Josip Gucić, najpoznatiji udbaški tajkun i slučaj Zagajski

Njemačke istrage o ubojstvima hrvatskih emigranata, u kojima je eto svoje mjesto našao i Josip Gucić, čine se dati će veći i drugačiji doprinos novijoj hrvatskoj povijesti nego su se oni, koji su ih podupirali kao “okidač” za “lustraciju”, nadali i očekivali. Moguće da tek sad postaje jasnije što je Zoran Milanović mislio kad je rekao hadezovcima koji su prosvjedovali protiv lex Perkovića da se toga ostave jer će im se dogoditi King Kong.

Josip Gucić, bjegunac od hrvatskog pravosuđa sa adresom u Beogradu, mogao bi imati značajnu ulogu u slučaju u procesuiranju ubojstva Đure Zagajskog, ubijenog od strane UDBA-e 1983-e. Na naslovnoj fotografiji je Gucić u društvu Đure Zagajskog čijem je mlađem sinu Gregoru bio i krizmeni kum.
Njemački istražitelji došli su do pisanih dokaza kako je Josip Gucić bio jedan od suradnika UDBA-e koji je opservirao Đuru Zagajskog i Antu Kostića, ubijenog 1981-e.
Da je Gucić surađivao s UDBA-om u slučaju Kostić do informacija je došla i vojna protuobavještajna služba SIS još početkom 90-ih. U jednom takvom izvještaju spominje se da je Gucić informacije o Kostiću i drugim emigrantima u Münchenu donosio osobno u konzulat SFRJ. O tome sam pisao još 1999-e priloživši faksimil dokumenta SIS-a. Međutim, bilo kakvu istragu s tim u vezi, spriječili su odmah u startu Josip Perković i Gojko Šušak.
Njemački istražitelji raspolažu bogatom, audio i pisanom, zbirkom dokumenata SIS-a, čiju je vjerodostojnost na suđenju Josipu Perkoviću u Münchenu potvrdio bojnik Antonio Lekić, jedan od SIS-ovaca iz Hrvatskog državnotvornog pokreta koji je tu dokumentaciju i prikupljao i dao joj naziv “Predstavka djelatnika SIS-a Saboru RH”. U toj arhivskoj građi su i spomenute informacije o Gucićevoj povezanosti s UDBA-om.

Vlasnik fotografije, Ivica Orešković piše da se pored njega – krajnje lijevo, na istoj nalaze Antonio Lekić i njegov brat – u sredini, i Tihomir Orešković – krajnje desno s bradom. Ivica Orešković na svom facebook profilu ovih dana piše da je fotografija nastala 1991. u Gospiću. Zagrebački izvori njemačke istrage javljaju da braća Orešković na sve moguće načine žele doznati što više o istragama ubojstava Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića i da s tim u vezi , neprestano traže pomoć svojih bivših kolega iz SIS-a i HDP-a: Antonia Lekića, Nikole Krište…

Hrvatski špijuni su svojim njemačkim kolegama 2015-e dojavili da je Josip Gucić trebao isplatiti umirovljenom pukovniku KOS-a Milanu Damjanoviću 100.000 eura da bi svjedočio u korist Josipa Perkovića. Prema tim informacijama posrednik između Perkovićeve obrane i Gucića bio je nekadašnji zagrebački zlatar Pašk Kačinari. Domagoj Margetić je još 2009-e pak pisao o vezama Paška Kačinarija, Josipa Perkovića i Milana Damjanovića. Prema informacijama dostupnim njemačkom pravosuđu, Damjanović je nakon što mu Gucić isplati 100.000 eura trebao na sudu u Münchenu posvjedočiti da hrvatska UDBA (Mustač i Perković) nemaju ništa s ubojstvom Stjepana Đurekovića jer da je političkog emigranta kao suradnika BND-a obrađivao KOS pa da ga je KOS i ubio. Milan Damjanović nije preuzeo odgovornost u ime KOS-a za ubojstvo Đurekovića, a zagrebački izvori bliski njemačkim istragama tvrde da je Josip Gucić čim mu je Pašk Kačinari rekao za Perkovićev prijedlog, isti odbio iz razloga svoje poslovične škrtosti.

