su htjeli zaustaviti trajekt kako bi spriječili bijeg. Ja s tim nisam imao veze, radio sam nešto drugo. Tome se suprotstavio šef policije u Novalji. Nakon verbalnog sukoba i njegove prijetnje da će ih sve pohapsiti, oni su ga zgrabili i odveli u policiju u Karlobag. Što se poslije dogodilo, ne znam. Dva mjeseca kasnije, početkom prosinca, došao sam u Zagreb i, među ostalim, sastao se s Nikicom Valentićem u zgradi INA-e u Vukovarskoj ulici. Nakon izlaska iz zgrade, presrela me policija i rekli su mi da me vode na razgovor. Pristao sam, a u Petrinjskoj su mi rekli da sam priveden zbog neovlaštena privođenja pripadnika MUP-a. Zatim su me preuzeli vojni policajci. Naime, nakon Tuđmanova posjeta Gospiću, neslužbeno sam postao pripadnik vojske, iako službeno to još nisam bio. Odveli su me u Gajevu ulicu, a zatim u Sabor, gdje je tada još bio SIS. na razgovor k Josipu Perkoviću. On me pitao otprilike iste stvari. Pitao me i to znam li tko je uzeo auto nekom adventističkom svećeniku kraj Karlobaga, o čemu ja ništa nisam znao. Pitao me i št znam o nestanku Srba u Gospiću. Odgovorio sam da znam isto što i svaka baba koja je o tome nešto čula. Dakle, bilo je nešto, ali ja o tome ne znam ništa. Više se ne sjećam jesam li dao pismenu ili samo usmenu izjavu.

* Dakle, nestanaka je ipak bilo?

– Tako sam čuo. No, o nekostancima Srba najviše sam doznao iz novina.

* Kad su počeli napisi u novinama, je li vas netko u MORH-u pozivao da to razjasnite?

* Nikad nitko. No, Šušak mi je rekao da su ga zvali neki ljudi iz HDZ-a u Gospiću i rekli mu da ne dolazim u Gospić. Tvrdili su da da ja tamo remetim interese HDZ-a. U Gospiću smetao ljudima koji su bili uz Karića i Manolića. To se pokazalo istinitim jer su ti ljudi, koji su tražili da ne dolazim u Gospić, poslije osnovali HND za Liku.

* Jeste li ikada razgovarali s Josipom Manolićem?

–  Nekoliko puta u birtijama, ali nismo razgovarali o Gospiću, i jednom na službenom sastanku. U Jurjevskoj smo se našli u siječnju 1992. Na sastanku su bili Manolić, Mustač, Norac, Šušak, Perković, Dražen Jurković, Ante Karić, Frane Tomičić i ja. Postavljeno je pitanje kako riješiti anarhičnu situaciju u Gospiću. Manolić je htio smijeniti Norca i postaviti Dražena Jurkovića za zapovjednika brigade, a Norca zadržati u Zagrebu. To je bila diskusija u kojoj uopće nisam htio sudjelovao i neznam zašto su me uopće pozvali.

 * Koji su bili argumeti za smjenu?

– Nije ih bilo, radilo se o sukobu dviju političkih linija. Gojko Šušak malo je zakasnio na sastanak i nije progovorio ni jednu riječ. O pokušaju smjene Norca ne znam ništa, osim onog što sam čuo – da je Stipetić došao u Gospić i da su se oni dogovorili da ostane status quo. Ja tada u Gospiću više nisam bio.

  * Jesu li Manolić i njegovi ljudi konstruirali optužbe o vašoj ulozi u Gospiću?

– Da, sve upućuje na taj zaključak.

* Za sudjelovanje u zločinima optužuje vas i Rikard Pavelić, 1991. pripadnik SZUP-a.

– On je smiješna osoba. Dan nakon što je u Feralu izišlo navodno Karićevo pismo, nazvao me je. Našli smo se on, Dražen Jurković i ja u Maksimiru i on mi se zaklinjao da je sve to izmišljotina, da on nema veze s tim. On je u Gospiću bio jedno popodne i upoznao me kao Karićeva tajnika. Predstavio mi se kao Manolićev izaslanik te sutvrdio da je čuo da Karić to loše vodi i da mu je Manolić rekao da preuzme Karićevo mjesto. Sjećam se da on i Karić nisu bili u dobrim odnosima.

 * Optužuje vas i Fatima Skula.

– Vidio sam je nekoliko puta u ratu. Bila je konobarica u gospiću. Nikad nije bila nikakva tajnica, što je napisala u demantiju u Gospiću Globusu. Ona je jednostavno izmanipulirana. Nakon što su je napili ona je govorila da ni sama ne zna što.

Milan Levar uzima izjavu od Ibrahima Suljkanovića

* Vjerodostojno zvuči i priča Ibrahima Suljkanovića.

