Pakračka Poljana i agent provokator Miralem Miro Bajramović

Kada je Vrhovni sud 2001. ukinuo dio presude iz 1999. i naložio drugo suđenje za slučaj «Pakračka Poljana», došlo je do još veće lakrdije. Optuženi Suljić i Mikola su, braneći se sa slobode, na sudskom hodniku zastrašivali  dvojicu svjedoka, nakon čega su svjedoci pred sutkinjom pokazivali još veću amneziju i kontradiktornost nego na prvom suđenju. Pravosudna policija nije sprječavala to zastrašivanje svjedoka, niti je bilo kako reagirala kada su u pauzama suđenja Suljić i Mikola odlazili na WC, iz kog se čulo šmrkanje, a njih dvojica suženih zjenica i hektičnih reakcija nastavili pratiti raspravu.

Protekloga tjedan sam na svom FB profilu vodio žustru raspravu s nekolicinom poštovatelja lika i djela predsjednik Zorana Milanovića. Nakon otkrića u najmanje četiri različita teksta, različita medija i autora da je Zoran Milanović lagao o svojoj pripadnosti SKJ, javili su se osporavatelji s tvrdnjama kako je Milanoviću sve podmetnuto, lažirano itsl. 

U protuargumentaciji sam se poslužio i citiranjem svog teksta o Pakračkoj Poljani, gdje sam razložio zašto je Feralov intervju s Miralemom Bajramovićem čisti fejk, a i danas je najdjeljeniji tekst na društvenim mrežama o hrvatskim ratnim zločinima u ovom ratu. Taj tekst, koji sam objavio u “Novostima” još 2005-e kad ih je uređivao Rade Dragojević, prenijet ću niže. 

A da argumenti protiv osporavatelja činjenice o Milanovićevom ulasku u partiju za vrijeme služenja JNA 1985 u Beogradu, ne padnu u zaborav povijesti fejsovske zbiljnosti, ovdje ću ih prenijeti. 

Dio dokumentacije iz HDA koju je Bože Vukušić pronašao o partijskom članstvu Zorana Milanovića

* Ah, evo jednog stručnjaka iz kuta osporavanja Bože Vukušića, na čemu se temeljio i zadnji dio teksta u Faktografu

Čini se da Vukušićevo političko preživljavanje ponajviše ima veze s operacijom koju je, pod pokroviteljstvom i uz suučesništvo Vice Vukojevića, tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova, izveo u razdoblju od kraja 1991. do kraja 1993. godine. O tome govori dokument SZUP-a od 17. srpnja 1995. koji je citiran u Nobilovoj knjizi. Ondje piše da je rečeni tandem ‘ostvario uvid, iznosio te činio preslike dosjea osoba iz dokumentarističkih fondova bivše SDS RSUP-a SRH’, i to na ‘prijevaran i zlouporaban način’, a takvih je dosjea bilo najmanje dvjesto i pet. Nikad zbog toga nisu procesuirani. Ta ukradena dokumentacija, osim kao vrelo za kasnije Vukušićeve knjige u kojima se razotkrivaju imena i prezimena stvarnih i lažno optuženih udbaša, služila je i kao poluga za Vukojević-Vukušićevo doživotno zaduživanje ili javno etiketiranje mnogih ljudi u ovdašnjem političkom, vojnom i crkvenom vrhu“, pisao je prošle godine o Vukušiću Ivica Đikić u tjedniku Novosti.

* Počet ću od Ivice Đikića kao nevjerodostojnog novinara da daje vjerodostojne kritike na račun Bože Vukušića. Ivica Đikić je u tjedniku Feral Tribune, bez ikakve provjere, a u organizaciji Ante Nobila i MORH-a naparavio i objavio intervju s Miralemom Mirom Bajramovićem o zločinima merčepovaca od Vukovara, preko Pakraca do Gospića. Gotovo ništa od grozomornih tvrdnji koje je Miralem Miro Bajramović rekao, Đikić zapisao, Feral objavio, a Nobilo odnio pod nos Tuđmanu, nije bilo točno. Za gospićki dio sam sam znao da je potpuno izmišljen jer sam se Gospićem intenzivno bavio, a moj pokojni izvor Milan Levar, čak je u jednom trenutku bio blizak s Merčepovom ekipom. A i sam sam 01. rujna 1991-e u Gospiću upoznao Jozu Schmuka, Snježanu Živanović, Nikolu Rukavinu, Igora Mikolu, Sinišu Rimca…. O čemu sam objavio tekst u: Novosti
Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 301, 23. semptembar 2005. str. 5., 6. i 7. (tekst u okviru u nastavku)

Gani Ahmeti, tjelesni čuvar Bože Vukušića u zatvoru u Mannheimu.