Njemački istražitelji raspolažu informacijama o vezama Josipa Gucića s Josipom Perkovićem i bivšim glavnim državnim odvjetnikom RH Mladenom Bajićem. Podsjećam da je upravo Bajić bio prva instanca kojom se poslužila Vlada Zorana Milanovića kako bi opstruirala izručenje Mustača i Perkovića. Tadašnji glavni državni odvjetnik je priopćio da je slučaj ubojstva Stjepana Đurekovića po hrvatskim zakonima u zastari te da šefovi UDBA ne mogu biti izručeni.

Ante Bačoka, nekadašnji glavni pouzdanik DORH-a u istrazi Gucićevog gospodarskog kriminala, više puta mi je tijekom 2014-e 2015-e ispričao da ga je Mladen Bajić osobno odstranio iz istrage 2003-e nakon što ga je posjetio Saša Perković, sin Josipa Perkovića, tada savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Stjepana Mesića.

Bačoka je predsjednik udruge “Korektiv”, a o svom iskustvu s Perkovićem, Gucićem i Bajićem govorio je javno koncem 2016-e na predstavljanju knjige Darka Petričića “Pravosudna i policijska mafija” (od 03:50 do 05.00 minute).

Josip Gucić je pobjegao iz Hrvatske 2008-e nakon što je svu imovinu u zemlji prepisao na djecu i prije nego mu je određen pritvor zbog slučajeva u kojima je i Bačoka svjedočio. To podsjeća na aferu “srebro” iz 1978-e kada mu je milicijski inspektor zagrebačkog SUP-a Mate Laušić dao jugoslavensku putovnicu prije nego što bi ga zatvorili. Gucić je u Zagrebu osuđen na 3 godine zatvora, a u Njemačkoj je odmah nastupio na emigrantskoj sceni predstavljajući se velikim simpatizerom i logističarem. Hvalio se i velikom količinom zlata koju navodno ima deponiranu u Švicarskoj, i kojom namjerava financirati aktivnosti emigrantske grupe Stanka Nižića, Luke Kraljevića, Ante Kostića i Đure Zagajskog. Svi su oni, osim Luke Kraljevića, koji je preživio više atentata, ubijeni od strane UDBA-e.

Prema informacijama njemačkih istražitelja, Mate Laušić je 1990-e omogućio Guciću povratak u Jugoslaviju prije prvih demokratskih izbora pribavivši mu nove dokumente. Nije dugo trebalo da Laušić postane podređeni, – šef Vojne policije, a nadređeni mu Josip Perković pomoćnik ministra obrane za sigurnost. Kada je maknut iz MORH-a, Laušića je Josip Gucić zaposlio kao savjetnika za sigurnost predsjednika uprave “Getroa”.

Zaštitnici Josipa Gucića: Mate Laušić, Gojko Šušak i Josip Perković.

Kada sam početkom 1999-e u “Globusu” objavio tekst o Gucićevoj suradnji s UDBA-om u slučaju Ante Kostića, a čime je još početkom devedesetih raspolagao SIS, tadašnji Globusov kolumnist Slaven Letica mi je ispričao da je on s Franjom Tuđmanom još 1989-e boravio u Münchenu kod Gucića, jer da je ovaj bio glavni logističar HDZ-a za Njemačku. Letica mi je tada posvjedočio da je UDBA preko Gucića u Njemačkoj stavila na raspolaganje HDZ-u svoju suradničku infrastrukturu.

Kako je poznato, na prvim demokratskim izborima 1990-e Franjo Tuđman je pobijedio u svojoj izbornoj jedinici u Dubravi gdje mu je logističar bio Josip Gucić. Tada je u svijet otišla slika o HDZ-u kao stranci primitivaca koja izbornu pobjedu proslavlja pečenjem volova u Dubravi. Kasnije je krenuo Gucićev poslovni uzlet u Hrvatskoj kada mu za vrijeme rata uglavnom MORH Gojka Šuška namješta poslove i firme poput “Rudara” i slično. Nešto je o tome devedesetih pisao za strane medije i novinar Igor Vukić, tada blizak Antoniu Lekiću i Nikoli Krišti, spomenutim SIS-ovcima čija je “Predstavka” dio dokaznog materijala kojim raspolaže njemačko pravosuđe u procesima za ubojstva emigranata.

