Mate Bašić “zatvoren” zbog Slobodana Praljka

Mate Boban je prije rata bio direktor imotskog trgovačkog poduća “Napredak”. Dvije godine je proveo u pritvoru u Splitu zbog sumnji da je opljačkao tu firmu. Rat je dočekao kao predstavnik Tvornice duhana Zagreb za Hercegovinu. U krugovima njemačkih istražitelja spominje se da ga je pred smrt u Grudama 1997-e posjetio Tihomir Orešković. Da nije naglo umro sigurno bi bio osuđen na Haškom sudu. Mate Bašić se ponosio prijateljstvom s njim.

Mate Bašić se volio slikati s ratnim zločincima. Na naslovnoj fotografiji u Australiji ga tenis uči igrati Dragan Vasiljković, u Splitu osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih na okupiranim prostorima Hrvatske. Bašić se hvalio da je on surađivao s australskim novinarima koji su objavili 2005 da ratni zločinac podučava golf u Perthu. Hvali se da je lovac na srpske zločince, ali osuđene Hrvate u Haagu slavi kao junake pa su on i supruga mu Katarina Brozović Bašić blokirani na Facebooku.

Mate Bašić je jedno vrijeme objaviljivao preko ženinog računa dramatične apele, a onda je i taj utihnuo.

No, nije Bašić Praljkov osobiti ljubitelj. Draži mu je ranije osuđeni ratni zločinac Mladen Naletilić Tuta, tip koji je Praljku prislonio pištolj na čelu i potjerao ga s mjesta načelnika HVO-a nazivajući ga “Titinom govedinom“. Mate Bašić je u prvom broju Nacionala krajem 1995. objavio veliki intervju s Tutom u kojem je ovaj bivši suradnik jugoslavenske tajne policije izvrijeđao i vodstvo “Herceg-Bosne” sve nazivajući ih sekretarima SKOJ-a.

Razgovor je organizirao udbaški bankar Neven Barač, finacijer “Nacionala” pored KOS-ovca Vojka Santrića i osuđenog tajkuna Miroslava Kutle. Mate Bašić smatra da je taj intervju s ratnim zločincem njegovo novinarsko remek djelo.

Mate Bašić i danas održava vezu s ratnim zločincem iz Gospića Tihomirom Oreškovićem. Kad se 1998-e pročulo da bi Orešković mogao završiti u Haagu, Bašić je u Globusu, poput Jasne Babić u Nacionalu, objavio o istome panegirik, usput optužujući svjedoke da su zločinci.

Taj već postarija “mlada nada hrvatske književnosti” povezana je manje više sa svim emigrantima za koje se iznose ozbiljne sumnje o suradnji s jugoslavenskim tajnim službama. Danas žali za Slobodanom Praljkom, a poput drugih iz spomenutog kruga o spomenutom mislio je kao o sinu komunističkog zločinca Mirka Praljka.

Pero Mate Bašića za vrijeme rata nalazilo se ispred prvih linija, kako je to 2005-e objašnjavao Hrvoju Zovku u intervjuu za “Imotske novine”.

Kako je on kao ratni progandist, surađujući sa SIS-om Josipa Perkovića 1991. u “Slobodnom tjedniku” objavljivao imena Srba i Hrvata ili sasvim nebitnih ljudi, kao neprijateljskih špijuna, pisao sam u isto vrijeme u Vjesniku.

 

Kako neki otkrivaju »agente KOS- a«

„Samo nas vi lijepo tužite“

Zbog podataka koje su na prijavnicama morali ostaviti pri službenim posjetama vojarnama, radnici telefonskog prometa HPT-a proglašeni su “suradnicima okupatora’

Željko Peratović

Možda se netko i smije čitajući STOS-ove izvještaje u ST-ovom „Feljtonu koji kosovce tjera u ilegalu“, ali Vladimiru Budišćaku je objavljivanje imena u okviru tog feljtona ST-a od 24. listopada zadalo grdne nevolje.

Naime, „ST-ova obavještajna služba“ iznoseći „povjerljiv izvještaj o procjeni stanja sigurnosti vojno telefonsko-telegrafskog prometa u zoni 289. bataljona veze (šire podrucje Zagreba)“, na jednom mjestu navodi: „Za kvarove od Trnskog do PTT Lučkog zadužena je PTT jedinica Trnsko. Odgovoran je Budišak Vlado i kvar se prijavljuje na telefon 523-000“.

