Jendrašic izvijestio Josipa Perkovića o lovu na Srbe u Gospiću

Čovjek u policiji, koji je vodio istragu o nestalim Srbima, a čije ime neću iznijeti u javnost, potvrdio mi je inforaciju da su pripadnici vojne policije lovili Srbe po gradu, izvlačili ih iz kreveta i skloništa i trpali u kamione, te da su ih odveli na strijeljanje. Ako me sjećanje ne vara iznio je podatak o nekih sedadesetak osoba. Navodno da su bili strijeljani negdje u šumi kod Perušića, ali ja to točno ne mogu tvrditi.

MARTIN JENDRAŠIC, UMIROVLJENI PUKOVNIK HV-a i NEKADAŠNJI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA OPERATIVNE ZONE KARLOVAC

GOSPIĆKE SRBE IZ KREVETA IZVLAČILA VOJNA POLICIJA

Pripadnici vojne policije lovili su Srbe po gradu, izvlačili ih iz kreveta i skloništa, trpali u kamione i odvodili na strijeljanje. Ako me sjećanje ne vara, iznio je  podatak o nekih sedadesetak osoba – navodno da su bili strijeljani negdje u šumi kod Perušića 

Slavica Mrkić Modrić

Novi list, 14. travnja 2000

O “gospićkom slučaju” odnosno nikad razjašnjenim nestancima civila mahom srpske nacionalnosti s gospićkog područja ujesen 1991 godine, za naš je list odlučio progovoriti umirovljeni pukovnik HV-a, a u spomenutom razdoblju pomoćnik zapovjednika Operativne zone Karlovac za SIS. Razlog njegovom javljanju, kaže  jest činjenica da mu je dosta kolektivne odgovornosti. Bio sam u Hrvatskoj vojsci i odradio svoj posao što sam najbolje mogao, nikad nisam napravio ništa što bi se oglo klasificirati kao ratni zločin, i ne želim preuzimati nikakvu kolektivnu odgovornost, niti ničiji zločin na sebe, kaže pukovnik Jendrašic i počinje priču o Gospiću s kraja 1991 godine.

– Jednoga dana me zapovjednik, brigadir Izidor Češnjaj, pozvao i doslovno rekao: Martine, vi ste ozbiljan čovjek, hoćete otići u Gospić vidjeti što se tamo događa – nemamo nikakve veze s tom Norčevom 118. brigadom. Otišao sam, no ne direktno u vojarnu u Gospić, jer nisam znao što bi me tamo moglo dočekati, već najprije u Otočac. Kako tamo nisam ništa doznao, onda u Senj kod zapovjednika Operativne grupe za Liku, Pere Ćavara, koji mi je direktno rekao da mi je bolje ne ići u Gospić, jer se neću živ vratiti. No, zadatak je zadatak, ali ipak nisam otišao u Norčevu vojarnu, već u gospićku policijsku upravu. Čovjek u policiji, koji je vodio istragu o nestalim Srbima, a čije ime neću iznijeti u javnost, potvrdio mi je inforaciju da su pripadnici vojne policije lovili Srbe po gradu, izvlačili ih iz kreveta i skloništa i trpali u kamione, te da su ih odveli na strijeljanje. Ako me sjećanje ne vara iznio je podatak o nekih sedadesetak osoba. Navodno da su bili strijeljani negdje u šumi kod Perušića, ali ja to točno ne mogu tvrditi.

Kad sam skupio te podatke vratio sam se u Karlovac bez ikakvog kontakta s Norcem. O tome sam pismeno izvijestio zapovjednika karlovačke operativne zone i rekavši mu da ta brigada nije u sastavu HV-a, već da je to “legija stranaca”. Ona nije bila pod zapovjedništvom zapovjednika operativne zone, niti glavnog stožera, ona je bila direktno vezana za ministra Gojka Šuška.

 

[box type=”custom” color=”#000000″ bg=”#dda44d” border=”#aa4a27″]

Podaci proslijeđeni Tuđmanu

Izviješće sam dostavio i načelniku uprave SIS-a u Ministarstvu obrane, brigadiru Josipu Perkoviću. Nakon dva dana sa mnom su došla razgovarati tri brigadira, vojna inspektora, te sam njima ponovio sva svoja saznanja o slučaju Gospić. Nakon jedno mjesec dana jedan od njih rekao mi je “one podatke što ste nam dali, ispitivali smo i sve je točno”. Rekao mi je i to da je Martin Špegelj, sve podatke proslijedio do predsjednika Tuđmana. No, iako su svi znali o slučaju Gospić, nitko nije intervenirao, niti je meni došla zapovjed od mog glavnog šefa Perkovića da dalje radim na slučaju.[/box]

 

Morali ljubiti čizme

Nakon studenoga 1991 kad je pukovnik Jendrašic prvi puta bio u Gospiću, uslijedio je, u prosincu njegov drugi odlazak na gospićki teren, kad se konačno uspio i upoznati s Norcem. Prilikom tog drugog posjeta pukovnik tvrdi da se susreo “oči u oči” sa slučajem koji se može klasificirati kao ratni zločin.