Iako ce se Lončar/Jelavićeva grupa još boriti protiv rezultata izvanredne skupštine, najvjerojatnije je ipak da je Gucić odnio još jednu pobjedu. Zasad mu ide dobro, postkomunistička Hrvatska za njega je kao velika robna kuća: dolazi s vrećama para i kupuje sve što mu se svidi. Vratio se 1990. u zemlju, izvrsno potkožen nakon samo 13 godina boravka u Njemačkoj. Tamo je emigrirao nakon što je osuđen na tri godine zatvora zbog upletenosti u veliki šverc srebra iz kosovskih rudnika. No, po povratku nitko ga nije pitao za kaznu – postao je veliki financijer HDZ-ove predizborne kampanje, donator vojske. Budući da je davao tamo gdje su to vlasti i očekivale, nitko ga nije pitao za porijeklo novca.

I to ga donekle razlikuje od “kapitalista” što su poduzeća kupovali kreditima državnih banaka koje su kasnije vraćali iz imovine kupljenog poduzecć: Gucić plaća “živom lovom” i pošteno isplaćuje “male dioničare”. Primjerice, 75 ili 80 posto od nominalne cijene dionica koju plaća Gucić sasvim je pristojna cijena i predstavlja primamljivog vrapca u malodioničarskoj ruci, jer su cijene većine dionica u Hrvatskoj pale na svega 20 do 30 posto nominalne vrijednosti. Štoviše, u “Ferimportu” je dionice kupovao “kesom”, bez otezanja.

Josip Gucić nedavno je potrošio i 140 tisuća maraka kupujući umjetnine na humanitarnoj aukciji što ju je organizirala Ankica Tuđman. Ogroman novac i dobri odnosi s vlastima – tko zna gdje će mu biti kraj…

Igor Vukić, AIM, ZAGREB, 9.1.1997.

Da, Josip Gucić je završio opet u emigraciji. Ovaj put u Srbiji, iz koje su njegovi roditelji, dok joj je Kosovo bilo sastavni dio, točnije iz Janjeva, odselili nakon 2. svjetskog rata u Zagreb. Istina, prije seljenja s Janjeva, još je Gucićev otac radio za UDBA-u, za Aleksandra Rankovića, jer su Janjevci kao manjina na Kosovu bili bliski s Albancima za razliku od Srba, i preko njih se moglo lakše uhoditi “iredentiste”.

A samo je upućenima jasno kako je spomenuti novinar Igor Vukić kao nekad oštar kritičar HDZ-a, danas mogao završiti kao povjesničar Srbin, koji promovira tezu o “trostrukom logoru Jasenovac”, a čime se hrani ekstremna desnica u Hrvatskoj.

“Istraživački” rad Igora Vukića vezano za Jasenovac osobito podupire Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture kojeg ovdje vidimo na slici s bivšim pomoćnikom ministra za SIS Goranom Dodigom – lijevo, i Nikolom Krištom, koautorom spominjane “Predstavke časnika SIS-a”.

Njemačke istrage o ubojstvima hrvatskih emigranata, u kojima je eto svoje mjesto našao i Josip Gucić, čine se dati će veći i drugačiji doprinos novijoj hrvatskoj povijesti nego su se oni, koji su ih podupirali kao “okidač” za “lustraciju”, nadali i očekivali. Moguće da tek sad postaje jasnije što je Zoran Milanović mislio kad je rekao hadezovcima koji su prosvjedovali protiv lex Perkovića da se toga ostave jer će im se dogoditi King Kong.

Aleksandar RankovićAnkica TuđmanAnte KostićAntonio LekićDomagoj MargetićĐuro ZagajskiFranjo TuđmanGojko ŠušakGoran DodigIgor VukićIvica OreškovićJosip GucićJosip PerkovićLuka KraljevićMate LaušićMilan DamjanovićMladen BajićNikola KrištoPašk KačinariSaša PerkovićSlaven LeticaStanko NižićStjepan ĐurekovićStjepan MesićTihomir OreškovićUDBAZdravko MustačZlatko HasanbegovićZoran Milanović
Comments (5)
Add Comment