Miroslav Lazanski torpedirao Nobilovu obranu Perkovića i Mustača

Miroslav Lazanski je  i ranije zastupao tvrdnje da je baš Vanja Špiljak povezan s ubojstvom Đurekovića. Izvjesno je, pak, da je mreža udbaša i kosovaca iz BiH i Srbije, a i neki poslovni ljudi iz Austrije, ministri iz Hrvatske, kojom se Anto Nobilo koristi u obrani Josipa Perkovića,  učvorena u osobi Vanje Špiljka. Znači li najnoviji istup Miroslava Lazanskog da i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, više ne želi da ga se ne dovodi u vezu s Vanjom Špiljkom? 

U prošlom tekstu sam pisao o pozadini pokušaja Ante Nobila i Stjepana Mesića da u BiH i Srbiji izazovu nepovjerenje u njemačko pravosuđe, a koje će i tim kandidatkinjama za prijem u EU dostaviti EUN-e za njihove udbaše. I dok su sarajevski mediji nekritički popratili promociju Nobilove knjige “Obrana hrvatskog obavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu”, u Beogradu se dogodio šok. Nedugo nakon emitiranja “Ćirilice” emisije Milomira Marića u kojoj je Nobilo najavljivao promocije u Sarajevu i Beogradu, vojni analitičar, ali i zastupnik Srpske napredne stranke u srpskom parlamentu, Miroslav Lazanski, vidno iživciran obrušio se na odvjetnika UDBA-e, kod istog tog Milomira Marića, samo u jutarnjoj emisiji.

 

– … Ono što je sada tu opasno je, da se pisanjem knjiga za sve zločine i atentate, pokušava optužiti Beograd. Kao da su svi mračni ljudi, žestoki momci sa asfalta došli iz Beograda i ubijali po svetu. To nije istina – rekao je vojno-politički komentator u emisiji “Dobro jutro Srbijo” na Hepi televiziji.

Miroslava Lazanskog u Hrvatskoj smatraju novinarom čija se čitava karijera temelji na suradnji s KOS-om JNA. Prije nego se preselio u Beograd, u zagrebačkom tjedniku “Danas”, u prosincu 1990-e objavio je intervju s generalom Veljkom Kadijević, tada saveznim sekretarom za narodnu obranu. Mnogi Lazanskom ni danas ne mogu oprostiti kasnije ratno izvještavanje iz Hrvatske i BiH. Danas je on u Srbiji novinar “Politike”, zastupnik Vučićeve stranke u parlamentu i deklarirani podržavatelj Vladimira Putina. Bez obzira na sve primjedbe koje mu se mogu staviti na teret, ono što piše i govori Lazanski, treba uzeti vrlo ozbiljno, barem kao orjentir kako se prema vanjsko političkim stvarima postavlja srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Naravno, danas je gledajući mainstream medije u Srbiji, nemoguće naići na nekog tko ne podržava Vučića (od bitnih Vučićevih propagandista za našu priču spomenut ću još Božidara Spasića i Milomira Marića), ali to ne znači da svi Vučićevci uvijek pogode ono što srpski predsjednik misli i želi. Miroslavu Lazanskom, se u tom smislu, može vjerovati.

Nedavno je baš Milomir Marić gadno izvrijeđao Gordanu Sušu, a koja mu je prigovorila da pretjerano reklamira Aleksandra Vučića. U pravoj udbaškoj maniri Marić je govorio o suprugu i ocu Gordane Suše.

– Svoj bes zbog kritičkog stava novinarke Marić je demonstrirao uvredama i optužbama protiv njenog pokojnog oca i pokojnog supruga, dovodeći i nju u direktnu vezu sa njihovim navodnim zlokobnim i zločinačkim radom. Poruke da je otac Gordane Suše bio „najveći udbaš“, te da je njen muž kao „najviši funkcioner saveznog SUP-a“ uz njeno sufliranje „određivao koga će Arkan da ubije negde u inostranstvu“, očigledno su upućene sa ekrana kako bi se novinarka zastrašila i javno diskreditovala. Istovremeno, poruke predstavljaju opasno targetiranje Suše kao mete zbog njenog kritičkog stava o aktuelnoj vlasti i njoj naklonjenim medijima i novinarima, kaže se u saopštenju NUNS-a, koji podseća da je Suša zamerila Mariću što „nije nijednom odreagovao na Vučićeve, najblaže rečeno, brutalne laži, počev od toga da je sve pobunjene građane izjednačio i ponizio pod simbol vešala, preko prebrojavanja i omalovažavanja da ih je više bilo u protestima pokreta ‘Ne davimo Beograd’, pa do sedam puta zaredom upotrebljene reči „kurva“, ne pominjući da su takve reči upućivali članovi njegove partije opozicionim poslanicama u parlamentu a koje nikada nije uzeo u zaštitu”.

Suša je u istom kontekstu pomenula da je Marić stalni glasač SNS, čime se on u pomenutoj emisiji pohvalio Vučiću, a što predstavlja direktno kršenje novinarske etike – kaže se u saopštenju NUNS-a.

