Obiteljskog nasilnika Oreškovića čeka saslušanje o ratnom zločinu kod Perušića

Zdenko Bando je spreman ponoviti iskaz o ovom slučaju i nadopuniti ga. Doris Hrast, tužitelj riječkog specijalnog suda za ratne zločine napokon bi za svjedoke trebao pozvati i Milana Balenovića, Tomislava Oreškovića (on je u Njemačkoj, al gospodin Hrast je već bio kod njega sa sutkinjom Ikom Šarić), Ivana Dasovića, Mirka Kasumovića, Vladu Oreškovića Pivca (iz Perušića), a napose Tihomira Oreškovića, jer njega se taj slučaj najviše i tiče.

Koncem prošlog tjedna istekao je jednomjesečni pritvor za Tihomira Oreškovića, optuženog za obiteljsko nasilje. No, time za njega ne prestaju pravosudne nevolje. Iz Njemačke se očekuje EUN za njega da je sudjelovao u udbaškim ubojstvima Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića. Bilo je govora da bi EUN mogao stići dok je još u pritvoru zbog obiteljskog nasilja, što da bi olakšalo proces njegova uhićenja i izručenja. Ali, kako izgleda, s tim će se pričekati do rujna dok i preostali EUN-ovi za druge optuženike u predmetima udbaških ubojstava u Njemačkoj, ne budu pravno dovršeni. Ali, zato je hrvatsko pravosuđe početkom ove godine prionulo rješavanju slučaja ubojstva sedmoro hrvatskih civila u zaseoku Bukovcu kod Perušića 16. listopada 1991., pa je došao red i na Tihomira Oreškovića da o istom da iskaz.

Taj je slučaj odjeknuo u medijima relativno nedavno nakon što je Ana Štimac, unuka Marije (88) i kćer Mile (60) i Ane (65) Pocrnić, ubijenih u zaseoku Perušića, Bukovcu, a nakon gubitka spora na Europskom sudu za ljudska prava, izašla s pričom u javnost. ESLJP je odbio tužbu sestara Ane Štimac i Marije Nježić prihvativši obrazloženje hrvatske Vlade (premijer je bio Zoran Milanović) da su hrvatske vlasti poduzele na procesuiranju sedmerostrukog ubojstva u selu Bukovac kraj Perušića, ali da se još uvijek počinitelji vode kao nepoznati. Ana Štimac je u Jutarnjem prozvala svog bratića, Dragana Pocrnića da joj je on otkrio imena ubojica njenih roditelja, a što je ona davno prijavila vlastima, a da one nisu ništa poduzele.

Dragan je bio u našoj vojsci, držao je straže u to vrijeme s našim ljudima, ali su ga, kao i njegove roditelje, odveli četnici istoga dana kada su moji roditelji ubijeni. Dva tjedna kasnije on je već ratovao za
njih, držao je straže i bio vođa desetine. Njegova je majka bila Srpkinja, mi smo je zvali Vlaina, pa su očito zbog toga imali kredit. Njegov rođeni brat Željko rekao mi je da je Dragan te ubojice vodio do kuće mojih roditelja i rekao im gdje trebaju pucati. Morao je, tako je rekao, ali je to kasnije zanijekao. Vjerujem da Dragan nije pucao,ali tamo je bio s njima to je i sam priznao. Mislila sam da je poginuo, čula sam zatim da je negdje u Đakovici, a onda se javio pismom iz Kanade. Nacrtao je bio ruku i napisao: “Ova ruka putuje, da se sa svima rukuje!” Kraj toga je pobrojao sva ta imena, petnaestoricu njih. Ja sam pismo odmah dala tadašnjem SZUP-u, oni su kopirali i vratili mi original koji sam predala Tihi Oreškoviću. Više ne znam što je s tim bilo – svjedoči nam Ana Štimac

Stupili smo u kontakt s Draganom Pocrnićem u Kanadi, međutim on nije htio razgovarati o događajima u Lici, ali jest njegov otac Josip. On je potvrdio da su ih odvele srpske snage u listopadu 1991. godine, te da im se njegov sin priklonio.

Morao je, nije mogao na stranu, nego je morao s njima. Da nije tako napravio, sve bi nas pobili. Nije on otišao u diverzante, samo je držao stražu i nije pucao. Ana Štimac istražuje tko joj je ubio roditelje i baku, ali nikada neće doznati tko su bili ti diverzanti jer je kuća bila na osami i nitko ih nije vidio. I ja bih volio znati tko ih je ubio, jer to su bili moja majka, brat i njegova žena– rekao nam je Josip Pocrnić.