– Sve se događalo u samoj vojarni u kojoj su među ostalima bile smještene i tri grupe HOS-a. Dok smo Norac i ja razgovarali, oja se pratnja motala po vojarni, i kad sa u jednom trenutku vidio vozača kako izlazi iz vojničke kupaonice i povraća, shvatio sam kako nešto nije u redu, te ušao u prostoriju i vidio trojicu zarobljenika kako kleče, a HOS-ovci im naređuju da im ljube čizme. Kako bi se koji sagnuo da izvrši naređenje dobio bi čizmom u zube. Ma, što da vam rečem, bili su svi razbijeni. Izašao sam van, našao zapovjednika HOS-a, dotičnog gospodina Valentina Rajkovića, koji sada živi u Zagrebu i izvijestio ga kako mu ljudi upravo čine ratni zločin. Istina, on je uletio u prostoriju i čuo sam kako viče da prestanu, da prekinu. Potom sam otišao kod Norca, pitao ga zna li on što mu se događa u vojarni, na što je on rekao da mu je to prvi glas, no nije se pomakao. Tada sam u dvorištu sreo vojnog policajca a vojna policija je bila pod mojom ingerencijom, porazgovarao kratko s njim, zaključio kako se radi o poštenom čovjeku, te mu rekao kako će ga vjerojatno zapovjednik uskoro pozvati u Karlovac, pa neka usput svrati i do mene. Naime, iako sam htio provjeriti priču o tome da su vojni policajci lovili Srbe i trpali u kamione, nisam ga htio više izlagati riziku, jer su svi koji su bili viđeni u mom društvu imali velikih neugodnosti. Taj vojni policajac bio je Zdenko Bando.

Zdenko Bando, trenutno na sigurnom u Njemačkoj, kao jedan od trojice haških svjedoka, usitinu je uskoro došao u Karlovac, te se susreo i s pukovnikom.

Zdenko Bando u stanu Milana Levara u Gospiću sredinom devedesetih.

 

Bandu razriješili i zatvorili u kancelariju

– Kad je došao kod mene, pitam ga ja, – jesi li ti kao zapovjednik voda vojne policije lovio te Srbe i trpao ih u kamione. On kaže – jesam. Pitam ga – tko vam je to naredio? On kaže – Tihomir i Norac. Pitam ga – pa jel’ znaš kud su išli? On kaže – oni su nam rekli da idu na zamjenu, da ćemo mi predati Srbe, a mi ćemo dobiti naše. Rekoh, nije istina, oni su odvedeni u šumu i tamo pobijeni. Kad sam ja to njemu rekao, on se totalno izgubio, izbezumio. I onda sam mu rekao da ide u Gospić, ali ako primijeti bilo kakve čudne igre oko sebe da odmah pobjegne u 128. brigadu, a s njima sam već dogovorio da ga prebace u Karlobag ili Senj. Dok je izlazio od mene vidio ga je Ivica Vuković, časnik obavještajnog sektora koji je bio sastavni dio operativne zone Karlovac, ali distanciran od svih nas i vezan s Norcem i Oreškovićem. Dojavljeno je to u Gospić i čim je Bando stigao u Gospić pričekali su ga, saslušali gdje je i kod koga bio, pa ga razriješili dužnosti vojnog policajca i zatvorili u kancelariju. Uspio je je pobjeći u 128. brigadu i oni su ga kako je bilo dogovoreno prebacili u Senj, pa sam ga ja pooću veze iz Otočca izvukao i poslao u Zagreb, završava priču o Gospiću na izmaku 1991 godine pukovnik Martin Jendrašic, dodajući kako je njegovo osobno mišljenje da je sve konce u to doba na gospićko području vukao Tihomir Orešković, uz svesrdnu političku pomoć ekstremnih emigrantskih struja okupljenih oko HDP-a i Nikole Štedula.

Franjo TuđmanGojko ŠušakIzidor ČešnjajJosip PerkovićMartin JendrašićMartin ŠpegeljMilan LevarMirko NoracNikola ŠtedulPero ĆavarValentino RajkovićZdenko Bando
Comments (0)
Add Comment