* Nadalje, kako je poznato, u kasnijim suđenjima Miro Bajramović je ili tvrdio da je taj intervju izmišljen od Đikića, ili je pričao nešto drugo, ali nije ponavljao navode iz intervjua i oni se ničim nisu mogli dokazati. Svejedno, i dan danas je taj intervju najviralnije svjedočanstvo o ratnom zločinu u Hrvatskoj, iako je riječ o potpuno nedokazanoj, odnosno osporenoj laži. Ivica Đikić se smatra važnim istraživačkim novinarom i nikada se nije pokajao zbog toog propagandističkog uratka koji prije svega sramoti njega, a potom Feral i novinarsku profesiju.

* Nastavno, i kad priča o Boži Vukušiću, Ivica Đikić se koristi informacijama koje mu je dao Anto Nobilo. Iz istog izvora o Boži Vukušiću informacije su crpili Jasna Babić i Ladislav Tomićić. Sa svima njima sam ja na ovaj ili onaj način surađivao – bio u nekom odnosu dulji niz godina. S ovima koji su organizirali i iznijeli laži Miroslava Mire Bajramovića i s ovima drugima koji su ružili Božu Vukušića svjetonazorski sam blizak, bili smo i kolege (s Nobilom nisam kolega, naravno). Svoje kritičke tekstove o Boži Vukušiću, za razliku od njih pisao sam neovisno o njihovu izvoru Nobilu. S Nobilom sam maksimalno smanjio komnikaciju nakon što mi je 14. 12. 1998-e njegov mentor u okružnom javnom tužilaštvu iz osamdesetih, a zadnjih godina njegov branjenik, Josip Perković, u svojstvu savjetnika u HIS-u, okružen ljudima koje mu je dodijelio šef osiguranja HIS-a, a današnji šef SOA-e Daniel Markić, tri put prijetio pokazujući mi pištolj da bi me mogao ubiti ako nastavim negativno pisati o njemu.

* Kada sam tih kasnih devedesetih kritički pisao o Josipu Perkoviću u kontekstu suđenja Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića, više puta sam prenio tuđe zaključke, ali i svoje dojmove da će to suđenje propasti upravo zahvaljući Boži Vukušiću i Vici Vukojeviću i njihovim vezama s Udbom. Početkom 2013-e počeo sam kontaktirati s Božom Vukušićem u kontekstu očekivanog EUN-a za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Suradnja je uglavnom bila korektna, a ono za što sam mislio da mi je prešutio, a ticalo se moje sigurnosti, javno sam na svojoj stranici 45lines višekratno opisao, pa iz novih saznanja objavio za Božu Vukušića opasnije momente od ovih koje Nobilo producira svojoj novinarskoj ekipi da je Bože nezakonito dolazio do dokumentacije Udbe dok ona još nije bila u HDA, nego u SZUP-u.

Glavni arhiv Službe državne sigurnosti (Udbe) SRH, Jan Gabriš (desno) preminuo je prije nego je Josip Perković iz Njemačke vraćen u Hrvatsku na izdržavanje kazne za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

