Jasna drugi put s Tihom u Globusu (2): Za smrtnu kaznu spreman!

Moj konzervativizam u hrvatskom političkom miljeu znači, primjerice, da se zalažem za uvođenje smrtne kazne. Ne vjerujem da se mogu preodgojiti masovne ubojice, ratni zločinci, teoristi.

Bio je bojnik, a kasnije i pukovnik vojno-sigurnosne službe SIS, Tihomir Orešković, te jeseni 1993. spreman za uvođenje smrtne kazne. Obrazložio je ovogodišnjoj dobitnici nagrade za životno djelo HND-a “Otokar Keršovani”, Jasni Babić kako ne vjeruje da se mogu preodgojiti masovne ubojice, ratni zločinci, teroristi. Ali 10 godina kasnije kad mu se pravomoćno presuđivalo za zločine koje je spominjao, ne da nije bio spreman za smrtnu kaznu nego je tražio i da mu se zakonski predviđena smanji.

Optuženik Orešković u žalbi zbog odluke o kazni ističe, prije svega, da nije počinio kazneno djelo za koje je osuđen pa da prema tome to isključuje i svaku kaznu.
Navodi da je prvostupanjski sud propustio u dovoljnoj mjeri cijeniti njegovo zdravstveno stanje koje je vrlo ozbiljno i zahtijeva ambulantno i hospitalno liječenje već dugi niz godina, o čemu prilaže i medicinsku dokumentaciju. Ističe da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene materijalne prilike optuženika i njegove uže obitelji budući da uzdržava suprugu i troje djece, a iz priložene dokumentacije u tom pravcu je vidljivo da nitko iz obitelji koju uzdržava nije porezni obveznik. Supruga je zaposlena i prima minimalnu plaću, dok se dvije kćeri nalaze na redovnom školovanju, kao i sin…
Optuženiku Tihomiru Oreškoviću kao olakotno je cijenjeno njegovo zdravstveno stanje, te činjenica da je otac troje malodobne djece na što ponovo upire u žalbi..

Vrhovni sud RH, Presuda i rješenje br. I Kž 985/03-9

U nastavku donosim drugi (zadnji) dio intervjua Jasne Babić s Tihomirom Oreškovićem kojega zatvor, odnosno zatvorska bolovanja nisu nimalo predgojili.
_____________________________________________________________
GLOBUS/ 8. listopada 1993 / str. 12

Bojnik TIHOMIR OREŠKOVIĆ, zapovjednik Gospića u doba oslobađanja toga grada, danas je izrazito nezadovoljan stanjem u Hrvatskoj vojsci i policiji, pa upozorava:

BIVŠI UDBAŠI I KOSOVCI ZAUZIMAJU VAŽNA MJESTA U DRŽAVNOJ HIJERARHIJI, U SABORU I U NOVINAMA! (kraj)

S Tihomirom Oreškovićem, legendarnim zapovjednikom s gospićkog bojišta, razgovarala je Jasna Babić.

Susosnivač UHDDR-a s Tihomirom Oreškovićem, bio je i legendarni Zvonimir Trusić. On je zajedno s Tihomirovim mlađim bratom Ivicom “ratovao” na pakračkom području.

* Jedan ste od osnivača Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata (zajedno s Tomislavom Merčepom i Zvonimirom Trusićem op. ž.p.). Zvuči kao organizacija hrvatskih “prvoboraca” nezadovoljnih činovima, statusom…

– To nije točno. Nitko iz Udruge za sebe ne traži nikakve povlastice. Naprotiv! Zahtijevamo da ne budu zapostavljeni ranjeni dragovoljci, udovice i siročad.
Treba im osigurati stanove, stipendije, radna mjesta… Osobito djeci poginulih dragovoljaca, jer dok su im očevi stradali, drugi su stjecali staž, obrazovanje, a mnogi i bogatstvo.

* U Hrvatskoj postoje i druge organizacije hrvatskih branitelja. Zašto ste osnovali posebnu Udrugu ako ona nije neka vrsta opozicije?

– Osnovali smo je zato što smo drukčiji od većine ostalih vojnika Republike Hrvatske. Nas nije trebalo mobilizirati. Kad smo smo 1991. krenuli u rat, ništa nam nije obećano, nismo postavljali nikakve uvjete u vezi s plaćom, stanovima ili činovima. Nisamo kalkulirali i vagali, tko će biti pobjednik. Valjda se razlikujemo od onih hrvatskih časnika i vojnika koji su u to vrijeme još bili sljedbenici Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića i SK – Pokret za Jugoslaviju.

* Pretpostavljam da vaša udruga ima i neke političke ciljeve?