U Kanadi ih je primio njegov drugi sin, Željko, koji je devedesetih bio hrvatski vojnik, dragovoljac Domovinskog rata, odlikovan spomenicom, te se s rođenim bratom Draganom gledao preko nišana. Po završetku rata, a prije puta u Kanadu, Pocrnići su živjeli u Srbiji. Na pitanje zna li tko ga je odveo, kao i poznaje li ljude čija je imena sin Dragan dostavio Ani Štimac te ih označio ubojicama svoje rodbine, odgovorio je: “To smo u pismu predali Tihomiru Oreškoviću dok je bio komandir policije u Perušiću.

Mario Pušić, Jutarnji list, 19.04.2015

 

U gore citiranim, podebljanim rečenicama, čini se, krije se tajna do sada neuspjele istrage ubojstava obitelji Pocrnić i Hećimović kraj Perušića, dan prije nego li su Tihomir Orešković i Mirko Norac zapovijedili (za odmazdu) strijeljanje pritvorenih gospićkih civila Srba i ponekog Hrvata.

Pisma sumnjivih svjedoka Oreškovićevo oružje

Ana Štimac je, prema dopisu, što ga je uputila ESLJP-u, od 28. veljače 2014-e, još 1996-e gospićkoj policiji dostavila pismo svojih rođaka Jose i Dragana Pocrnića datirano sa 19. 03. 1996. Tadašnji šef gospićke policije bio je Ivan Dasović iz Perušića. Šef SZUP-a u Gospiću bio je Mirko Kasumović, također iz Perušića. A od svibnja 1997-e izabran na listi HDZ-a, načelnik općine Perušić (a ne komandir milicije kako je izjavio za Jutarnji Joso Pocrnić), pa sve do veljače 1998-e bio je Tihomir Orešković. Funkciju načelnika Perušića, Orešković je obavljao istodobno radeći i u Sigurnosno-izvještajnoj službi MORH-a.

Neprijeporno je da su oštećene Ana Štimac i Marija Nježić rodbinski povezane s Josom i Draganom Pocrnićem. Ali, do sada je bilo nepoznato da je i Tihomir Orešković, preko majčine strane u rodu s ovim svjedocima. Zašto je Ana Štimac, nakon što je gospićkoj policiji dala kopiju pisma Jose i Dragana Pocrnića, original dala i Tihomiru Oreškoviću, i kako to da su spomenuta dvojica istodobno, neovisno od Ane, isto pismo poslali Oreškoviću dok je bio komandir policije, odnosno načelnik Perušića?

Tomislava Oreškovića (lijevo) i Zdenka Bandu (desno) početkom 1998 Milan Levar (u sredini) prebacio je u njemački Münster gdje su u stanu Tomislavovih roditelja čekali da im njemačke vlasti pruže zaštitu kao ugroženim svjedocima u slučaju ratnog zločina u Gospiću. (Fotografija iz eportaže  u Globusu početkom 1998-e iz pera nakadašnjeg medijskog oslonca njemačke vanjske politike u hrvatskim medijima, Gordana Flaudera).

Budak povezao Levara, Bandu i Ropca sa Amerikancima

Baš nekako kad je Ani Štimac stiglo to pismo, svjedoci ratnih zločina u Gospiću: Milan Levar, Zdenko Bando i Zdenko Ropac, u pratnji odvjetnika Slobodana Budaka posjetili su veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu zatraživši međunarodnu zaštitu i ponudivši se za svjedoke suda u Haagu. Zdenko Bando je kasnije i javno optuživao Tihomira Oreškovića.

*Imate li još kakvih saznaja o ubojstvima Hrvata, a da se ne može reći da su to učinili četnici?

– Imam. Nad dvije hrvatske obitelji, Hećimović i Pocrnić, izvršen je masakr, u listopadu 1991. godine. to se dogodilo kod Perušića, na Lipovoj glavici. Oni su izmasakrlrani, a iz kuće nije opljačkano baš ništa. Prilikom obdukcije, kojoj sam osobno prisustvovao kao kriminalistički tehničar iz VP-a, kod jedne žrtve pronaođena je veća količina DEM, čime se isključuje mogućnost da su te osobe ubijene iz koristoIjublja, od strane četnika. Indikativno jest da je Orešković, kada su policajci trebali slučaj obraditi, to stopirao! Istraga je njegovom zabranom naprasno prekinuta i nikad nije završena! Pobijeno je sedam osoba…
* A po Vama su idejni tvorci…
– Evo vam te liste još jednom:
Tihomir Orešković, Mirko Norac, Milan Čanić – Bićo. Oni su krivci…”

Zdenko Bando u razgovoru s Robertom Frankom, “Novi listu”, od 14.10.1997.