* A sad o meritumu. Kada se radi o dokumentima Udbe i Boži Vukušiću možemo govoriti samo njegovom selektivnom pristupu davanju dokumenata i informacija sudu u Muenchenu. Da je poturao krivotvorine (a to je ključno pitanje ove teme) ili lažne svjedoke, nema ni jednog prigovora ni dokaza. Kada je riječ o dokumentima SKH u HDA do kojih je Bože Vukušić došao, već je i u Faktografovom tekstu rečeno da je i njihova novinarka iste dokumente kao i bože Vukušić tamo pronašla. Bože Vukušić nije te dokumente predao u arhiv, niti ih je netko u arhivu krvotvorio. Arhiv je te dokumente takve dobio od SDP-a. Ako je riječ o krivotvorinama, samo je SDP, odnosno ranije SKH mogla krivotvoriti ili uništiti neke dokumente. Sve ovo što pričam, od mene sigurno više znaju novinar Jutarnjeg lista Željko Petrušić, koji je u HDA pronašao suradničke dokumente Vladimira Šeksa i imao problema s ravnateljem Dinkom Čuturom, koji je Šeksu poslao iste one originale dokumenata koje je Petrušić kopirao u arhivu. Najviše o cijeloj priči zna odvjetnik oštećene Gizele Đureković, koji je više puta tvrdio da su u arhiv dolazili čak i krivotvoreni dokumenti Udbe, ne precizirajući tko je krivotvoritelj – Udba ili njena sljednica hrvatska tajna služba koja ih je predala u arhiv. Pavlović je često kritizirao i Vladu Zorana Milanovića, odnosno SDP, jer nije predao sve dokumente partije (nedostajali su neki ključni zapisi o sjednicama CK SKH koje se može povezati sa slučajem Đureković-INA. Vlada je pak bila nadležna za predaju dokumenata komiteta za ONO i DSZ, a njih gotovo da nije ni bilo, svjedočio je javno u više navrata Pavlović. Mene bi isto ti dokumenti komiteta za ONO i DSZ zanimali, jer kako smo tek nedavno saznali iz partijskog dosjea Mladena Bajića kojeg je u HDA, u fundusu SKH isto našao Bože Vukušić, najdugovječniji Glavni državni odvjetnik u RH je osamdesetih u Splitu, Mladen Bajić, bio na čelu općinskog komiteta za ONO i DSZ. Dakle dragi drugovi, svi vi koji ste služili JNA dobro znate da su vaši kartoni iz vojske za vama išli kući. Tko je primljen u vojsci u partiju, dokumente su mu slali u općinu gdje je stanovao, firmu ili fakultet. Ostale dokumente, pa i one o onima koje je vrbovao KOS slalo se u komitete za ONO i DSZ. Komitet je koordinirao aktivnosti Udbe i KOS-a, a u slučaju izvanrednih stanja, nekih masovnih vojnih vježbi ili recimo dolaska druga Tita u neki kraj, komitet za ONO i DSZ je preuzimao vlast. Komitet je, recimo, policiji slao imena ljudi koje će se privremeno pritvoriti dok drug Tito boravi u tom kraju. Spomenuti odvjetnik Siniša Pavlović je sudjelovao i u izradi zakona o arhivskoj građi kojim je otvoren arhiv UDBA, partije za javno korištenje u HDZ. Isti odvjetnik je u više javnih nastupa – konfrotirajući se i u televizijskim emisijama s Vladimirom Šeksom i predstavnicima minsitartva kulture, kritizirao zadnju promjenu tog zakona, kojom je između ostalog, za javnost ostao zatvoren možda i najintrigantniji dio arhivske građe – onaj iz 1990-e, vremena tranzicije vlasti. Za sva ostala pitanja, primjedbe i slično, obratite se izvorima koje sam jasno naznačio u ovim gore upisima. Za mene je tema okončana.

Laganje u doba koronavirusa, Nedjelja, 1. ožujka 2020

 

[box type=”custom” color=”#161616″ bg=”#dd9933″ border=”#b54029″]

Novosti
Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 301, 23. semptembar 2005. str. 5., 6. i 7.

Tema tjedna

Pakračka Poljana – logor bez ratnog zločina?

Slučaj «Pakračka Poljana» ponovno je osramotio hrvatsko pravosuđe. Unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama – deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca i pet za Igora Mikolu – obrazloženje presude da je na području Pakračke Poljane stvoren logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma, ali da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, u suprotnosti je sa zdravim razumom. Time je dijelom dato za pravo bivšem predsjedniku Vrhovnog suda Milanu Vukoviću koji je izjavio kako hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratni zločin jer su se branili.
Zvonimir Trusić (u sredini) je bio zapovjednik na Zagrebačkom Velesajmu “Paviljon 22” i u Pakračkoj Poljani. Nikad nije suđen za zločine, za koje je na koncu presuđeno Tomislavu Merčepu.