– Samo jedan: spriječiti obnovu bilo kakve Jugoslavije. Ako bude potrebno – opet s piškom u ruci.

* Vi, dakle, mislite da takva mogućnost i dalje postoji?

– Oni što nas napadaju zbog navodnog sktremizma, to odgovorno tvrdim, rade na tome da se nakon amnestije četnici legaliziraju i stvore političku jezgru za restaruraciju Jugoslavije. A mi ne želimo nikad više živjeti u istoj državi sa Srbijom. Zanimljivo je da su prema našoj Udruzi najkričniji bivši subnorovci, kosovci i jugofili.

* Donedavna ste bili član Hrvatskog državotvornog pokreta, a sad ste u stranci koju su osnovali Ivan Vekić, bivši ministar unutarnjih poslova, Bosiljko Mišetić, nekadašnji ministar pravosuđa, Petar Badovinac, bivši član HNS-a koji je izgubio na izborima… Zašto ste se priključili političkim gubitnicima?

– Ne dijelim vaše mišljenje da su oni politički gubitnici. Bosiljko Mišetić, inače moj dobar prijatelj, nije smijenjen s ministarskog mjesta nego je otišao dragovoljno. Ivanu Vekiću ponuđena je visoka funkcija u pravosušu, no on je to odbio.

* Nije li vas Vekić svojedobno uhitio?

– Nisam bio uhićen. Samo sam bio priveden na informativni razgovor. I to – protuzakonito, jer me kao pripadnika Hrvatske vojske policija nije smjela privesti.
Došao sam u Zagreb iz Gospića na samo tri dana na konzultacije u Ministarstvo obrane, a završio sam u Petrinjskoj ulici. Ispitivali su me jesam li neovlašteno razoružao dvojicu policajaca na Pagu.

* Jeste li?

– Nisam? Problem je nastao zbog toga što u to vrijeme nisu postojalikanali komuniciranja između obrane i policije. Naime, bilo je to vrijeme najžešćih napada na Zadar i preko Paga su išle nepregledne kolone ljudi koji su bježali. Moglo se dogoditi da Zadar padne u ruke četnika, zato što ga nema tko braniti. Bježali su i vojni obveznici. Imali smo informacije da se može kupiti dozvola za izlazak. Kasnije sam čuo da je znog trgovine tim dozvolama bilo smjenjivanja u Zadru. Ukratko, došao sam na Pag i zaustavio trajekt pun odraslih muškaraca sposobnih za obranu. Propustio sam samo žene, djecu i starce. Tamošnji šef policije tome se usprotivio. Rekao je da je da se njega Zadar ne tiče, da on samo radi svoj posao. Zamolio sam ga tada da sa mnom ode u Gospić kako bih mu objasnio u čemu griješi. Prenoćio je u Gospiću zajedno s mojim pomoćnikom, a na Pag se vratio s više svijesti o mogućim posljedicama masovnog bijega vojnih obveznika iz južne Hrvatske. Dobio sam punu zadovoljštinu kad je predsjednik Tuđman, u jednom od svojih govora, spomenuo da je zaustavljanje tog egzodusa bio ispravan potez.

* Jedan ste od rijetkih nacionalista koji se ne deklarira kao desničar nego kao konzervativac. Što bi, u našim okolnostima, trebala biti konzervativna pozicija?

– U Hrvatskoj još nije pofilirana ni prava ljevica ni prava desnica. Sve stranke, na isti način, zagovaraju socijalne programe, sve su vodeće stranke državotvorne. Račanova stranka nesumljivo je državotvorna i nije lijeva. S druge strane, sve vrlo lijeve stranke u Hrvatskoj ustvari nisu hrvatske. Moj konzervativizam u hrvatskom političkom miljeu znači, primjerice, da se zalažem za uvođenje smrtne kazne. Ne vjerujem da se mogu preodgojiti masovne ubojice, ratni zločinci, teoristi. Istina, da kojim slučajem nisam Hrvat, bio bih liberal. Sada je međutim, Hrvatskoj potrebna jaka konzervativna stranka.

* Politički promatrači ocjenjuju vas kao tihog saveznika – nazovimo ih tako revolucionarnih desničara, Merčepa i Glavaša. Pritom se misli, prije svega na njihov npomirljiv odnos prema Srbima. Jeste li i vi srbofob?

– Recimo da smo na sličnoj frekvenciji. Spreman sam na rat do kraja, dok se ne oslobodi posljednja stopa Hrvatske.