Bando je te godine i svjedočio haaškim istražiteljima, a njima je iskaz dao i nekadašnji policajac Tomislav Orešković, koji je trebao obaviti očevidu selu Bukovcu kod Perušića. On je pak, za Jutarnji list, kad je počelo suđenje Oreškoviću, Norcu i Grandiću za ubojstva srpskih civila, dao izjavu i o ovom slučaju.

U Kriznom je štabu, prema riječima Tomislava Oreškovića, Tihomir Orešković provodio apsolutnu samovolju i širio strah u tolikoj mjeri da su se čak i njegovi nadređeni plašili dolaska u grad. Na suđenju Gospićkoj skupini ispituju se ubojstva dviju hrvatskih obitelji Pocrnić i Hećimović, za što su u okrivljeni četnici. No, Tomislav Orešković tvrdi da su radi raspirivanja mržnje i traženja povoda za nova ubojstva Srba tih sedmero Hrvata u Širokoj Kuli  (Bukovcu, op. ž.p.) ubili hrvatski vojnici.

– Tijela troje ubijenih (Pocrnići, op ž.p.) iz te skupine našli smo kolega (Milan Balenović, op. ž.p.) i ja na jednom mjestu na hrvatskom teritoriju, a kilometar dalje, na samoj crti razgraničenja, njih još četvero. Od Stjepana Grandića zatražili smo da da se izvijesti PU kako bi proveli uviđaj o ubojstvu Hrvata. No, povratna informacija bila je da uviđaj ‘nije potreban’.

Kasnije sam doznao da je uviđaj zabranio Tihomir Orešković. Sve mi je bilo vrlo čudno jer je bila riječ o teritoriju koji je nadzirao HV. Te četnike, o kojima se kasnije pričalo, nitko nije vidio – zaključio je Tomislav Orešković.

Danijela Mihalić, Jutarnji list: 16. 07. 2002.

 

Snažni motivi Tihomira Oreškovića

Jasno je da je Tihomir Orešković imao snažan motiv uključiti se u priču o masakru u Bukovcu kod Perušića. Prema raspoloživim policijskim dokumentima nigdje se do tog pisma Pocrnića rođaci Štimac, a koje je i Tihomir Orešković dobio i od nje i od njih, nema spomena o dvojici, niti kao svjedocima, a kamo li kao počiniteljima. Njih je tek Orešković na suđenju u Rijeci uveo u priču, ali je sud odlučio da nisu relevantni za taj postupak.

Stranica 361. sudskog spisa Tihomir Orešković i drugi, Županijski sud u Rijeci, poslovni broj K-11/01

Prvi put se imena Čede Budisavljevića i Bogdana Gruičića, dvojice od 15-orice, četnika koje kasnije navode Joso i Dragan Pocrnić kao ubojice obitelji Pocrnić i Hećimović, spominju u Posebnom izvještaju PU Gospić broj KU-167/91 od 15. 09. 1992-e godine. Taj izvještaj je isto sastavio i potpisao Ivan Dasović, načelnik gospićke policije iz Perušića. Do imena Budisavljevića i Gruičića se došlo iz razgovora s dvojicom hrvatskih civila koji su ovu dvojicu susreli u kninskom zatvoru i dvoje izbjeglica iz Podlapače koji su ih sreli prije nego su protjerani koncem 1991-e.

Međutim, kako je Vlada kasnije objasnila ESLJP-u u dopisu od 14. siječnja 2014-e:

Nakon preuzimanja predmeta u rad od strane Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci (dalje u tekstu. ŽDO Rijeka) djelatnicima PU ličko—senjske dan je nalog da se u svojstvu svjedoka saslušaju Marija Perković, Ivan Perković, Nikola Perković, Ivica Jamčić i Pajo Jamčić o okolnostima ubojstva sedam civila. Iz iskaza saslušanih svjedoka nije se došlo do korisnih saznanja, pogotovo ne do toga da bi prijavljeni Čedo Budisavljević i Bogdan Gruičić bili odgovomi za počinjenje ovog kaznenog djela.