Nedavno okončano ponovljeno suđenje u slučaju «Pakračka Poljana», unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama – deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca, pet za Igora Mikolu i četiri, odnosno tri za Miroslava Bajramovića i Branka Šarića – iznova je pokazalo da se hrvatsko pravosuđe nije do kraja spremno suočiti s mračnim dijelom Domovinskog rata. Samo obrazloženje presude da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, te da je na prostoru Pakračke Poljane napravljen logor nalik nacističkima u Drugom svjetskom ratu, kontradikacija je u suprotnosti sa zdravim razumom. Naime, ako su Munib Suljić i Siniša Rimac osuđeni za ubojstvo Aleksandra Saše Antića u sklopu «logora u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma», a Igor Mikola im u tome pomogao, ako su Miro Bajramović i Branko Šarić osuđeni za nezakonitu otmicu zagrebačkog Srbina Miloša Ivoševića i dvojice radnika s gradilišta njegove kuće, Rade Pajića i Marka Grujića, ubijenih u tom istom logoru, po kojoj logici to nije ratni zločin?

Nekažnjeni organizatori logora

Ako je poznato da su iz sabirnog centra na Zagrebačkom velesajmu (Paviljon 22), iz vojnog pritvora Kerestinec, te iz mjesta u zapadnoj Slavoniji pod kontrolom hrvatskih vlasti lojalni Srbi, ratni zarobljenici i nepoćudni Hrvati odvođeni u logor u Pakračkoj Poljani, to je samo po sebi ratni zločin, jer nije postojalo nikakvo zakonsko uporište po kojem se to činilo. Ako su tamo ti nesretni ljudi još i ubijani, kao što je i dokazano u presudi, nema nikakve osnove po kojoj je sutkinja Rajka Tomerlin Almer mogla zaključiti da se radilo o zločinu u ratnim okolnostima.

Legendarna izjava bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića kako hrvatski vojnici nisu po definiciji mogli počiniti ratni zločin jer su se branili, izrečena je početkom devedesetih upravo kao komentar prvih ozbiljnijih napisa o ratnim zločinima u Pakračkoj Poljani. Dakle, Milan Vuković je pod obranom Hrvatske podrazumijevao otmice lojalnih Srba i nepoćudnih Hrvata, njihovo smještanje u «logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma» gdje ih se, istina, ubijalo na ponešto primitivniji način: ne u plinskim komorama, nego metkom u zatiljak. Na stanoviti se način sutkinja Rajka Tomerlin Almer slaže s mišljenjem Milana Vukovića. Bolje bi bilo da sutkinja uopće nije spomenula nacistički karakter logora u Pakračkoj Poljani, jer je onda barem oni apsolutno neupućeni, ali ipak inteligentniji, ne bi mogli priupitati sljedeće: pa dobro, tko je taj logor organizirao, tko je njime zapovijedao? Zašto njih niste kaznili?

Tuđman zgrožen nad Bajramovićevim tvrdnjama?

Kako to da Tomislav Merčep, zapovjednik pričuvne policijske jedinice kojoj je pripadala i petorica osuđenih «merčepovaca», nikada nije bio ni pritvoren zbog ovih zločina? Čak je Zvonimir Trusić, šef kafića «Stil» na Zagrebačkom velesajmu kao zapovjednog mjesta za sabirni centar u Paviljonu 22, početkom 1992. s nekolicinom «merčepovaca» bio pritvoren i pod istragom, ali sam Merčep nije. «Merčep je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici i nismo ga mogli osumnjičiti», odgovorio je 1997. Anto Nobilo, tadašnji zamjenik okružnog javnog tužioca na pitanje pokojnog Vrhovnika Franje Tuđmana za jednog razgovora u Uredu predsjednika. Tuđman i Nobilo su inače razgovarali o strategiji obrane Tihomira Blaškića, ali je do Tuđmana došla vijest o intervjuu Miroslava Bajramovića «Feral Tribuneu», pa je Nobilo ponudio ispričati što on zna o slučaju Pakračka Poljana, a Tuđman je pitao kakva je u svemu tome uloga Tomislava Merčepa. Prema stenogramu njihova razgovora, kojeg je prošle godine objavio «Nacional», a javno ga potvrdio i sam NobiloTuđman se iskreno zgrozio nad Bajramovićevim tvrdnjama da je sam ubio 70-ak ljudi, a da je Merčepova jedinica, navodno zvana «Jesenje kiše», u Pakračkoj Poljani likvidirala 280 ljudi, pretežno Srba.

