Jasna Babić: Čičak je Oreškoviću vjenčani kum

Tako ovdje imamo malo pobliže opisan odnos Oreškovića i Ivana Zvonimira Čička, koji po prilici odgovara činjenicama. Ivan Zvonimir Čičak je odbijao da se HHO bavi slučajem Gospić, upravo zbog osobne povezanosti s Oreškovićem. To lako mogu potvrditi potpredsjednici HHO-a iz devedesetih Žarko Puhovski, Čedo Prodanović, Danijel Ivin i Veljko Miljević. O tome je govorio i bivši zaposlenik HHO-a Vjekoslav Magaš 2000-e godine. U slučaj Gospić HHO nije htio ulaziti ni kada je Ivan Zvonimir Čičak 2000-ih prestao biti njegovim predsjednikom, a kad se opet vratio na čelo te udruge i sa Zdravkom Mamićem sklopio dogovor da za HNS nadzire događaje na nogometnim utakmicama, postalo je jasno da su kumovi opet zbližili preko nogometa. Ispostavilo se da je Tihomir Orešković i nekakav predsjednik udruge veterana BBB-ojsa pa je perverzija o priči kako je HHO upozoravao na zločine u Gospiću i njihove počinitelje, dobila epilog kakav i zaslužuje.

U prethodnom tekstu smo vidjeli kojim se tehnikama Jasna Babić poslužila da zamagli ratnozločinačku biografiju Tihomira Oreškovića. U nastavku donosim daljnja zamućivanja slike tipa kojeg je ona u veljači 1992. u Globusu proglasila organizatorom-zapovjednikom obrane Gospića, a u ovom tekstu za to odgovornost pripisuje nekom drugom općenitom-nepoznatom. Zanimljivo je čitati njene prikaze Tihomira Oreškovića jer se u 90 posto podudaraju s onim što je taj tobože emigrantski radikal sam o sebi govorio kasnije na suđenju za ratne zločine u Rijeci, pismima medijima iz zatvora… U jednom od pisama naslovljenog na Dobroslava Paragu, Orešković je obećao da će objaviti knjigu. Već je nekoliko godina prošle kako je “odslužio” kaznu, a od knjige ništa. Čak je prestao pisati i na Facebooku.

POZADINA OSTAVKE TIHOMIRA OREŠKOVIĆA (2)

Prije desetak dana diskretno objavljena vijestica u Večenjem listu da je Tihomir Orešković, načelnik Općine Perušić, dao ostavku zbog zdravstvenih problema, ponovo otvara oitanje o izmistificiranoj političkoj i ratnoj biografiji toga nekadašnjeg neformalnog gospodara rata u Lici i bivšeg člana HDP-a.

Je li Tihomir Orešković, donedavni načelnik Općine Perušić, dao ostavku jer se protiv njega u Haagu sprema optužnica za ratne zločine nad Srbima ?

Jasna Babić analizira biografiju Tihomir Oreškovića, Nacional, 18. veljače 1998.


Treća priča zapisana je u policijskim zabilješkama koje su nastale 1991. kada je – osumnjičen za neovlašteno uhićenje dvojice policajaca na Pagu – bio priveden u MUP na informativni razgovor.

“Dana 04. veljače 1990. u New Yorku bila je osnivačka skupština HDZ-a koju sjednicu je vodio gospodin Ante Beljo i tada on postaje član jedne stranke, stranke HDZ-a”, piše i danas u njegovom policijskom dosjeu.