Ana Štimac i Marija Nježić eto su već desetljećima izigravane od strane Tihomira Oreškovića, bivših policijskih i obavještajnih službenika iz Perušića: Ivana Dasovića, Mirka Kasumovića i Vlade Oreškovića Pivca, te svih aktualnih razina sustava represije, pravosuđa – moraju otplaćivati kredite koje su podigli da bi namirili troškove do sada neuspješnog spora s državom,  a što se tiče napretka istrage koju sada vodi Doris Hrast, državni odvjetnik iz Rijeke koji je zastupao optužbu i početkom 2000-ih protiv gospićkih vitezova Oreškovića, Norca i Grandića, tu su na nuli. Nevjerojatno je da je Marija Njegić prijavila vlastima i da su joj 1992-e u rodnom kraju podmetnuti eksploziv pod nekretnine. Starija sestra je udana i za bivšeg milicajca i policajca, porijeklom Srbina iz BiH i išla je osam razreda osnovne škole u Perušiću zajedno s Tihomirom Oreškovićem. Posebno je za istaknuti da da zaseok Bukovac nikada nije bio okupiran. Nisu valjda četnici i 1992-e izveli divezantsko terorističku akciju u Bukovcu da bi minirali objekte srpske snahe?

Joso, Dragan i Željko Pocrnić u nemogućoj misiji

Prošlo ljeta je Marija Njegić prijavila Željka Pocrnića, brata i sina spomenutih fantomskih svjedoka da se nalazi u Hrvatskoj, a da joj je ranije prijetio. Policija je Željka Pocrnića uhitila na Pagu. Nije poznato kakav je iskaz dao, ali je nakon povratka u Kanadu, kako saznajem od oštećenica, nastavio s prijetnjama obitelji.

Sve je vjerojatnije da se Željko, Dragan i Joso Pocrnić otpočetka ove priče nalaze u ulozi koju ne mogu racionalno objasniti. Vlado Orešković, nasljednik Mirka Kasumovića na mjestu šefa SZUP-a, još je za suđenja Tihomiru Oreškoviću, 2001-e, ŽDO Gospić dostavio sastavio je 23. 08. 2001 Izvijšće SZUP-a i poslao ga ŽDO Gospić navodeći da Dragan i Joso Pocrnić namjeravaju doći i svjedočiti na navedene okolnosti u Gospić, ali da su glavna prepreka za dolazak visoki putni troškovi iz Kanade do Hrvatske. Kako mi je Vlado Orešković pred dvije godine posvjedočio on poklanja puno povjerenje Draganu Pocrniću tvrdeći: “Zar bi on rekao da su Srbi počinili taj zločin da ne govori istinu, a mora tamo s njima u Kanadi živjeti.” Između ostalog, taj argument pada u vodu i zbog jedne banačne činjenice. Prema svim provjeravama koje su hrvatske vlasti vršile sa Srbijom, USA, Kanadom, nitko od onih koje su Joso i Dragan Pocrnić u svom pismu “komandantu milicije u Perušiću Tihomiru Oreškoviću, označili kao sudionika sedmerostrukog ubojstva nije živio u Kanadi gdje i oni. Hrvatske su vlasti u preko kanadskog pravosuđa pokušale Josu i Dragana Pocrnića saslušati u Kanadi, što su ovi odbili, pravdajući se da su sve napisali u pismu. Ana Štimac i Marija Nježić pojašnjavaju ESLJP-u da je na koncu ponašanje Jose i Dragana Pocrnića razumljivo s aspekta mogućnosti da bi im bilo kakava povezanost s ratnim zločinima, a koja nije bila navedena u njihovim useljeničkim papirima, mogla predstavljati razlog za ukidanje dozvole boravka. Naravno, kada bi svjedočili u Hrvatskoj, sve da nemaju nikakve veze sa zločinima, suočili bi se sa optužnicom za davanje lažnog iskaza, jer ako do sada njihovo pismo nije ničim potkrijepljeno, teško je za očekivati da bi sad istupili potpunijom , točnijom, odnosno, istinitom pričom.

Doris Hrast treba hitno s Tihomirom Oreškovićem razgovarati

ŽDO u Rijeci, Odjel za ratne zločine sada je u vrlo nezgodonoj situaciji. Ako žele napraviti, bilo kakav iskorak, morat će saslušati Tihomira Oreškovića i ustanoviti njegov motiv guranja priče Jose i Dragana Pocrnića o “četnicima” kao počiniteljima. Tihomir Orešković  pokazao je već u praksi da je sklon baratati tuđim pismima u svoju obranu. Tako je 1992-e poslao Globusu demanti na jedan moj članak, a kojem je priložio i demanti svoje nekadašnje tajnice u Operativnom štabu, Fatime Skula Tomičić. Jedno pismo je potpisao on, a drugo Fatima, ali je stilski očito da ih je oba pisao on. Tako su sada u Rijeci forenzičari došli do zanimljivog zaključka da pisma koja su navodno pisali Pocrnići, neodoljivo odišu Oreškovićevim stilom. Riječki istražitelji su pripremili dosta pitanja za Tihomira Oreškovića. Moglo bi se dogoditi i da oštećenice zatraže ekshumaciju svojih pokojnih. Postoje svjedoci koji su spremni posvjedočiti da su lijesovi koje su spuštali u rake bili izuzetno teško kao da je u njima pijesak.