„DEMANTI NAM RUŠI TIRAŽU“: Od tada na adresu gospodina s pravim prezimenom Budišćak danomice stižu prijeteće poruke, optužujući ga da je suradnik KOS-a.

Nepoznate osobe dolaze na vrata njegova stana i prijete da će ga ubiti, jer su pročitali za koga on radi, a prijeti se i njegovoj djeci.

Na telefaks poruku gospodina Budišćaka da „ST“ javno pojasni njegove radne zadatke i skine sumnje s njegove ličnosti, po riječima radnika HPT-a sekretarica gospodina Božića je putem telefona odgovorila sljedeće: “Ako objavimo demanti past će nam tiraža. Stoga na svi lijepo tužite“.

Gospodin Budišćak je doista radnik HPT-a, rajonski monter
u HTC-u „Trnsko“, u koju izmedu ostalih – Velesajam, Brezovica, Klara – spada i PTT Lučko. Telefonski broj koji navodi „ST“ je stvarno broj montera u HTC „Trnsko“, ali svi pretplatnici. prijavu kvarova na području Grada Zagreba obavljaju na telefon 977.

– „ST“ je moje podatke mogao dobiti u svakom telefonskom imeniku ili na prijavnici neke od kasarni. Mi popravljamo telefone svim pretplatnicima, pa smo tako i
vojsci. Na prijavnici svake radne organizacije, pa tako i kasarne, ostavljamo svoje osobne podatke koji se zavode u knjigu posjeta. Najvjerojatnije, kada su neke od kasarni osvojene, netko je ST-u dao knjigu posjeta odakle su oni izvadili moje podatke i zloupotrijebili ih. Izbacili su jedno slovo iz prezimena kako bi poslije mogli tvrditi da možda o meni i nije riječ, priča Budišćak.

PROVIDNA ZLOUPOTREBA: ST u nastavku feljtona, u
broju od 7. studenog, u istom kontekstu spominje osobne podatke još jednog radnika HPT-a. Navode se točni podatci s osobne karte, njen broj, adresa stanovanja i datum rođenja gospodina Petra Paukovića, ali je prezime promijenjeno u Duković.

U dijelu teksta se kaže da je dana 20. svibnja 1991. pukovnik Stolić Milan, komandant 289. bv. primio Duković Petra, (slijede podaci iz osobne karte) i još jednu NN mušku osobu, radnike HPT-a).

Zbog prijetnji koje su potom uslijedile Budišćakov kolega Pauković se morao preseliti u stan svojih roditelja.

Budišćak, kao Paukovićev poslovođa, kaže da su on i još jedan radnik (u ST-ovom tekstu NN, jer, Budišćak se smije, NN tog dana nije imao osobnu kartu, pa mu na prijavnici nisu zaveli podatke), doista otišli u kasarnu na Lučkom najnormalnije obaviti svoj radni zadatak – popraviti kvar. Pukovnik im je izdao dozvolu da mogu ući, a nije ih osobno primio. Trebali su popraviti kvar na gradskoj vezi helikopterske
jedinice MUP-a Lučko, a telefonski kabl je doista vodio iz kasarne gdje se nalazila razvodna kutija. Ubrzo je nađeno novo tehničko rješenje, uveden je alternativni kabl do helikopterske baze, pa je kasarna zaobiđena.

Svakom tko se i malo razumije u tehnologiju PTT veza ovaj ST-ov feljton mora biti smiješan, (objavljen je i “plan tajne telefonske KOS-ove mreže u Zagrebu“, za koji HPT-ovi stručnjaci tvrde da može biti nekakav plan PTT mreža, ali zbog simbola koji se u njemu koriste mora biti star najmanje 30 godina.

KOLIKO VRIJEDl ŽIVOT?:

No. još jednom ističemo, radnicima HPT-a Budišćaku i Paukoviću su u ovo zlokobno vrijeme zbog novinarskog, senzacionalizma nanešene teške štete. Zar je cijena nečijeg zivota stvarno tako niska u usporedbi s profitom od velike tiraže?

Vjesnik, 12. studenoga 1991.