Cenzolovka, 10. FEB 2019

Marić si zbog bliskosti s Vučićem može dopustiti ovakvo divljaštvo spram Gordane Suše. Napadnutu novinarku u zaštitu uzet će NUNS, podržat će ju list “Danas” i pokoji portal. I to je to. Druge zaštite i podrške u Srbiji nema. Međutim, ako Marić zabrlja u nečem što se Vučiću ne sviđa, tu je Miroslav Lazanski da ga dovede u stav mirno.

Milomir Marić je u beogradskom tjedniku “Duga” obavljivao najzapaženije članke nakon što je te novine preuzela struja KOS-a sklona Slobodanu Miloševiću. Tako je 1988-e objavio tzv “Poruku Pavla Gažija”, bilješku razgovora s Gažijem koju je napravio šogor Pero Maravić i poslao ju u lipnju 1983-e, mjesec dana prije ubojstva Stjepana Đurekovića, KOS-u u Beograd.

U poruci je, među ostalim, pisalo da je Jure Bilić, predsjednik Predsjedništva CK SKH, „išao đonom protiv Dolanca, Gažija i policije” te da je tražio održavanje plenuma protiv „samovolje policije”. Zatim, da u svemu tome Jure Bilić ima podršku Ante Markovića i Vlade Mihaljevića. U poruci je pisalo i to da je Jure Bilić „nacionalist staljinističkog tipa”, a potom se sugeriralo da je potrebno „razmotriti Markovićeve ranije veze u Moskvi kao i zadnji boravak te da se obogatio na konverziji valute u rublje”.

Ivica Radoš, Večernji list, 16. VELJAČE 2015.

Milomir Marić je u “Dugi” 1992-e objavio i razgovor sa Brankom Traživukom, nekadašnjim udbašem koji je tvrdio da je 1983-e boravio s Josipom Perkovićem u Luxemburgu kada je Krunoslav Prates Perkoviću predao ključ garaže u kojoj je kasnije ubijen Stjepan Đureković. Njemačko pravosuđe je pozvalo Milomira Marića da svjedoči u procesu Perkoviću Mustaču na okolnosti ova dva teksta objavljena u “Dugi”. Marić je odbio svjedočiti. U spomenutoj “Ćirilici” u kojoj je gostovao Nobilo, toliko je išao na ruku obrani udbaša da je izjavio kako mu je pokojni Đorđe Božović Giška opisao okolnosti ubojstva Stjepana Đurekovića, čime je Marić u potpunosti potvrdio tvrdnje obrane da su srpsko-crnogorski mafijaši ubili hrvatskog emigranta, te da s tim nemaju ništa Perković i Mustač.

No, kad je Lazanski koji dan kasnije Marića pozvao na red, isti mu se nije usudio protusloviti i ponoviti da mu je Giška pričao o Đurekovićevom ubojstvu. Lazanski je ustvrdio i da je 1983-e list “Danas” u kojem je on radio, a majka Vanje Špiljka, Štefa bila glavna u partijskoj komisiji koja se smatrala izdavačem tog tjednika, trebao objaviti Gažijevu priču, ali da je to cenzurirao. Na to se Marić nadovezao da je on zbog objave Gažijeve poruke, nekoliko godina kasnije u “Dugi” bio uhićen zbog odavanja državne tajne, a da ga je iz Zagreba došao saslušavati udbaš Branko Traživuk, koji mu se 1992-e, nakon što je razmijenjen kao član terorističke skupine Labrador, obratio i dao intervju u kom je optužio Perkovića za ubojstvo Đurekovića.

Njemački sud saslušavao je Traživuka na tu okolnost, ali je on tvrdio, kao što to i Nobilo piše u svojoj knjizi, da je zapravo Marić napakirao Perkoviću, a da mu on nije izrekao u intervjuu rečenice koje je on objavio u “Dugi”. Iako je Marić, kako sam već napisao, odbio svjedočiti o okolnostima tog intervjua, sudac Manfred Dauster je uzevši u obzir jedan Traživukov raniji suradnički izvještaj KOS-u, zaključio da Traživuk laže na sudu, odnosno da se ono što je 1991-e rekao KOS-u o Perkoviću, Pratesu i Đurekoviću, poklapa s onim što je 1992-e izjavio Mariću za “Dugu”.

Njemački istražitelji su utvrdili da je Ante Nobilo 2014-e bio u Banja Luci pripremati Branka Traživuka na lažno svjedočenje. Nobilo je tada u javnost prodao priču, a kasnije ju ponovio u spomenutoj knjizi, da je tada u Banja Luci bio nekim drugim poslom, da je susreo na ulici čak Miroslava Lazanskog, a da je policija Milorada Dodika mislila da je s njim Josip Perković, pa da su ga zato tajno pratili, pa i više puta zastavljali i provjeravali.