Zapisnik o vanjskom pregledu leševa od 16. listopada 1991, a koji su obavili Pavao N. Rukavina, istražni sudac i Pavao J. Rukavina, okružni javni tužitelj. Ista dvojica su radila i na nikad riješenom slučaju ubojstva Milana Levara.

 

Stepan Grandić ključna osoba na mjestu zločina

Ana Štimac, kaže da ona uopće nije imala pristup mrtvim roditeljima i baki. S mjesta nesreće otjerao ju je Stjepan Grandić,  zapovjednik 2. “perušićke” bojne 118. brigade, a nije joj dopušteno ni da ih vidi prije ukopa. Grandić je isti onaj za kojeg i Tomislav Orešković tvrdi da je njemu zabranio raditi očevid.

I tu sad dolazimo do mogućeg rješenja zagonetke. Likvidacija hrvatskih civila u zaseoku Bukovac kraj Perušića, na neokupiranoj teritoriji dogodio se 16. listopada 1991-e prije podne. Stotinjak metara od tog stratišta živio je i otac Tihomira Oreškovića. Njemu se nije dogodilo ništa. Mirko Norac tu večer, prema iskazu samog Grandića u istrazi, zapovijeda mu na sastanku u vojarni Eugen Kvatarnik u Gospiću  da pripremi jednu prostoriju u vojarni u Perušiću gdje će biti smješteni pohapšeni civili iz Karlobaga i Gospića, koji će potom biti strijeljani.

[box type=”custom” color=”#481a72″ bg=”#6e99bf” border=”#a02a21″]Kako to utvrđuje prvostupanjski sud radi se o sastanku u zapovjedništvu Vojarne “Eugen Kvaternik” na kojem su prema navodu optuženika Grandića osim njega i optuženika Norca bili prisutni Milan Karić zvani “Miki”, optuženik Milan Čanić zvani “Bićo”, te Davor ili Branko Škara, sastanak je vodio optuženik Mirko Norac i pred svima mu rekao da u Vojarni u Perušiću pripremi jednu prostoriju, da će se u vojarni smjestiti civili, Srbi iz Gospića koji će se nakon toga likvidirati na Lipovoj Glavici. Njemu i svima je rekao da je to po nalogu Tihomira Oreškovića, da će to biti odmazda za pobijene Hrvate i da će se na taj način pružiti sigurnost ocu Tihomira Oreškovića koji da živi u neposrednoj blizini Lipove Glavice (u neposrednoj blizini Lipove Glavice su zapravo zaseoci Konjsko Brdo i Bukovac gdje je živjelo i sedmoro ubijenih Pocrnića i Hećimovića, op. ž.). Optuženik Norac se pozivao na zapovijed Tihomira Oreškovića, rekao je da je on naložio da se moraju pokupiti svi Srbi koji nisu otišli iz Gospića i da se oni imaju ubiti na Lipovoj Glavici. Na sva pitanja da zašto u Perušiću i da zašto da tu budu zatočeni, optuženik Norac je odgovarao da je tako odredio optuženik Tihomir Orešković. Određeno je bilo i mjesto likvidacije na Lipovoj Glavici. Optuženik Grandić se sjeća riječi optuženika Norca “nemoj zajebati jer ćeš i ti popušiti metak”. Tvrdi da nije vjerovao kako mu je Norac zapovjedio i rekao što će se dogoditi na Lipovoj Glavici, da će se to doista i dogoditi. Istinitost obrane optuženika Grandića je potvrđena daljnjim događanjima, jer nije sporno da je veći broj civila dovezen u Vojarnu Perušić između ostalog i po optuženiku Ivici Rožiću, te svjedoku Ivici Čačiću, pripadnicima izviđačkog voda, da se ispraznila prostorija za njihov smještaj, da su boravili u toj vojarni i da su na kraju likvidirani na Lipovoj Glavici. Optuženik Grandić je na glavnoj raspravi i rekao da je on pripremio prostoriju za smještaj civila, da je u tom pravcu dobio zapovijed, a da on ne ulazi tko je kome u Gospiću naređivao, da li Orešković Norcu ili Norac Oreškoviću, no misli da je Ante Karić kulisa iza koje su se skrivali glumci.