Odvjetnik Anto Nobilo je organizirao lažno svjedočenje Miroslava Miralema Bajramovića u Feralu

Konzultiravši se s Miroslavom Šeparovićem, tadašnjim ministrom pravosuđa Tuđman je naložio zamjeniku glavnog državnog odvjetnika Marijanu Hranjskom da se odmah uhite Bajramović i ostali koje je on spomenuo da su s njim sudjelovali u zločinima. Nobilo je tvrdio da taj intervju nije čitao, ali da je i on do sličnih nalaza došao 1992. kada je kao zamjenik okružnog tužitelja vodio prvu istragu. Prošle godine se Nobilo u intervjuu «Večernjem listu» pohvalio da je Tuđmanu kazao da je sve što je Bajramović ispričao u «Feralu» točno.

Bajramović lažni svjedok – provokator?

Zapravo, upravo taj intervju Miroslava Bajramovića jedno je od ključnih mjesta zataškavanja istine o Pakračkoj Poljani i poštenog procesuiranja svih strahota koje su se tamo dogodile. Miroslava Bajramovića prethodno su prozreli istražitelji Haaškog suda koji su 1997. istraživali nestanke i ubojstva vukovarskih Srba iz 1991. u vrijeme apsolutne vladavine Tomislava Merčepa u tom gradu. Beogradski profesor Vojin Dabić, koji je na toj istrazi surađivao s Grahamom Blewitom, tadašnjim zamjenikom glavne haaške tužiteljice Louise Arbour, ispričao je autoru ovih redaka da se Bajramović ponudio za svjedoka zločina «merčepovaca» u Vukovaru te naveo otprilike 20-ak imena Srba koje su, navodno on i njegovi sudrugovi, pobili i bacili u Dunav. «Ustanovili smo da je sva ta imena izmislio, a jedini točan podatak koji smo od Bajramovića dobili bilo je mjesto na obali Dunava gdje su bacani leševi», kazao je autoru ovih redaka Dabić, prisegnuvši da je Miroslav Bajramović dokazani lažni svjedok – provokator. Nije jasno zašto Anto Nobilo i dalje tvrdi da je Bajramovićev iskaz «Feralu» točan, niti zašto se oko Bajramovića koncem devedesetih angažirao Čičkov HHO.

Već na samom početku intervjua «Feralu» Bajramović iznosi dokazanu neistinu: «Naša je grupa dolje (u Gospiću, op. a.) likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Za Gospić je vrijedila naredba ‘etnički očistiti’: ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću». Iz ranijih nastupa Milana Levara, te preko različitih drugih svjedočanstava i dokumenata, objelodanjenih prije tzv. Bajramovićeve ispovijesti, bilo je poznato da je uloga «merčepovaca» u ratnim zločinima u Gospiću u odnosu na uloge Tihomira Oreškovića i Mirka Norca bila neznatna. Po svemu sudeći, Bajramovićev istup u «Feralu» trebao je poslužiti dijelu vlasti da pokaže da se hrvatska javnost i hrvatska vlast zgražaju nad ratnim zločinima što su ih počinile hrvatske postrojbe, te da će se promptno pristupiti procesuiranju nedjela o kojima je on svjedočio. Naravno, čim se našao u pritvoru Bajramović je zanijekao da je uopće dao intervju «Feralu», a time i sadržaj priznanja.

Sinišu Rimca, Nikolu Rukavinu Popa, Igora Mikulu i Miljenka Zadru Piku upoznao sam u Gospiću početkom rujna 1991 kada su uhitili zapovjednika ZNG Davora Peitela. Tada sam kao pripadnika jedinice Tomislava Merčepa upoznao i HTV-ovog snimatelja Maria Sladića, nedavno šefa komisije HND-a, koja je novinarki Ivani Petrović dala nagradu za sramno izvještavanje s izricanja presude Slobodanu Praljku.

