Jasna Babić u Nacionalu (3): Orešković je demistificirani heroj

U biografiji hrvatskog Fidela Castra ta je zgoda potisnuta u zaborav. Sjećanja i dokumenti o plitičkom procesu u Zagrebu iz 1978. pojavili su se kada je Tihomir Orešković demistificiran, za njega na najgori mogući način: pričom o heroju Domovinskog rata koji je, eto, proglašen zločincem.

Sladunjaviju relativizaciju ratnog zločina, od ove biografije heroja Domovinskog rata Tihimira Oreškovića, moguće je, valjda, naći još samo u filmu “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića.
Tobože kroz demistifikaciju, a mistificirala je sama, heroja Tihomira Oreškovića, Jasna Babić, ne samo da relativizira njegove ratne zločine, ona opet mistificira i njegovu prošlost tobožnjeg disidenta koji je bio prisiljen svjedočiti protiv svojih kolega, i njegov emigrantski rad.
Koliko god prešućivala činjenicu da su o Oreškovićevim zlodjelima u Gospiću pisali davno prije drugi “Slobodni tjednik” krajem 1991., “Novi Danas” i “Novi list 1993”, “Novi list”, “Globus”, “Feral” …, ovo se pisanje Jasne Babić čini kao ljubavno oproštajno pismo od heroja Domovinskog rata, ali ne i od “disidenta i radikalnog emigranta”.

Nakon intervjua Milana Levara i Zdenka Ropca za “Novi Danas” iz 1993-e, a koji je s glavnom urednicom Hloverkom Novak Srzić dogovorio tadašnji glavni tajnik HDZ-a Perica Jurič, Levar je dobio i novinarsku legitimaciju “Novog Danasa”.

POZADINA OSTAVKE TIHOMIRA OREŠKOVIĆA 3

Prije desetak dana diskretno objavljena vijestica u Večenjem listu da je Tihomir Orešković, načelnik Općine Perušić, dao ostavku zbog zdravstvenih problema, ponovo otvara oitanje o izmistificiranoj političkoj i ratnoj biografiji toga nekadašnjeg neformalnog gospodara rata u Lici i bivšeg člana HDP-a.

Je li Tihomir Orešković, donedavni načelnik Općine Perušić, dao ostavku jer se protiv njega u Haagu sprema optužnica za ratne zločine nad Srbima ?

Jasna Babić analizira biografiju Tihomir Oreškovića, Nacional, 18. veljače 1998.

Neki podaci nisu bili mistifikacija. U vrijeme Oreškovićevog “komesarskog” mandata, osvojene su prve kasarne JNA u Gospiću, Srbi su se morali povući izvan grada. Ako to i nije bila osobita Oreškovićeva zasluga, činjenica je da su nakon njega i Karića stigli borci koji su to postigli. Uz to, statistike govore da je u to doba zarobljeno 84 oficira JNA koji su živi i zdravi isporučeni u zagrebački Remetinec i poslije razmijenjeni ili osolobođeni.
Iako je prvi put priveden u MUP već u prosincu 1991., Oreškovićev nagli nestanak s naslovnih stranica nikoga nije zapanjio. Nestali su i drugi ratni heroji, označivši početak dugog i zamornog srpsko-hrvatskog primirja u kojemu je umro i sav romantičarski sjaj Domovinskog rata. Istina, “Oluja” je Hrvatima vratila nacionalni ponos, ali ne i jednodušni entuzijazam iz 1991.
Kada je, dakle, Orešković drugi put počeo puniti novinske stranice – prije nekoliko mjeseci 1997. – heroji su već odavno bili potisnuti na margine kolektivne svijesti Hrvata, zaokupljenih i zabrinutih zbog praktičnih vrijednosti države koju su napokon stekli. A pritom još i prilično uznemirenih otkrićem zločina u Pakračkoj Poljani koji su nagrizli predodžbu o apsolutnoj nevinosti svih sudionika Domovinskog rata.
I tako se slika o Tihomiru Oreškoviću stubokom izmijenila. No ona bi se bila izmijenila i bez Levara, Bande i Ropca. Bila bi se izmijenila čak i da ga ta trojica ne nazivaju ratnim zločincem. Iako su njihove kvalifikacije o Oreškoviću znatno izgubile na vjerodostojnosti otkako se otkrilo da se čak javno cjenkaju s haaškim tužiteljima. Jednostavno: vremena su se izmijenila i mitovi su se rasplinuli u sudaru sa stvarnošću.
A stvarna biografija Tihomira Oreškovića sadrži i manje i više od legende. Ponajprije, i bez Levara, Bande i Ropca, kad-tad netko se dosjetio da u njoj ima sekvencija koje nisu sastavljene od same hrabrosti i običnog ljudskog konformizma.