Mate Bašić, kao predratni kulturni radnik koji je surađivao na ozloglašenom dokumentu, čijim se inspiratorom smatralo njega Imoćanina Stipu Šuvara, u ratu se najbolje osjećao u društvu Hercegovaca iz gnijezda udbaša Josipa Perkovića. Ljubo Ćesić Rojs, Gojko Šušak, Mate Boban i Mladen Naletilić Tuta prate nogometnu utakmicu proustaškog “Hrvatskog dragovoljca” u vlasništvu ratnog profitera, također Hercegovca Stjepana Spajića.

Podsjetio sam Bašića na ovu epizodu 2005-e na svom prvom blogu, jer me proganja kad sam u Vjesniku pisao o skrivanju Ante Gotovine, pa je znao iz Australije nazivati moju tadašnju urednicu Andreu Latinović da mi onemogući objavljivanje, što je na koncu rezultiralo otkazom. Kao imotskoj legendi njemu je omogućeno da sljedećem broju Imotskih novina objavi poseban osvrt na moje blog objave na nekih 10-ek kartica novinaskog teksta.

A onda sam ga bio prisiljen zakucati još jednim tekstom u kojem sam citirao njegov napad na redakciju Vjesnika, jer je objavila moju kritiku ST-ovog lova na ljudske glave.

 

“Prljavo rublje režimskih novina”

Nedopustivo je da Vjesnik objavi napad na ST pod naslovom „Samo nas vi lijepo tužite“ koji je (nećete vjerovati?!) potpuno netočan i potpuno blesav, jer autor očito nije pročitao što želi demantirati, pa kad ja nazovem urednika(Viktora Vresnika op. ž.p.): „Da sam znao da si ti tamo, ja bih to pažljivije pročitao. Mislio sam da je to samo ST“ …

Trijumvirat najodgovornijih (direktorica Dražena Slade Šilović, glavni urednik Hidajet Biščević i njegov zamjenik Krešimir Fijačko) doslovno vedri i oblači u listu ne podnoseći računa za to praktički nikome. 
Kao da su vlasnici lista…

Vjerojatno će trojac kormilara sada pronaći još nekoliko desetina novinara koje će otpustiti ili staviti na listu čekanja, optužujući i nadalje sve druge za posljedice koje su u prvom redu i najviše upravo oni odgovorni. Nadajući se pri tomu da će Vlada donijeti odluku o preuzimanju i financiranju lista, tj pokrivanju gubitaka koje su stvorili.

U slučaju stečaja, navodno za sebe su radna mjesta već osigurali.

“Prljavo rublje režimskih novina”, Mate Bašić, Slobodni tjednik, 18. prosinca 1991., str. 2-3

a desetak godina kasnije imotski Homer gusli drugojajčiju pjesan:

* Koliko se ja sjećam, Viktor Vresnik i ja smo oduvijek u dobrim odnosima, pa ga kao takvoga nikada nisam napao, a nisam ni Hidu Biščevića, negdašnjega glavnoga urednika Vjesnika, danas zamjenika u Ministarstvu vanjskih poslova. Načelno, trudio sam se u životu ne napadati ljude, a ne mislim da je za napad na ovu dvojicu bilo razloga. Iako, dopuštam mogućnost, rekao bi
pokojni Andrija Artuković, ali to bi valjalo provjeriti.Zbunjuju me pomalo Peratovićeve rečenične konstrukcije, poput “napad… da su oni odgovorni što sam…”
Možda je u tim konstrukcijama riječ, ali ja se ne sjećam, također, nikakvih “portirskih knjiga kasarni JNA”, a poglavito se ne sjećam da je Peratović “u Vjesniku stao u obranu KOS-ovaca, tobožnjih telefonista”…Ne sjećam se, također, da su u to doba u Hrvatskoj uopće postojali iole umni ljudi koji bi “stali u obranu KOS-ovaca”.Međutim, ima nešto čega se sjećam: kad su naši dečki upali u “komandu JRV I PVO” (“Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo i protuvazdušna odbrana”) u Maksimirskoj, u općem metežu među svima su se našla i dvojica snalažljivijih, pa su, umjesto da kradu pištolje i slično, što se u to doba uobičajeno događalo, pokupili
gomile papira.Donijeli su ih u “Slobodni tjednik” i u zamjenu tražili dva pištolja, što im je Marinko i priuštio. Na temelju tih papira Dražen Rajković i ja pisali smo neki feljton u, mislim, pet nastavaka, ali tamo nije bilo nikakva popisa “tobožnjih telefonista”, već su postojali
zapisi o prisluškivanjima vrha hrvatske vlasti, raspored djelatnika KOS-a na terenu, s imenima, činovima, dužnostima i suradnicima, brojevima telefona, pa čak i s planovima, itd…Ako o tome Peratović govori, onda mi je strašno žao što nisam na njegov osvrt obratio potrebitu pozornost (ali mu obećavam da se takav previd nikada više neće ponoviti).Mate Bašić /otvoreno/ imotske novine / br. 8 / travanj 2005. str. 12

Dobar STOS, kaj ne?