Članovi HDP-a, u to doba također hrvatski emigranti u Americi, kažu da se u istom američkom gradu, nekako čak u isto vrijeme, Orešković bio učlanio i u njihovu organizaciju. Tvrde, usto, da nisu znali da je Orešković ujedno ispunio pristupnicu HDZ-u. Ako ta činjenica ima nekog značaja za današnju političku i povijesnu misiju donedavna perušićkog načelnika, onda je to nesumljivo još jedan simptom njegova odveć revnog i dugotrajnog političkog vaganja i procjenjivanja, njegove konspirativnosti i tajnovitosti, paranoičnog opreza da se ne prozru njegove namjere i planovi, kako je to svojestveno višegodišnjim emigrantima sklonim svakojakim mistifikacijama.
Kao što se, dakle, ne slažu ni činjenice ni interpretacije o njegovu aktiviranju u HDZ-u, tako su raznovrsna tumačenja Oreškovićevog brzog odlaska s političke funkcije na koju je, pak, prilično dugo čekao. Po nekima, sve se dade objasniti kronološki. Naime, Oreškovićevu uzmaku s načelničkog mjesta u perušićkoj općini prethodila je višemjesečna kampanja Milana Levara, Zdenka Bande i Zdenka Ropca, bivših gospićkih branitelja, koji su svoga ratnog druga oglasili ratnim zločincem s ličkog bojišta. Uz njihove novinske ispovijedi – koje se su ih ujedno trebale legitimirati kao valjane haaške svjedoke – iz nizozemske su stizale neslužbene vijesti da je upravo protiv Oreškovića zamalo već zgotovljena optužnica za smrt 15 srpskih civila. Iako te vijesti možda i nisu točne, sam od sebe nametnuo se zaključak da je Oreškoviću naređeno da odstupi s političke funkcije kako ne bi kompromitirao HDZ i “hrvatsku državnu politiku”. To uvjerenje ojačano je glasinom da je prije dva mjeseca jedva preživio atentat eksplozivom koji je podmetnut pod njegov automobil.

Čičkov kum

U kraćem telefonskom razgovoru s novinarima Nacionala sam Orešković o toj temi izrekao je tek nekoliko kratkih i odrješitih tvrdnji: “To su samo zlonamjerne glasine.Ostavku sam dao doista zbog privatnih, zdravstvenih razloga. U vožnji se zapalio motor. Dok sam povlačio ručicu od poklopca motora, zadobio sam teške opekotine. Dvadeset dana proveo sam u bolnici. Još nisam zdrav – čeka me plastična operacija. U tim okolnostima teško mi je bilo živjeti između radnog mjesta u Perušiću i moje obitelji u Zagrebu”.

Kada se 1991. uoči rata Tihomir Orešković vratio iz emigracije u Hrvatsku, bio je impresivna politička pojava iza koje je stajala legenda o navodno vrlo zanimljivoj i vrlo dramatičnoj biografiji: porijeklom Ličanin, odrastao u Zagrebu, kao 22-godišnjak osuđen na robiju u KPD-u Lepoglava zbog verbalnog delikta. Nesvršeni je student zagrebačkog Pravnog fakulteta, ali se školovao u Americi na College San Mateo. Dokazavši da je politički protivnik i žrtva komunizma, 1987. dobio je politički azil u SAD-u, no i nadalje je ostao blizak svim ilegalcima u domovini. Kaleći se kroz emigrantske udruge postao je stručnjak za oružje i gerilu. Neko je vrijeme čak radio kao novinar na Hrvatskom radiju u Chicagu, godinama je kopao po američkim tajnim i javnim arhivima, pročitao gomile knjiga o obavještajnim službama i svakovrsnim tajnim operacijama.
Svemu tome bio je pridodan Ivan Zvonimir Čičak, kao vjenčani kum i ponajbolje jamstvo Oreškovićeve nacionalističke dosljednosti. Sve donedavno malo je tko znao da su kumovi na kratko bili veliki prijatelji. Ni Čičak ni Orešković o tome nisu odveć često govorili, sve dok se nedavno nisu našli na suprotnim stranama unutar istog hrvatskog projekta. Kao predsjednik HHO-a, čija je dužnost da uvažava svaku vijest o ratnim zločinima i svaku informaciju o njihovim eventualnim počiniteljima, Čičak je svoj politički razlaz s kumom Oreškovićem objasnio ovako: još 1981. njih su dvojica zaledili odnose jer je Orešković iskazao pretjerani radikalizam i nacionalnu isključivost. Orešković je isti događaj nedavno opisao ovako: Ivan Zvonimir Čičak kumovao je na njegovu vjenčanju 1980. Nešto prije toga bio je uhićen Dobroslav Paraga kao inicijator peticije za oslobađanje političkih zatvorenika. U užem krugu zagrebačkih disidenata, raspravljalo se kojeg bi odvjetnika valjalo angažirati za Paraginu obranu. Kao zagovornik suradnje između srpskih i hrvatskih disidenata, Čičak je predložio beogradske odvjetnike Popovića i Danilovića. Orešković se protivio i suranji s beogradskim oporbenjacima i srpskim odvjetnicima.