 

Nema leša – nema zločina

Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, koje je Bajramović označio kao organizatore zločina u Pakračkoj Poljani, nisu pritvoreni. A od pritvorenih kakve-takve korisne informacije u istrazi tužiteljstvu je dao Stipe Manđarelo, čovjek koji je prije rata bio pravoslavni Rom, a u ratu, promijenivši identitet, davao izjave kao da je veći ustaša od Ante Pavelića. Isti taj Manđarelo u pritvoru je naglo obolio i umro. A da bi stvar bila bizarnija, njegovo je tijelo kremirano, iako su rijetki slučajevi da se posmrtni ostaci katolika kremiraju. Ali, nakon kremiranja nema više obdukcije, odnosno provjere uzroka smrti, što je po mnogim promatračima najvjerojatniji razlog zbog čega je kremiran. Prema dosta pouzdanim podacima, tijelo Marine Nuić, članice nekadašnje stranke Marka Veselice HDS, koja se u Pakračkoj Poljani našla kako bi donijela humanitarnu pomoć, a pod optužbom da je špijunka nakon višestrukog silovanja bila ubijena, završilo je u krematoriju na Šalati, tako da za njenu smrt nitko nije bio ni osumnjičen. Nema leša – nema zločina.
Iskaz koji je Manđarelo uspio dati dok nije naglo umro, a postoje ozbiljne indicije da bi nastavio otvoreno govoriti da ga smrt u tome nije spriječila, poslužio je tek kao dokaz da se dvojicu-trojicu «merčepovaca» na tom prvom suđenju za Pakračku Poljanu osudi samo za nezakonite otmice. Ostali, među kojima i Munib SuljićSiniša Rimac i Igor Mikola, bez ikakve osude u lipnju 1999. pušteni su iz pritvora. Tužiteljstvo nije pribavilo nikakve druge dokaze, a sud je iskaze dvojice svjedoka, građana srpske nacionalnosti (Nikole Peleša i Branka Velagića), koji su još 1992. svjedočili da su bili prisiljeni kopati grob za Aleksandra Sašu Antića, ocijenio nedosljednima i kontradiktornima.

Zastrašivanje svjedoka na sudskom hodniku

Kada je Vrhovni sud 2001. ukinuo dio presude iz 1999. i naložio drugo suđenje za slučaj «Pakračka Poljana», došlo je do još veće lakrdije. Optuženi Suljić i Mikola su, braneći se sa slobode, na sudskom hodniku zastrašivali spomenutu dvojicu svjedoka, nakon čega su svjedoci pred sutkinjom pokazivali još veću amneziju i kontradiktornost nego na prvom suđenju. Pravosudna policija nije sprječavala to zastrašivanje svjedoka, niti je bilo kako reagirala kada su u pauzama suđenja Suljić i Mikola odlazili na WC, iz kog se čulo šmrkanje, a njih dvojica suženih zjenica i hektičnih reakcija nastavili pratiti raspravu.

Dakle, SuljićRimac i Mikola osuđeni su ovaj put na temelju još nedosljednijih, kontradiktornijih i amnestičnijih svjedočenja Peleša i Velagića. Čak je nevjerojatno da je jedan od tih svjedoka za vrijeme rasprave odjednom počeo govoriti kako mu je Munib Suljić rekao da će «sljedeći put raditi na kopanju veće, masovnije grobnice», a da taj iskaz ni tužilaštvo ni sud nisu uzeli u obzir i naložili dodatnu istragu.

Isto tako, posve je nevjerojatno da nijedna hrvatska istraga o zločinima u Pakračkoj Poljani nije uzela u obzir spis Vojnog sudu u Zagrebu iz 1993. (broj spisa: III-Kir-32/93) u kome je jedan od okrivljenih za krađu na ratištu, Franjo Krčelić tvrdio da mu je odobrenje da si iz zauzetih kuća Srba može uzimati predmete koji mu trebaju za gazdinstvo (traktor, televizor i sl.) dao njegov prvopretpostavljeni Nikola Cvitanović. Tom spisu priložena je i potvrda MUP-a RH broj 511-01-231-1/92, s datum 4. 02. 1992. adresirana iz Pakračke Poljane, a kojom savjetnik ministra Tomislav Merčep potvrđuje da je Franjo Krčelić «angažiran u pričuvnom sastavu policije od 01. 10. 1991. do 31. 01. 1992. na pakračko-lipičkom bojištu». To se razdoblje poklapa s vremenom u kom su se događali zločini u Pakračkoj Poljani i to je dokaz da je Tomislav Merčep u to vrijeme bio zapovjednik spomenute jedinice.
 