– Moliko ga znate vi, toliko ga znam i ja. On je došao ravno izbolnice na Ugljanu i Levar, kojega je netko instruirao, našao ga je te mu dao sanduk piva. Nakon što je popio pola sanduka, ispripovijedao je novinarima svoju priču i izgubio se iz Gospića.

* Stjepan Krizmanić tvrdio je da su ga mučili i vodili na strijeljanje u gospićkom zatvoru.

– Njega je privela policija jer je iz kasarne ukrao neku opremu. Pušten je i došao je u štab te rekao da nije kriv. Uzeo je puškomitraljez i otišao na prvu liniju i bio pravi borac. Međutim, njega su novinari Ferala navukli, dobro ga napili i imputirali mu priču. On je sve demantirao i tužio Feral.

* Milan Levar sve je rekao i haaškim istražiteljima.  

– O njemu doista nemam što reći. Mislim da što više govori, sve više demantira sam sebe.

Mirko Kasumović (1991 sudionik msrtonosnog sstanka od 17. 10. 1991 kao načelnik gospićkog SZUP-a), lijevo u društvu pokojnog Zdenka Ropca, u sredini, Zdenka Bande, pokojnog generala Petra Stipetića, novinarke Nacionala Orhideje Gaure Hodak te bivše Ropčeve odvjetnice.

* Haaškim su istražiteljima o događajima u Gospiću svjedočili i Zdenko Ropac i Zdenko Bando?

– Ropac je evidentirani kriminalac. Oni su u ratu krali i švercali, a policija se nije imala vremena njima baviti. Kad se rat smirio, oni su ostali nitko i ništa i netko ih je isntruirao kako bi se na taj način mogli afirmirati. Bando je, što je zanimljivo, poslije postao predsjednik HND-a za Gospić (Hrvatskih nezavisnih demokrata – stranke Josipa Manolića, Stjepana Mesića, Slavka Degoricije, Martina Špegelja, Ante Karića…, op, ž.p.). Oni su Fatimi Skuli nudili 10.000 maraka ako ona potvrdi ono što će oni reći. To je čista namještaljka.

* Zašto ste šutjeli?

– Šutio sam jer sam sve to smatrao bizarnim. Zašto nisam reagirao na Levarove izjave? Levar je u Gospiću osoba nez ikakvog moralnog integriteta, on je gradska sprdačina. Zašto bih ja reagirao na izjave takve osobe. Danas ovo govorim da bih nakon devet godina raskrinkao cijelu tu grupaciju oko Levara. Uostalom, Levar sam sebe najbolje demantira.

* Biste li svjedočili pred haaškim istražiteljima ako bi oni od vas to zatražili?

– Godine 1992. ponudio sam unproforcima, s kojima sam tada razgovarao o događajima u gradu, da svjedočim kad god treba. Ako zatraže, svjedočit ću pred haaškim istražiteljima.

*  Nedavno je u Gospiću održan prosvjed protiv Vladine politike prema Haagu. Jeste li bili na njemu?

– Nisam. Nije me pustila žena. U načelu ne mislim da su prosvjedi rješenje. Sretan sam što sam stvarao ovu državu. Ako na svoja leđa moram preuzeti odgovornost za sve ono što se događalo, spreman sam i to učiniti. Ne bojim se toga. Bojim se Levara i sličnih lažljivih svjedoka i namještaljki.

 * Što danas radite?

– U mirovini sam kao pukovnik HV-a.

* Je li vam Čičak vjenčani kum?

– Da, Ivan Zvonimir Čičak bio mi je kum na vjenčanju 1980. Otkako je zatvoren Veselica, Čičak i ja nismo politički povezani. Pozdravimo se, kažemo: – Bok, bok. Priče da on mene štiti nemaju veze ni s čim. Čičak je zanimljiva osoba. Nije se promijenio. Uvijek je bio ekstravagantan.

 

 

 

 

 

Ante GotovinaAntonio LekićBranka KrajnovićDenis KuljišDražen BudišaDražen JurkovićFrane TomičićFranjo TuđmanGojko ŠušakHrvoje ŠošićIvan DasovićIvan DrvišIvan MikulićIvan Zvonimir ČičakIvana PetrovićIvica RačanJasna BabićJosip ManolićJosip PerkovićJozo ŠmukKrešimir ŽabecLjubo Ćesić RojsMarinko MikulićMario SladićMarko VeselicaMartin ŠpegeljMiko TripaloMilan LevarMirko NoracMirko StankovićMiro LacoPerica JuričPero ĆavarPetar StipetićRanko MarkovićRobert NaprtaRomeo IbriševićSlavko DegoricijaSlobodan PraljakSmiljan ReljićStjepan KrizmanićStjepan MesićTomislav MerčepZdenko BandoZdenko RopacZdravko MustačZdravko Tomac
Comments (4)
Add Comment