Miroslav Lazanski očito ne može podnijeti i da ga Nobilo spominje u kontekstu lažnog alibija, posebno povezano s Banja Lukom, gdje je i danas čvorište udbaške mreže između Zagreba i Beograda. Zato se Lazanski u razgvoru s Marićem obrušio i na Branka Traživuka važnog Perkovićevog svjedoka. Posebno je obračunao s nekadašnjim pukovnikom KOS-a Milanom Damjanovićem, koji je svjedočio u korist Perkovića, a za kojeg Nobilo kaže da je ustvrdio da pokojni Đureković njemačkom BND-u otkrio da INA iz škriljevca radi dobivanju materijala za nuklearnu bombu, pa je to kao moitv zbog kojeg je ubijen.

Publicist Bože Vukušić je pred izručenje Perkovića i Mustača u Njemačku u feljtonu objavljivanom na portalu dnevno.hr opisao vezu pukovnika Damjanovića s ovim slučajem.

Kao dio aranžamana oko zataškavanja kriminala i daljnje kontrole poslovanja u INA-i, pored obustavljanja istraga protiv Vanje Špiljka i likvidacije Stjepana Đurekovića, bilo je postavljanje Milorada Damjanovića, brata pukovnika KOS-a Milana Damjanovića, načelnika Odjeljenja bezbjednosti u kabinetu ministra obrane SFRJ Branka Mamule (1982.–1988.), za jednog od direktora INA-e. S druge strane, Vanja Špiljak je napustio sjedište INA-e u Zagrebu i postao direktor njenog predstavništva u Švicarskoj. Početkom 90-tih osnovao je vlastitu tvrtku u Zürichu, a glavni poslovni partner bila mu je upravo INA.

Bože Vukušić, 11. travanj 2013.

Damjanović također živi na području Banja Luke, a Lazanski je otkrio da je nakon rata radio na opskrbi SFOR-a naftom. Glavnio opskrbljivač SFOR-a naftom kao što je poznato bio je Vanja Špiljak. Za njega su radili i spomenuti kosovac Traživuk, Slavko Malobabić, a kako Lazanski sugerira i ključni svjedok za Nobilovu teoriju da Perković i Mustač nemaju ništa s ubojstvom Đurekovića, Milan Damjanović.

Ovo je vrlo važno jer je Vanja Špiljak danas jedan od ključnih naftnih poduzetnika u Srbiji. Špiljak je svojedobno lobirao kod srpskog premijera Vojislava Koštunice najveća naftna kompanija Royal Dutch Shell kupi Naftnu industriju Srbije. Taj pokušaj je propao, pa je Špiljak preko poslova na Kosovu gdje je bio angažiran s grčkim naftašem Kyriakosom Mamidakis otvorio firmu Jet Oil 2011-e u Srbiji.

Vanja Špiljak i Kyriakos Mamidakis na proslavi Jet Oila u Smederevu.

Špiljaku i Mamidakisu izašli su u susret gradonačelnica Smedereva Jasna Avramović iz Vučićevog SNS-a, a kako je i ona sama jednom spomenula, i sam Aleksandar Vučić, pa su pod pognim uvjetima u Slobodnoj zoni Seemderevo izgradili naftni terminal, koji danas zadovljava 50 posto potreba Srbije za naftnim derivatima, a povezan je i s Dodikovom Republikom Srpskom.

Nakon što se Mamidakis ubio, Špiljak je preuzeo njegov udio u firmi, nepoznato pod kojim okolnostima, i preimenovao ju u Mitan Oil Srbija. Na proslavi Mitan Oila u Beogradu 2017-e  u društvu Vanje Špiljka bili su švicarski i hrvatski veleposlanik obzirom da je Vanja Špiljak hrvatski i švicarski državljanin. Veleposlanik Švicarske u Srbiji Philippe Guex pohvalio je Špiljkova nova ulaganja u Srbiju u jednom razgovoru navevši da ona  iznose 20 milijuna eura. 

 

U spomenutoj “Ćirilici” na koju se obrušio Miroslav Lazanski, Milomir Marić je dao priliku Anti Nobilu da otkloni bilo kakvu povezanost Vanje Špiljka sa ubojstvom Stjepana Đurekovića. Marić nije mogao odoljeti pa je dodao kako je Vanja Špiljak devedesetih, pored Hrvoja Šarinića, bio posrednik između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, ali da je i danas ugledan poslovni čovjek u Beogradu.

Miroslav Lazanski je  i ranije zastupao tvrdnje da je baš Vanja Špiljak povezan s ubojstvom Đurekovića. Izvjesno je, pak, da je mreža udbaša i kosovaca iz BiH i Srbije, a i neki poslovni ljudi iz Austrije, ministri iz Hrvatske, kojom se Anto Nobilo koristi u obrani Josipa Perkovića,  učvorena u osobi Vanje Špiljka. Znači li najnoviji istup Miroslava Lazanskog da i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, više ne želi da ga se ne dovodi u vezu s Vanjom Špiljkom?

 

 

Aleksandar VučićAnto NobiloGordana SušaKyriakos MamidakisMilan DamjanovićMilomir MarićMilorad DamjanovićMiroslav LazanskiStjepan MesićVanja ŠpiljakVeljko KadijevićVladimir PutinVojislav Koštunica
Comments (5)
Add Comment