Munib Suljić, poznatiji pripadnik Merčepove postrojbe, fizički me je napao 1999-e nakon jednog mog gostovanja u “Latinici” gdje sam govorio o Josipu Perkoviću, a ne o zločinima u Pakračkoj Poljani.

Odgovornost SDP-a

Osim toga, nerazumljivo je zašto hrvatsko pravosuđe nije pribavilo izjave svjedoka iz sela oko Pakraca, Lipika, Daruvara i Kutine koji su dali izjave, dostupne Haaškom sudu, o odvođenju i ubojstvima svojih susjeda i rodbine (posebno je tragična priča o ubojstvima više mještana srpske nacionalnosti sela Kip). Nikola Ivkanec, šef policije u Pakracu 1993. pomagao je kod istrage o zločinima nad Srbima koju je provodila UN-ova komisija na čelu sa Cherifom Bassionijem, koja je bila začetak ICTY-a i koja je otkrila grobište sa 18 leševa. Nepoznato je jesu li hrvatski istražni organi ikada uzeli iskaz od Nikole Ivkanca kako bi se rasvijetlio zločin u Pakračkoj Poljani.

Dugo vremena rodbina ubijenih nije mogla dobiti potvrdu o smrti svojih najmilijih. Kada je pakrački sudac Vojin Mrzić izdao jednu takvu potvrdu supruzi Jove Žestića u kojoj je, među ostalim, ustvrdio da je «nestali Jovo Žestić umro u zatvoru Ribnjaci u Marinom selu 17. 11. 1991. u koje je sa još nekolicinom mještana sela Klisa odveden po pripadnicima ZNG-a…» isti je dobio otkaz na sudu.

Sjena Pakračke Poljane pada i na tadašnje vodstvo SDP-a koje je preko Zdravka Tomca sudjelovalo u radu Vlade nacionalnog jedinstva. Inače, Tomac je u toj Vladi između ostalog bio zadužen i za praćenje stanja u zapadnoj Slavoniji. Postoji i pisano svjedočanstvo da je član kutinskog čelništva SDP-a krenuo na prethodno dogovoren susret sa čelništvom stranke u Zagrebu kako bi obavijestio centralu o zločinima u svom kraju, pa su ga zločinci oteli i ubili, a da iz SDP-ove centrale nitko zbog toga nije ni prosvjedovao.
Broj ubijenih na više lokacija poznatih pod jednim imenom – Pakračka Poljana, kreće se od 18 koliko je na početku uspjela dokazati Bassionijeva komisija, do više stotina koliko tvrde neke organizacije iz Srbije koje su se bavile ovom problematikom. Točan broj će jednog dana sigurno biti poznat, a na hrvatskom pravosuđu ostaje sramota da je donijelo presudu samo za jednog ubijenog hrvatskog policajca, porijeklom Srbina, Aleksandra Sašu Antića, kojeg su njegovi suborci proglasili špijunom, te za otmicu, ali ne i ubojstvo, trojice Srba iz Zagreba: carinika Miloša Ivoševića i dvojice radnika s njegova gradilišta, Rade Pajića i Marka Grujića.

Piše: Željko Peratović[/box]

 

Anto NobiloBože VukušićCherif BassioniFranjo TuđmanIgor MikolaIvan Zvonimir ČičakIvana PetrovićIvica ĐikićJan GabrišJasna BabićLadislav TomičićMarina NuićMario SladićMilan VukovićMirko NoracMiroslav ŠeparovićMunib SuljićSiniša RimacStipe ManđareloTihomir OreškovićTomislav MerčepVice VukojevićVladimir ŠeksVojin DabićZdravko TomacZvonimir Trusić
Comments (2)
Add Comment