Vrhovni sud RH, Presuda i rješenje br. I Kž 985/03-9, 2. lipnja 2004. godine

[/box]

Dakle, umjesto da se radi očevid masakra u Bukovcu, već to veče, Norac izdaje zapovjed Grandiću u vojarni Eugen Kvaternik u Gospiću da pripremi prostoriju za smještaj ulovljenih Srba i pokojeg neposlušnog Hrvata (Božidar Tomičić), a lov se intenzivira istodobno po Gospiću i Karlobagu, u čemu sudjeluje i svjedok Zdenko Bando. Sutradan 17-og 11. 1991 love se preostali civili, a na večer se održava tzv smrtonosni sastanak na kojem se između ostalog šefove gospićke vlasti upoznalo sa naredbom da se polovljeni lojalni civili iz podruma imaju strijeljati. Sudionici sastanka: Tihomir Orešković, Mirko Norac, Ivan Dasović, Željko Bolf, Siniša Glušac,  Ivan Marković, Ivan Rukavina, Krešo Tomljenović, Jure Premuž, potom odlaze na plantažu borova “Žitnik” kod Pazarišta i strijeljaju prvu skupinu uhićenih među kojima je bio Hrvat Tomičić, ali i Dasovićev kolega iz Karlobaga, Nikola Ivanišević.

Ulovljeni civili toga dana, bivaju 18-og iz vojarne u Perušiću odvezeni na Lipovu Glavicu gdje ih streljaju Grandić, Norac i njegovi ljudi.

Sam osuđeni Stjepan Grandić, na neki je način bio svjedok pokajnik jer je izravno teretio Mirka Norca da mu je zapovijedio pripremu i izvršenje ratnog zločina. Njemu je dosuđena i najmanja kazna od deset godina zatvora što je pomilovanjem tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić skratio na 8. Šef gospićke policije iz Perušića, Ivan Dasović svojim je iskazom teretio i Oreškovića i Norca za likvidacije srpskih civila u kojima je i sam sudjelovao. On je bio šef policije u Gospiću sve do 1999. Prije suđenja u Rijeci za upletenost u zločine, opstrukcije istraga i progon svjedoka, javno su ga prozivali Milan Levar, Tomislav Orešković i Zdenko Ropac. Ni o njegovom posilnom, šefu SZUP-a Mirku Kasumoviću (iz Perušića), spomenuti svjedoci ratnih zločina nisu iznosili ljepše mišljenje.

 

Mehanizam moći: kriminaliziranje i ucjenjivanje

 

Moć Tihomira Oreškovića još uvijek se temelji na kriminaliziranju, a potom ucjenjivanju. Većina se Ličana toj moći priklonila-poklonila. Slučaj masakra hrvatskih civila u Bukovcu kraj Perušića nije bio obuhvaćen kriminalizacijom optužnice na suđenju u Rijeci. Raspravljalo se o njemu kao nečem što je samo vremenski prethodilo kriminalnim događajima na plantaži “Žitnik” i Lipovoj Glavici. Nije se išlo u striktno utvrđivanje kauzaliteta. Kao svjedoci optužbe Ivan Dasović i Mirko Kasumović su to jako dobro znali. Nisu se morali bojati da će ih Orešković prozvati da su sudjelovali u uroti ubojstva hrvatskih civila. Pa čak da se kojim teoretskim slučajem i taj masakr mogao ubrojiti u kriminilne događaje, Orešković bi tereteći Dasovića i Kasumovića, teretio sam sebe. A optužnica da je glavni i u tom zločinu, svakako mu nije trebala.

Kako je nadzirao što rade Dasović i Kasumović, između ostalih datuma i 1997-e kada je bio HDZ-ov načelnik općine Perušić, Orešković jako dobro znao da gospićka policija ima Posebno izviješće iz 1992-e u kojem se za pokolj u Bukovcu sumnjiči Čedu Budisavljevića i Bogdana Gruičića, a potpisao ga Ivan Dasović. Znao je i da je Mirko Kasumović kao šef SZUP-a od Ane Štimac 1996-e primio kopiju pisma Jose i Dragana Pocrnića, koji ovu istu dvojku plus 13 ostalih imenuju kao počinitelje zločina u Bukovcu.

Tako se Orešković iznoseći završnu riječ na suđenju u Rijeci osvrnuo i na slučaj Bukovac i upro prstom u MUP i tajne službe.