Demistificirani Orešković

Primjerice: godine 1978:, pred zagrebačkim Okružnim sudom vodio se sudski proces protiv šestorice Hrvata koji su optuženi za “neprijateljsku propagandu” protiv SFRJ, za “veze s emigracijom” i stvaranje urotničke skupine protiv ustavnog poretka Jugoslavije. Tihomir Orešković, tada na odsluženju vojnog roka u Valjevu, pojavio se u sudnici, odjeven u uniformu JNA, kao svjedok optužbe. Potvrdio je pred sudskim vijećem da je jedan od šestorice optuženih – Jakoslav Rojnica – distribuirao zabranjenu Novu Hrvatsku. Među ostalim, i na osnovu tih izjava, Rojnica je osuđen na dvije godine robije na Golom otoku.
No to sada naoko isključivo “crna” priča o Tihomiru Oreškoviću – mjerena običnim ljudskim mjerilima – ima i svoju shvatljivu stranu: šestorica optuženih bili su Oreškovićevi znanci i politički istomišljenici koji su dosita, čak zajedno s njim, smišljali urote protiv komunizma i Jugoslavije. Zato je možda Orešković u pravu kada priča svojim prijateljima da je Rojnici mogao natovariti na vrat i mnogo teža djela koja je tadašnji režim još strože kažnjavao.
No, ako Oreškovićevi prijatelji govore istinu kada svjedoče o njegovoj silnoj strasti prema pragmatici kojoj nije dorastao, on je opet posegnuo za lukavim ali promašenim kompromisom. Kako je svojedobno sam pripovjedao o tim događajima, ucijenjen, pod prijetnjama bio je prisiljen na sudu reći što je već ionako bilo rečeno.
Ipak, dva mjeseca kasnije i Tihomir Orešković je bez milosti završio na robiji. Naime, vojne vlasti bile su nezadovoljne njegovim navodno odveć škrtim svjedočenjem pred zagrebačkim Okružnim sudom.
U biografiji hrvatskog Fidela Castra ta je zgoda potisnuta u zaborav. Sjećanja i dokumenti o plitičkom procesu u Zagrebu iz 1978. pojavili su se kada je Tihomir Orešković demistificiran, za njega na najgori mogući način: pričom o heroju Domovinskog rata koji je, eto, proglašen zločincem.

svršetak.

Godinu dana kasnije Jasna Babić će napraviti intervju s Milanom Levarom, u kojem će svjedoka izvrći pravoj isljedničkoj torturi, a nakon njegova ubojstva, omalovažavajući će napisati kako se radilo o svjedoku iz “druge ruke”. No, ono što Jasna Babić nikada nije uradila, a bilo joj je poznato, ako ništa, a ono barem iz medija, u kakvoj su vezi braća Ivica i Tihomir Orešković s Josipom Perkovićem.

Tihomir Orešković je nakon kratkog uhićenja u prosincu 1991. bio sklonjen kod Perkovića u MORH, u SIS, u Odjel za specijalni rat gdje je radio s Tomislavom Mičićem, višekratno prozivanim da je kao suradnik Udbe u Njemačkoj sudjelovao u ubojstvima političkih emigranata.

NAGLASCI IZ KARIĆEVA PISMA

U pismu Tuđmanu Ante Karić naširoko opisuje situaciju u Gospiću i Lici od svojega dolaska na dužnost predsjednika Kriznog štaba, u drugoj polovici kolovoza, pa do konca listopada 1991. godine. Među ostalim, Karić opisuje kako su nakon početnih borbi, osvajanja gospićkih vojarni bivše JNA, uspostavljanjem crte obrane dalje od područja grada, mobilizacijom svih stanovnika sposobnih za borbu i njihovim naoružavanjem, funkcioniranje vlasti i ukupna situacija u Gospiću, umjesto nabolje, krenuli u kaos i anarhiju, koje je poticao tajnik Kriznog štaba Tihomir Orešković, potpomognut svojim bratom Ivicom Oreškovićem, visokopozicioniranim pripadnikom SIS-a, kako bi pod okriljem Ministarstva obrane preuzeli svu vlast u Gospiću i Lici.

O tome, Karić piše: “Pojavio se šverc i krađa zaplijenjenog oružja te dolazak raznih grupa iz svih područja Hrvatske, iz Australije, Amerike, Njemačke, Kanade. Dolazi i četa HOS-a koja se smjestila na području Klanaca, nedaleko od Gospića. U to vrijeme masovno se pljačkaju napuštene kuće, hrvatske i srpske nacionalnosti. Svako jutro osvane po nekoliko kuća zapaljenih, a najviše onih koji su bili i radili u bivšem sistemu, naročito u MUP-u, Komitetu ili Državnoj sigurnosti. Jednom riječju, naveliko se provodi revanšizam. U vrijeme čišćenja pojavio se i Merčep među svojim momcima koji su iz skladišta oružje vozili kamionima s ličkog područja u pravcu Senja, Crikvenice i Opatije. Tamo su tukli i razbijali po hotelima, privatnim kućama, kao npr. u hotelu ‘Zagreb’ u Karlobagu…”