Ratna fotografija koju je Tihomir Orešković ustupio Jasni Babić za njihov prvi intervju u “Globusu” iz veljače 1992. Pored Ante Karića, lijevo je pokojni saborski zastupnik i gradonačelnik Koprivnice Ivan Mikulić, istodobno i službenik SZUP-a. Nakon “nestanka” njenih i suprugovih roditelja, Gospićanka Branka Krajnović, obratila se Ivanu Mikuliću, kojeg je znala od prije, a koji ju odveo na sastanak sa Zdravkom Tomcem, tada potpredsjedniku Vlade RH, iz redova SDP-a. Gospođa Krajnović je Tomcu ispričala sve što je znala o zločinima o Gospiću, ali ni Tomac ni Gregurićeva Vlada uoće na to nisu reagirali. Naravno, Zdravko Tomac je danas jedan od najvećih zaštitnika ratnih zločinaca koji su na ratnu scenu stupili kao provjereni kadrovi Udbe i KOS-a. Desni portali se obraćunavaju s pokojnim Ivanom Mikulićem kad pišu o njegovom bratu Marinku Mikuliću, kontroverznom hrvatskom kralju papira: “Isti Ivan Mikulić će po nalogu Manolića 16. veljače 1990. osnovati ogranak HDZ-a u Koprivnici te biti izabran u prvi saziv Sabora. Dotični Ivan Mikulić preminuo je prije više godina, a na sprovodu su mu bili Josip Manolić, Smiljan Reljić i drugi bivši pripadnici tajnih službi koji su u Jugoslaviji radili za Udbu.”

Svjedok optužbe iz 1978.

Blo kako bilo, kumovi ipak i danas ponekad komuniciraju. Tako su Orešković i Čičak za nedavna slučajnog susreta ispred zagrebačkog kafića “Charli” izmijenili mišljenja o otvaranju podružnice HHO-a u Gospiću.
Kada je u domaćim medijima sasvim pogrešno predstavljen kao “zapovjednik obrane Gospića” svima je nekako bilo razumljivo da čovjek s takvim imidžom ličku metropolu spašava od srpske invazije i od potpunog rasula u hrvatskim redovima. Svi su znali da je on samo formalno tajnik Operativnog štaba za Liku kojim je tobože zapovijedao Ante Karić, državni namjesnik u tom dijelu Hrvatske, sa službenom titulom “povjerenik Vlade”. I svi ratni reporteri koji su povremeno ili stalno gostovali na ličkom frontu doživljavali su ga točno kako je Orešković, čini se, i želio: kao “političkog komesara” u jedva obranjenom djeliću Like koji je od naoružanih skupina lokalnih policajaca, lokalnih pijanaca, rezervista ZNG-a, bjelosvjetskih pustolova i domaćih dobrovoljaca, gradio predodžbu o hrvatskoj nacionalno-revolucionarnoj vojsci. Oreškovića je pratio glas da je kao emigrant gospićka “instalacija” emigranta Gojka Šuška koji se udružio s emigrantom Štedulom. A zapravo je nerado isticana istina bila mnogo jednostavnija. Oreškovićev otac svojedobno je radio u građevinskom poduzeću “Tempo”, kada je Ante Karić, bivši partizanski obavještajac, postao direktor “Cestograda”. Sprijateljivši se tako po profesionalnoj liniji, Karić je osobno izabrao njegova sina za svog ratnog tajnika…

Oreškovićeva samoobrambena taktika koju ovdje promovira Jasna Babić oduvijek je bila uvaliti što veći broj osoba u priču po mogućnosti zvučnih imena, i na njih baciti sumnju u kakvom su odnosu sa Tihom, relativizirati značenje nekih činjenica priključujući im činjenice iz neke druge priče…

Tako ovdje imamo malo pobliže opisan odnos Oreškovića i Ivana Zvonimira Čička, koji po prilici odgovara činjenicama. Ivan Zvonimir Čičak je odbijao da se HHO bavi slučajem Gospić, upravo zbog osobne povezanosti s Oreškovićem. To lako mogu potvrditi potpredsjednici HHO-a iz devedesetih Žarko Puhovski, Čedo Prodanović, Danijel Ivin i Veljko Miljević. O tome je govorio i bivši zaposlenik HHO-a Vjekoslav Magaš 2000-e godine. U slučaj Gospić HHO nije htio ulaziti ni kada je Ivan Zvonimir Čičak 2000-ih prestao biti njegovim predsjednikom, a kad se opet vratio na čelo te udruge i sa Zdravkom Mamićem sklopio dogovor da za HNS nadzire događaje na nogometnim utakmicama, postalo je jasno da su kumovi opet zbližili preko nogometa. Ispostavilo se da je Tihomir Orešković i nekakav predsjednik udruge veterana BBB-ojsa pa je perverzija o priči kako je HHO upozoravao na zločine u Gospiću i njihove počinitelje, dobila epilog kakav i zaslužuje.