Što se tiče 16. 10. 1991, analizirajući sve od istrage policijske i sudske izjava svjedoka, pokušao je komparativno analizirati sva ta zbivanja pa navodi kako se vidi da se pojavljuju Balenović i Tomislav Orešković na mjestu ubojstva Pocrnića i Hećimovića, da mrtva tijela u bolnicu dovozi Bando, da je bio pokušaj da se prikaže da se ubojstvo dogodilo s naše strane, da je navodno on spriječio očevid na mjestu događaja o čemu on nije imao pojma (a otac mu je živio istodobno stotinjak metara udaljen od mjesta zločina, op. ž.p.) a niti je znao da Bando ima veze s time. MUP RH i SIS (pošto je on kao djelatnik SIS-a dva put isto pismo – prvi put od ane Štimac, a drugi izravno od Jose i Dragana Pocrnića, naravno da SIS ima taj dokument, op. ž.p.) imaju egzaktno obrađeno ovo, u Gospiću su suđeni neki ljudi u odsutnosti, oficiri, i domaći četnici i zna se tko su te osobe koje su ovo počinile, a ako tih materijala MUP-a nema u spisu, ako nisu dostavljeni, onda i tu vidi tendencioznost.

Tihomir Orešković, Županijski sud u Rijeci,  strana 13, Presuda broj K-11/01

A ono što mene najviše čudi jest zašto je Slobodan Budak koji je pokrenuo spor za naknadu štete protiv RH nastalu uslijed terorističkog akta, u ime sestara Ane i Marije, u prilogu tužbi, a koristeći se spisom iz Rijeke, najviše koristio one dijelove koji idu u prilog Tihomiru Oreškoviću. Razni ratni oštećenici povezani s Likom obraćali su se upravo Budaku jer je on još 1991-e pa nadalje zastupao žrtve ratnih zločina u Lici, između ostalog, budući je sam iz Karlobaga. I kod svih tih njegovih predmeta uključivo Milana Levara, Zdenka Bandu i Zdenka Ropca, glavni osumnjičenik je bio Tihomir Orešković. U ovom slučaju su to Zdenko Bando, Tomislav Orešković i Milan Balenović, ljudi koji su svjedočili da je riječ napadu koljača u organizaciji Tihomira Oreškovića na njegove susjede Hrvate kako bi se dobio još jedan povod za provedbu  plana NDH Like.

Mirko Kasumović, lijevo u društvu pokojnog Zdenka Ropca, u sredini, Zdenka Bande, pokojnog generala Petra Stipetića, novinarke Nacionala Orhideje Gaure Hodak te bivše Ropčeve odvjetnice.

Očevid spriječili Zdenko Bando, Tomislav Orešković i Milan Balenović

Pa tako i odvjetnik, koji je preuzeo zastupanje sestara Pocrnić nakon Slobodana Budaka i njegove kćeri Line, u očitovanju od 20. veljače 2014 na očitovanje Vlade RH ESLJP-u, koristi izvatke iz spisa što ih je pripremio Budak i piše:

Uzimajući u obzir da mjesto Bukovac nikada nije bilo okupirano niti je bilo neposredno na liniji fronte, nadležna tijela visoke ugovorne strane (RH) su očevid na mjestu zločina mogla izvršiti, ako ne na sam dan pronalaska žrtava, onda u najkraćem mogućem roku s ljudstvom potrebnim za osiguranje mjesta očevida. Iz očitovanja Visoke ugovorne strane proizilazine samo da očevid nije nikad obavljen, već da do 2001 nije poduzeta niti jedna ostražna radnja, a što nikako ne može smatrano pravodobnom i učinkovitom istragom (Yasa v. Turska). Iz iskaza Ivana Dasovića, načelnika PU Gospić u vrijeme ubojstava u Bukovici u predmet K-11/01 spominje se i da je očevid spriječio Zdenko Bando, pripadnik vojne policije Visoke ugovorne strane. 

Očitovanje podnositeljica Ane Štimac i Marije Nježić na podnesak Vlade RH, strana 2, 28. veljače 2014. 

A u samom prilogu iz spisa na strani 155 Ivan Dasović uopće ne spominje Zdenka Bandu. Bandu je predzadnjem citatu spomenuo Tihomir Orešković. Dasović za opstrukciju istrage krivi policajce Tomislava Oreškovića i Milana Balenovića.

Što se tiče ubojstva Hećimovića i Pocrnića ne zna da li je to čuo ili znao, da li je to čuo preko radio veze, uglavnom bilo je rečeno da je došlo do upada “da tako kažem diverzantske grupe” u Bukovac, htio je odmah otići tamo no sreo je Oreškovića (Tomislava) i Balenovića (Milana, kuma Milana Levara op. ž.p.) koji su mu rekli da voze te ljude pa ih je opsovao i potjerao natrag rekavši da obave ubiđaj, da obavijeste istražnog suca. Drugi dan je čuo da očevid nije obavljen, a o tome zašto nije obavljen svatko je pričao svoju priču. Balenović i Orešković (Tomislav) bili su operativci dovedeni u PU, misli da je baš Tihomir Orešković rekao da će ta dvojica raditi u PU. Nikada nije saznao tko je dao takvu naredbu operativcima Balenoviću i Oreškoviću da se ne obavi uviđaj.