To znači da moramo pobijediti Srbe vojnički, i to jednom zauvijek. Ne samo zbog ovog rata, nego i zbog budućih generacija, da naša djeca ne bi morala opet ratovati. To ipak ne znači da sam srbofob. Cijenim lojalne Srbe, samo što od njih očekujem isto što i od svih građana lojalnih hrvatskoj državi – da prema njoj ispune svoju građansku. A kad je ta država napadnuta, prva je građanska dužnost njena obrana. Nažalost, ne znam mnogo Srba koji su na taj način pokazali lojalnost. A to nije Bog zna što. U Americi je normalno da svi oni koji se predstavljaju kao lojalni Amerikanci, brane svoju zemlju. Na osnovi toga uživaju zaštitu i prava američke države.

Kod Zvonimira Trusića u ilegalnoj krčmi u naselju “Blato” koncem devedesetih okupljali su se Ivan Vekić, Željko Malnar, Ivica i Tihomir Orešković, Jasenko Houra, Stjepan Mesić, Romano Bolković, Miroslav Alerić (danas visokopozicioniran u SOA-i), Stjepan Pepo Arlović, Vladimir Faber, Tomislav Karamarko, Mladen Rogić, koji je formalno ostao vjeran Tomislavu Merčepu, predsjedniku UHDDR-a…

* Jedan ste od poznatijih političkih disidenata u komunističkoj Jugoslaviji, pa zatim i politički emigrant. Je li točan dojam da su hrvatski iseljenici sve kritičnije raspoloženi prema hadezeovskoj vlasti? Što joj najviše zamjeraju?

– Moram vas najprije ispraviti: ne postoji više hrvatska emigracija; bivši emigranti sad su dio Domovine. I protivim tome da se hrvtaska politika vodi s Novog Zelanda ili iz Londona, ali treba uvažiti činjenicu su i iz Novog Zelanda i iz Londona dolazili Hrvati s torbama punim dolara. Oni su pomagali Hrvatsku u njenim najtežim trenucima, a danas ne mogu kupiti ni jednu jedinu tvornicu, jer je većina tvornica već kupljena tzv. menadžerskim kreditima, bez gotovine.

To je kriminal i zločin koji vladajuća stranka treba preispitati, ako želi sačuvati povjerenje onih Hrvata koji su joj povjerili svoje glasove.

Druga najčešća zamjerka hrvatske emigracije na račun vladajuće stranke tiče se svih kosovaca u udbaša koji su danas zauzeli visoka mjesta u državnoj hijerarhiji, a još donedavno proganjali su hrvatske domoljube, neki su čak sudjelovali izravno ili neizravno u njihovim likvidacijama.

Znam da takvi ljudi zauzimaju važna mjesta u svim sferama hrvatskog društva: u novinama, gospodarstvu, prosvjeti, kao i u Parlamentu. Jedan od njih, primjerice, radio je pod šifrom Martin. Plaši me staljinistički obrazac njihova mišljenja. Prestari su da bi se izmijenili.

* Neosporno je da je stanje ni rata ni mira pogodno za spletke i zavjere različitih obavještajnih službi, ali i za stvaranje ratne psihoze Koliko su, po vašoj procjeni, obavještajne službe doista opasne za Hrvatsku?

– Udba i KOS još djeluju. Ako ste pratili što se zbivalo s tajnim službama istočnoeuropskih država nakon sloma komunizma, poznato vam je da su jedino Česi uspjeli neutralizirati svoju “udbu”. Nijemci se i danas bave svojim “Stasijem”, dok su u većini ostalih postkomunističkih država bivši agenti političkih policija uspjeli osvojiti čak i većinu mjesta u parlamentima. Valja podsjetiti da je KPJ bila samo filijala Staljinovih obavještajnih službi.

* Bili ste član Hrvatskog državotvornog pokreta koji se zalagao za neovisnu Hrvatsku s granicom na Drini. Jeste li promijenili mišljenje?

– Mi politički emigranti živjeli smo u uvjerenju da su Muslimani etnički dio hrvatskog naroda i da je, prema tome, normalno da živimo u istoj državi. To uvjerenje stjecali smo čitajući Starčevića. No, tada smo zanemarili da se od Starčevića do Tita dogodio proces u kojem je muslimanska vjeroispovijest postala jezgra njihova nacionalnog osamostaljenja. Kada je počeo ovaj rat, oni ne samo da se nisu pojavili kao naši saveznici, nego su zauzeli neprijateljsku stranu. Tvrdim da su oni prvi napali Hrvate u Bosni i to oružjem koje su im Hrvati podijelili.

* Drugim riječima, vi mislite da je podjela Bosne jedino i najbolje rješenje?

