Saša Perković na povijesnoj vjetrometini

Dakle, nije Saša Perković svojom stručnošću i zalaganjem danas to što je, koliko se u to kleli živući hrvatski predsjednici. Uvijek je bio očeva produžena ruka i čuvar njegovih leđa. Premda se ne doima sretnim zbog toga, prekasno je da bježi od kuće.

Saša Perković nije čvrst materijal od kakvog je sazdan njegov otac. On je akter, a sinu je namijenio sudbinu čuvara tatinih leđa. Biti u očevoj sjeni, a pod svjetlima reflektora, nepodnošljiv je teret.

Neki česti posjetitelji Vile Zagorje tvrde da Sašu na poslu znaju viđati i vikendom, čak kad mu tamo ne boravi šef Ivo Josipović. Josip pak svakodnevno lagano šeće s novinama pod rukom, od Baureove do Britanca i natrag. Tata je sa sinom mijenjao stan na Pantovčaku za Baureovu da je Saša bliže radnome mjestu. A i Josipu je dojadilo spuštati se i penjati na brijeg kad odlazi i vraća se s obilaska gradskih javki. Sin na Pantovčaku nadzire obavještajno nadzemlje, a tata na ulicama upravlja podzemljem.

Neki će reći da je stariji Perković brižan otac jer je Sašu za vrijeme rata smjestio kod zeta Darka Grdića (oženjen s kćeri Josipova brata) u Zapovjedništvu obrane Zagreba, a potom u stožeru Zbornog područja Osijek. Nije dopustio da bude izložen pogibelji. Poslije mu je našao posao u VII. upravi MVP-a kod Miroslava Međimurca, koji je pak ranije bio Josipov podređeni u SIS-u.

Kada sam potkraj 1998. u Globusu objavio seriju tekstova na temu Udbinih ubojstava u povodu suđenja Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića, i u jednom naveo da Perković mlađi radi u tajnoj službi Ministarstva vanjskih poslova, Perković stariji je iskočio iz kože. On je tada radio na ugovor o djelu kod Miroslava Tuđmana u HIS-u. Preko posrednika zatražio je razgovor sa mnom i na istom mi tri puta zaprijetio pištoljem da bi me mogao ubiti. Bilo je to prvi put da je netko javno spomenuo njegova sina i mjesto gdje radi.

Saša Perković ostao je u VII. upravi MVP-a sve do jeseni 2000., dok tatin pouzdanik, bivši načelnik u MUP-u, Damir Lončarić nije preuzeo sve konce u HIS-u. Josip Perković nastavio je  ugovorno raditi za taj isti HIS.

Onda se Hrvoje Petrač našao u prvom bijegu pred policijom, jer su s njim htjeli razgovarati o okolnostima ubojstva Vjeke Sliška. Josip baca sina u vatru. Organizira odlazak ravnatelja policije Ranka Ostojića, ravnatelja HIS-a Damir Lončarića i Saše, 2001. već pomoćnika ravnatelja HIS-a, u Trst na razgovor s Petračem. Pokojni Ivo Pukanić je kasnije izvijestio da su se svi sudionici sastanka, osim Petrača, napili i ispovraćali, valjda od straha. Ranko Ostojić je tek komentirao da je na sastanak išao kako bi spriječio krvoproliće između mafijaških klanova.

U organizaciji Josipa Perkovića i Mladena Bajića, svjedoči Salih Fazlić, uvjetno osuđen za falsificiranje putovnice Anti Gotovini, 2004. napravljen je igrokaz s otkrivanjem lažnih podataka kojima se koristio odbjegli general. Fazlić je po instrukcijama Josipa Perkovića podatke o Gotovininim identitetima dostavio Lončariću i Saši Perkoviću, a oni su ih proslijedili Bajiću. Fazliću je obećana Vladina nagrada od 50.000 eura za tu informaciju. Prošla je skoro godina dana, a Fazliću nije isplaćen novac. Onda je u listopadu 2005. Fazlić uhićen i optužen da je on falsificirao dokumente za Gotovinu. Damir Lončarić i Saša Perković navodno su podijeli novac za nagradu, a prigodno su i odlikovani. Ante Gotovina s istim dokumentima uhićen je mjesec dana kasnije na Tenerifima.

Ivo Josipović nije mogao bez Saše Perkovića ni kad se natjecao sa Kolindom Grabar Kitarović 2014.

Vratimo se godinu dana unatrag.

Te 2004. njemačke su vlasti donijele političku odluku da će krenuti u procesuiranje Udbinih ubojstava na svome tlu. Obavijestili su o tome Ivu Sanadera, koji je Damira Lončarića i Sašu Perkovića, baš nakon što su odigrali Fazlića s Bajićem, najurio iz HIS-a kako bi oslabio utjecaj Josipa Perkovića u tajnim službama znajući da će njemačke istrage dovesti do njega. Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić pobrinuo se da Saša Perković bude smješten u INA-u.

A u proljeće 2005., nakon što je Gordan Malić u Globusu objavio dokumente POA-e prema kojima je Franjo Turek optuživao oca i sina Perkoviće da surađuju s britanskom obavještajnom službom na hvatanju Ante Gotovine, Stjepan Mesić je Sašu Perkovića postavio za svog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Kada su ga pitali zašto je to učinio s obzirom na priče koje kruže o Josipu Perkoviću, on je naveo da je Josip Perković profesionalac, da je formirao hrvatsku obavještajnu službu, da mu nikad nije dokazano ništa loše. Zapravo, da je otac sinu najbolja preporuka.

Josip Perković bio je uz sina i 2007., kad se dogodio onaj veliki osramot u Beču. Saša je upao u zamku Vladimira Zagorca i austrijske službe. No, otac je bio zadovoljan jer, tvrde upućeni, obitelj je preko Mesićeve inicijative kažnjavanja ratnih profitera došla do podataka o tajnim računima u inozemstvu. A, priznat ćete, tim je blagom lako držati na uzdi sve one moćnike koji mogu pridonijeti tome da Josip Perković uživa hrvatsku slobodu.

Budući da Mesić nije mogao biti predsjednik više od dva mandata, tata se pobrinuo da novi predsjednik naslijedi njegova sina. Josipović i Mesić su se posvađali i razišli za vrijeme krize s Gadafijem, ali ostala je povezanost s klanom Perković. Obojica smatraju da je hrvatski sud nadležan za ubojstvo Đurekovića, ali i da je slučaj u zastari. Josipović gotovo istim riječima brani Sašu da nije kriv za “moguće grijehe svoga oca”. Da su sutra predsjednički izbori i da pobijedi netko treći, kladim se, Saša Perković ostao bi predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Dakle, nije Saša Perković svojom stručnošću i zalaganjem danas to što je, koliko se u to kleli živući hrvatski predsjednici. Uvijek je bio očeva produžena ruka i čuvar njegovih leđa. Premda se ne doima sretnim zbog toga, prekasno je da bježi od kuće.

Damir LončarićDarko GrdićFranjo TurekGordan MalićIvo PukanićRanko OstojićSaša PerkovićStjepan MesićVladimir Zagorec
Comments (1)
Add Comment