Karić nadalje objašnjava kako je Krizni štab zadužio Ivicu Oreškovića da uspostavi vojnu policiju kako bi zavela red u gradu i okolici, što su on i njegov brat Tihomir iskoristili za preuzimanje “komande nad policijom i Službom za zaštitu ustavnog poretka, koja ne smije raditi ništa bez znanja dotičnih”. Karić nastavlja: “U tom burnom ratnom vihoru nataložilo se svega i svačega. Pojavljuje se masovna ustaška struja i vojska sastavljena od domaćih i pridošlih. Masovno se okupljaju ustaški elementi, ljudi iz HOS-a te razni iz emigracije, koji tobože dolaze u Liku po specijalnim zadacima. Svi ti elementi okupljaju se oko Tihomira Oreškovića i njegova brata Ivice, koji radi kod Josipa Perkovića u Ministarstvu obrane.” Karić bilježi i da je vojni zapovjednik Gospića Mirko Norac pod utjecajem Tihomira Oreškovića.

Piše: Zoran DASKALOVIĆ, Feral Tribune, travanj 2000-e, broj 761

Vidjeli smo da je Tihomir Orešković dva put Jasni Babić za “Globus” i jednom Željku Luburoviću za “Slobodnu Dalmaciju” dao intervjue kao Perkovićev podređeni u SIS-u u Odjelu za specijalni rat. U jednom od intervjua Jasni Babić podržavao je komadanje BiH, kao želju hrvatskih emigranata.

Kad je Josip Perković zajedno s Miroslavom Tuđmanom i Đurđom Šušak 1993-e prešao iz MORH-a ustrojavati Hrvatsku izvještajnu agenciju, na čelo SIS-a došao je rođak Jakoslava i Ive Rojnice, Stipe Rojnica. On mi je pričao da tamo nije zatekao skoro ni jednog službenika koji prije rata nije rata, bilo kao emigrant, bilo kao disident, nije surađivao s Udbom ili drugim jugoslavenskim tajnim službama.
Ubrzo je ekipa iz HDP-a: Antonio Lekić, Ivan Drviš, Nikola Krišto i Miro Laco, krenula prikupljati materijale protiv svog bivšeg šefa Josipa Perkovića kako bi ga optužili za veleizdaju, odnosno suradnju sa šefom KOS-a Aleksandrom Vasiljevićem za vrijeme rata. Načelnik SIS-a Stipe Rojnica je tu bio nemoćan.

Tomislav Mičić je govorio na pogrebu Udbine žrtve Nikole Miličevića Bebana da bi i sam jedno vrijeme bio osumnjičen da je sudjelovao u tom ubojstvu.

Tihomir Orešković i Tomislav Mičić su se u toj priči držali na strani Perkovića, a HDP-ova četvorka se nadala da će Gojko Šušak popustiti njihovim pritiscima. Na svojoj strani su imali i načelnika zagrebačke policije Tomislava Karamarka s kojim su ostali u odličnim odnosima do danas. Ništa im to nije pomoglo. Šušak je naredio da im se dadne nečastan otpust. Stipe Rojnica je 2013-e Mladenu Bajiću ponovno svjedočio oko nastanka “Predstavke”, obzirom da se ista dotiče i ubojstva Stjepana Đurekovića, potvrdivši Bajiću da taj dokument nije imao njegov potpis kao načelnika SIS-a pa da je eto stoga bio nezakonit.
Svejedno, sud u Münchenu poslužio se dokaznim materijalom iz “Predstavke” i saslušao jednog od sastavljača, Antonia Lekića. Iako je Jasna Babić tijekom svog novinarskog životnog djela bila u bliskim odnosima i sa spomenutom četvorkom iz HDP-a, braneći Josipa Perkovića preko portala “Lupiga” i u tjedniku “Express”, ona nije išla diskreditirati HDP-ovce, a posebno, nije spominjala Tihomira Oreškovića, u tom kontekstu.

Iako mi je 1998-e sam Tihomir Orešković nahvalio Josipa Perkovića u svom stanu u Boškovićevoj ulici u Zagrebu dok sam radio intervju s njegovim prijateljom Čedom Blaškovićem, ni ja nisam znao da bi heroj Jasne Babić mogao imati veze s ubojstvima u Njemačkoj kojima se bavio sud u Münchenu, sve dok me na to nije upozorio sin pokojnog Đure Zagajskog, Robert.

Ukoliko njemačka istraga rezultira Europskim uhidbenim nalogom za Tihomirom Oreškovićem, cijela ta mreža špijuna “heroja, a ne zločinaca” pocijepat će se kao trulež na vjetru. Šteta će biti jedino Jasne Babić jer ona je svoje životno djelo posvetila krpanju te mreže.

Ante KarićAntonio LekićFidel CastroHloverka Novak SrzićIvan DrvišIvica OreškovićJakoslav RojnicaJasna BabićJosip PerkovićKOSMilan LevarMiro LacoMladen BajićNikola Miličević BebanSISSrđan DragojevićStipe RojnicaTihomir OreškovićTomislav MičićUDBAZdenko BandoZdenko Ropac
Comments (4)
Add Comment