A već od prvog nastupa kod Jasne Babić u Globusu iz veljače 1992. Orešković se hvali vezom s Antom Karićem, predsjednikom Kriznog štaba za Liku, kojem je “nježni gubitnik” sad bio samo tajnik, “politički komesar” itsl…

Međutim, ističući u prvi plan Karića, Orešković i Babić, zaboravljaju da je isti porijeklom iz Perušića od kuda je potječe i Oreškovićev otac te kasniji svjedoci na suđenju za ratni zločin: Ivan Dasović, ratni načelnik gospićke policije i Mirko Kasumović, njegov zamjenik za SZUP.
Kako su meni posvjedočili iz Perušića, teta Ivice i Tihomira Oreškovića bila je zajedno s Antom Karićem u partizanima i njihov otac je po toj oznaškoj liniji napredovao u karijeri. Nije nevažno spomenuti da je Ante Karić bio u kumskoj vezi sa Stjepanom Mesićem, o čijoj se familiji brinuo dok je Stipe bio u zatvoru za socijalizma. “Za taj su podatak znali i Jasna Babić i Tihomir Orešković, ali ga tada namjerno nisu potezali”, uvjeravaju me izvori iz Perušića.
U postupku protiv Mirka Rajčića i drugih optuženih za velikohrvatski nacionalizam, svjedok optužbe, valjevski vojnik Tihomir Orešković 1978. kaže da su se optućeni nerijetko nalazi u njegovoj kući gdje bi znali i ručati, jer su oni uglavnom bili siromasi iz provincije, a njegova je obitelj tada bila dobrostojeća.
Perušićani me uvjeravaju da Tihomir Orešković nije slučajno zavrbovan od KOS-a nego da je u tom veliku ulogu odigralo njegovo zaleđe iz OZNA-e. Tako dodaju, da su Ivica i Tihomir Orešković daljnji rod sa predratnim komunistom, španjolskim borcem i inicijatorom partizanskog ustanka u Lici, Markom Oreškovićem Krntijom. Preko Krntijine žene rod su i sa umirovljenim pukovnikom Nikolom Rendulićem, koji je mirovinu dočekao u gospićkom garnizonu JNA.
Jasni Babić, u interesu obrane Oreškovića, nije u interesu iznositi sve te druge detalje povezane s Antom Karićem i Tihomirovim dolaskom u Gospić, ne bi li javnosti progurala tek neku jednostavnu sličicu o sukobu tkz. udbaša (Karić, Manolić…) i emigranata (Šušak, Štedul…) u kojem se “nježni gubitnik” tek tako, nošen revolucionarnim žarom, našao, odnosno nije snašao.

Sa priprema za predstavu “Doručak šampiona” na Malom Brijunu 13. kolovoza o.g.: Dejan Dedić, Slavko Štimac, Damir Škaro, Vladimir Sviben, Lucija Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš. Kao poznatog Perušićanina, moji izvori navode u beogradskog glumca Slavka Štimca, s kojim se ovo ljeto na Brijunima družio, Damir Škaro, nekadašnji branitelj Gospića pod Oreškovićevim zapovjedništvom. “I Milan Štimac, kojeg njemački istražitelji zajedno s Tihomirom Oreškovićem, dovode u vezu s ubojstvima Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića, također je iz Perušića, i naravno, rođak mnogo poznatijeg glumca na slici”, smiju se moji izvori iz Perušića.

nastavit će se…

Ante KarićBranka KrajnovićČedo ProdanovićDamir ŠkaroDanijel IvinDobroslav ParagaĐuro ZagajskiFranjo GregurićGojko ŠušakHDPHDZIvan DasovićIvan MikulićIvan Zvonimir ČičakJasna BabićJNAKOSMarinko MikulićMarko Orešković KrntijaMilan LevarMilan ŠtimacMirko KasumovićNikola RendulićNikola ŠtedulOZNAStjepan ĐurekovićStjepan MesićTihomir OreškovićUDBAVeljko MiljevićŽarko PuhovskiZdenko BandoZdenko RopacZdravko MamićZdravko Tomac
Comments (12)
Add Comment