Post je objavljen 07.04.2005. u 22:14 sati.

Mate Boban je prije rata bio direktor imotskog trgovačkog poduća “Napredak”. Dvije godine je proveo u pritvoru u Splitu zbog sumnji da je opljačkao tu firmu. Rat je dočekao kao predstavnik Tvornice duhana Zagreb za Hercegovinu. U krugovima njemačkih istražitelja spominje se da ga je pred smrt u Grudama 1997-e posjetio Tihomir Orešković. Da nije naglo umro sigurno bi bio osuđen na Haškom sudu. Mate Bašić se ponosio prijateljstvom s njim.

Kako vrijeme odmiče, Mate Bašić sve više laže o svom ratno huškačkom djelovanju kroz “Slobodni tjednik”, a povezano s Perkovićevim SIS-om. Kao što se može vidjeti on 2005-e piše da su “neki dečki prodali Marinku Božiću materijal zaplijenjen u sjedištu KOG-a za dva pištolja”. To je apsolutna glupost. Do materijala u sjedištu KOG-a došao je Perkovićev SIS, a Nikola Krišto iz Uprave SIS-a o nekim od njih svjedočio je u korist Bože Vukušića u sporu protiv Mladena Pejnovića.

U intervjuu za “Boka press” 2014., a kojeg izdaje finacijer proustaškog “Projekta Velebit, Marko Franović, Mate Bašić je potpuno zanijekao svoju vezu sa udbaškim opačinama u “Slobodnom tjedniku”, ali je pohvalio tiraž tih potjernica koje su neke ljude koštale i života.

Dakle, u ST-u sam ostao svega nekoliko mjeseci, a da sam bio promućurniji, ne bih niti toliko: naime, ja sam mislio kako je cijeli problem u pretjeranom žutilu, u nedopustivom senzacionalizmu s kojim su Marinko Božić i njegova tadašnja ekipa pravili novine: izmišljali su pseudonime, objavljivali izmišljene popise srpskih špijuna tako da bi, na primjer, jednostavno fotografirali zvonca na ulazu u haustor oficirskih nebodera u Splitu III., objavljivali su nelektorirane i neredigirane tekstove s uličnim psovačkim jezikom, ukratko, kršili su sva pravila novinarstva, dobrog ukusa i zdravog razuma, jedino – činili su to u kojih 120.000 primjeraka.

prenio portal objektivno.hr, kol. 08, 2014

Hašku presudu Slobodanu Praljku i ostalima iz “Herceg-Bosne” Mate Bašić je doživio kao definitivni poraz projekta za koji se on kao novinar borio na “nultoj crti”. Blokada na fejsu je neshvatljiv udar na njegovu slobodu govora, koju on zlouporabljuje za veličanje ratnih zločina i promicanje ustašluka. Obzirom da je osim o alkoholu ovisnik i o fejsu, ne zna se kakve će to posljedice ostaviti na njega.

Gojko ŠušakJasna BabićJosip PerkovićKatarina Brozović BašićKOSLjubo Ćesić RojsMarko FranovićMate BašićMate BobanMirko PraljakMiroslav KutleMladen Naletilić TutaNeven BaračSlobodan PraljakStipe ŠuvarTihomir Orešković
Comments (2)
Add Comment
  • Mate Bašić

    Svaki put kad pomislim, Peratoviću, da je tvoja bolest dosegnula vrhunac, ti me razuvjeriš. Morao bi, čovječe, makar zamoliti ženu da pripazi kako bi terapiju uzimao u propisanim dozama, ni previše, ni premalo. U suprotnom, do kraja će podivljati taj svevišnji gnarr koji ti hoda po mozgu, već dugo nisi svjestan stvarnosti oko sebe, ako si ikada i bio, ali očito, najgore te tek čeka: svisnut ćeš u paklenskim mukama, a nećeš i registrirati što si sam sebi učinio, smušeni zombi-kvazizombi !