Ivan Dasović, Županijski sud u Rijeci,  strana 155, Presuda broj K-11/01

Vlado Orešković Pivac, nakon umirovljenja s povlaštenom mirovinom (2004), koju mu je isposlovao Stjepan Mesić, a preko Tomislava Karamarka, isti onaj do kojeg je Pivca odveo trag u istraživanju opstrukcije istrage o ubojstvu Milana Levara, a preko Vladimira Fabera, koji je naredio da se slučaj prekvalificira i s njega skine SZUP, angažirao se u SDP-u. Ovdje ga vidimo u bijeloj košulji kao kandidata SDP-a za načelnika Perušića na izborima 2013, a gdje su ga došli podržati visoki izaslanici Zorana Milanovića iz Zagreba, predsjednik Sabora Josip Leko, danas ustavni sudac i ministar unutarnjih poslova u vrijeme ubojstva Milana Levara Šime Lučin.

Bratstvo u krvi

Dasović je ovdje bio malo bezobrazan prema samom Oreškoviću, podmećući mu da je on odgovoran za opstrukciju očevida jer da su Tomislav Orešković i Milan Balenović njegovi ljudi. No, paralelno s tim, a vezano uz konkretnu istragu ubojstva u Bukovcu, Dasovićev čovjek iz Perušića, nasljednik na mjestu šefa SZUP-a, Mirka Kasumovića, Vlado Orešković zvan Pivac šalje ŽDO Gospić pismo koje je Ana Štimac 1996-e dala Mirku Kasumoviću, ali i ostale informacije iz komunikacije s Josom i Draganom Pocrnićem, primjerice da bi rado došli svjedočiti u Hrvatsku kada bi im se osigurali putni i troškovi smještaja.

Nesretne Ana Štimac i Marija Njegić ne samo da su se desetljećima neuspješno borile sa domaćim institucijama, nego su izgubile spor i na ESLJP-u. Pri tom bile su izložene svakodnevnim pritiscima okoline da odustanu, govoreno im je neformalno i na vrlo visokim formalnim razinama da neće uspjeti jer nitko neće dopustiti da se sazna da su Hrvati pobili Hrvate da bi imali izgovor da pobiju već popisane Srbe koje je samo trebalo pokupit iz skloništa, privremeno smjestit u vojarni kod Perušića te turu po turu razvest na stratišta plantaže borova “Žitnik”, blizu Pazarišta i na Lipovu Glavicu, blizu Bukovca, Perušića, te tamo u bratstvu u krvi smaknuti. Govorili su im čak da trebaju biti ponosne jer da je njihova obitelj dala žrtvu da bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje. Odvjetnici ih ne bi pratili kroz sve bitke. Protiv zadnje odvjetnice iz Otočca podnijele su prijavu HOK-u da ih je zastupala bez potpisane punomoći pred ESLJP-om, namjerno poslavši žalbu na prvostupanjsku presudu izvan propisanog roka. Neka poznata odvjetnička imena su ih izravno odbijala kad bi se suočili sa spisom uz primjedbe da iza ubojstva njihovih najmilijih stoji država i da se oni nemaju namjeru boriti protiv države. I na koncu, njihovim sudbinama stalno su se igrali s jedne strane Mirko Kasumović i Vlado Orešković Pivac, a s druge Tihomir Orešković.

Zdenko Bando je spreman ponoviti iskaz o ovom slučaju i nadopuniti ga. Doris Hrast, tužitelj riječkog specijalnog suda za ratne zločine napokon bi za svjedoke trebao pozvati i Milana Balenovića, Tomislava Oreškovića (on je u Njemačkoj, al gospodin Hrast je već bio kod njega sa sutkinjom Ikom Šarić), Ivana Dasovića, Mirka Kasumovića, Vladu Oreškovića Pivca (iz Perušića), a napose Tihomira Oreškovića, jer njega se taj slučaj najviše i tiče.

 

Ana ŠtimacAnte KarićBogdan GruićićČedo BudisavljevićDragan PocrnićGordan FlauderIvan DasovićJosip ManolićJoso PocrnićMarija NježićMilan Čanić BićoMilan KarićMilan LevarMirko KasumovićMirko NoracPavao RukavinaRobert FrankŠime LučinSlobodan BudakStjepan GrandićTihomir OreškovićTomislav OreškovićVlado OreškovićZdenko BandoZoran Milanović
Comments (4)
Add Comment