– U Hoover institutu jednom sam prigodom razgledao neke kartografske projekcije američkih vojnopolitičkih stručnjaka u vrijemehladnog rata. One su pokazivale podijeljenu Jugoslaviju i, dakako Bosnu, preko Neretve. Kao problematično, neriješeno pitanje, bila je obala, južno od Ploča. Kadko se situacija razvija, uvjeren sam da su te karte prikazale najrealnije rješenje. Uz jedan izuzetak, ne treba dopustiti ni Srbima, ni bilo kome drugome da izbiju na hrvatsko more. Zato vjerujem da će u dogledno vrijeme i Banja Luka biti hrvatski glavni grad.

* A dokle seže Velika Srbija, u tim projekcijama? Do desne obale rijeke Bosne i lijeve obale Neretve.

* Muslimanske države nema?

– Nema!

* Ne protivi li se ta granica vašoj želji da porazite Srbiju?

– Srbiju smo mogli poraziti 1991. da smo umjesto UNPROFOR-a zatražili prijem u NATO-savez.

* Jedno je tražiti, a drugo biti primljen.

– Tko zna, kad nismo ni zatražili. Nisam a priori protiv UNPROFOR-a. u onoj situaciji, možda je to bio jedini izlaz. Prblem je u tome jesmo li bili kadri politički obraniti ono što smo mogli vojno osvojiti. I bi li, nakon toga, Hrvatska postala međunarono priznata država. Mislim da je hrvatska vanjska politika ipak mnogo bolja od unutarnje.
__________________________________________________

U zadnje vrijeme o HDP-u, terorističkoj oranizaciji za koju se iznose mnoge utemeljene sumnje da su ju osnovale jugokomunističke tajne službe s ciljem najprije kompromitiranja poliričke borbe za hrvatsku ravnospravnost pa onda i samostalnost, a kasnije da Jugoslavija bude u krvi razbijena, kako više nitko ne bi pitao za zločine tih službi i njihovih suradnika, a oni nastavili kao veliki nacionalisti sijati mržnju i uživati privilegije svog “junaštva”, dosta pišu grafičar Dinko Dedić i njegov suradnik redaktor Mate Bašić, angažirani oko “Projekta Velebit”. Sasma je razvidno i iz ovog Oreškovićevog intervjua da su HDP-ovci na razne načine bili angažirani i u komadanje BiH od hrvatske i srpske strane.

Kad je završena borba za Jugoslaviju, iste te službe, zajedno s ostacima udbe umrežene u vlast u Hrvatskoj, nastavile su sada “borbu za Hrvatsku“. Između ostaloga, cilj im je opet bio, na sve načine iz temelja uništiti HDP, jer je Hrvatska po Tezama Lunda i programu HDP-a, imala biti, po Bušićevim riječima “Radosno susretište istoka i zapada“, izvan kontrole zapada i istoka i njihovih obavještajnih službi. Vodeći i najprominentniji ljudi HDP-a su imali biti likvidirani (Nikola Štedul, Miro Barešić, Dinko Dedić). Vodeći ratni operativci HDP-a (Mirko Norac, Tihomir Orešković) su završili na robijama.

Dinko Dedić, San o sreći, projektvelebit.com, 25. siječnja 2017.

ZA HDP je bila određena posebna sudbina. To je postalo jasno od prvog dana, kad je odlučeno potpuno se prebaciti u Hrvatsku. Bio sam prvi koji je imao testirati teren i zrakoplovom se spustiti na Pleso u Zagrebu. Granice i zračne luke su u to vrijeme još bile pod beogradskom federalnom kontrolom. Za slučaj da me pokušaju uhapsiti, na uzletištu u Zagrebu me je čekao Tihomir Orešković s grupom specijalaca koji su bili naoružanu automatima. Policajac na izlazu mi je drhtavom rukom u australsku putovnicu udario žig na kojemu je, kasnije sam primjetio, bila zapisana kriva godina, 1987.

Dinko Dedić, KOLOVOZ 2, 2015 MAXPORTAL

Dinko Dedić se i danas hvali da je on autor siluete Brune Bušića, zaštitnog znaka HDP-a.
Ante StarčevićBlagoje AdžićBosiljko MišetićBranimir GlavašBruno BušićDinko DedićHDPHDZHNDHrvatski državotvorni pokretIvan VekićIvica OreškovićJasenko HouraJasna BabićKOSMate BašićMirko NoracMiro BarešićMiroslav AlerićMladen RogićNikola ŠtedulOtokar KeršovaniRomano BolkovićStjepan MesićStjepan Pepo ArlovićTihomir OreškovićTomislav KaramarkoTomislav MerčepUDBAVeljko KadijevićVladimir FaberVladimir ŠeksŽeljko MalnarZvonimir Trusić
Comments (3)
Add Comment