Iz škole u crkvu: Zaziv Duha Svetoga

Mi ostali, slobodni smo vjerovati da nikakva molitva ne može zamijeniti sate provedene za knjigom. Pogotovo smo slobodni ne sudjelovati u bilo kakvim obredima i svečanostima koje prvog dana školske godine (!!!) učenicima šalju poruku kako je vjera važnija od rada i znanja. Bilo bi puno ljepše i korisnije učenike odvesti u osječku bolnicu u kojoj bi neki od njih jednoga dana trebali raditi. Doduše, posve je moguće da na dan njihove mature bolnice više neće biti. Kada više neće biti posla doista će ostati samo molitva.

 

 Ovih se dana na web stranicama Medicinske škole u Osijeku pojavila obavijest slijedećeg sadržaja: „Misa zaziva Duha Svetoga za početak nove nastavne godine održat će se u ponedjeljak, 8. rujna 2014., u 12 sati u župi Preslavnoga Imena Marijina, Donji Grad. Svi učenici i djelatnici škole u rasporedu imaju predviđen 5., 6., 7. sat za sudjelovanje na misi (vjeronauk, etika, srz, sociologija…).

Dakle, prijepodnevna smjena nakon 4. sata zajedno s razrednicima iz škole dolazi u crkvu, a poslijepodnevna smjena u 12 sati dolazi na misu poslije koje po rasporedu ima nastavu.

Za pretpostaviti je, doduše, da ova škola nije jedina koja svojim učenicima i profesorima nameče obavezu dolaska na misu. Ovakvi se slučajevi događaju svake godine i nisu postali uobičajena praksa u svim hrvatskim školama samo zbog, u pravilu mlake i nevoljke, reakcije nadležnog ministarstva na pritužbe učenika i njihovih roditelja. Prosvjetari su već odavno digli ruke u znak predaje.

Nikada nije zgorega podsjetiti da Ustav Republike Hrvatske jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Ovo pravo svakako treba shvatiti na način da se od nikoga ne smije niti tražiti javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja ili, jednostavnije rečeno, nikoga se ne smije prisiljavati na sudjelovanje u vjerskim obredima ukoliko on to ne želi. Dakle, tko god želi ići na misu vjerujući da će mu u uspjehu u školi pomoći zazivanje Duha Svetoga, slobodan je to učiniti. Mi ostali, slobodni smo vjerovati da nikakva molitva ne može zamijeniti sate provedene za knjigom. Pogotovo smo slobodni ne sudjelovati u bilo kakvim obredima i svečanostima koje prvog dana školske godine (!!!) učenicima šalju poruku kako je vjera važnija od rada i znanja. Bilo bi puno ljepše i korisnije učenike odvesti u osječku bolnicu u kojoj bi neki od njih jednoga dana trebali raditi. Doduše, posve je moguće da na dan njihove mature bolnice više neće biti. Kada više neće biti posla doista će ostati samo molitva.

 

Nakon upozorenja iz udruge “Protagora”, očitovalo se resorno ministarstvo, a i škola je promijenila obavijest.

Podsjetimo još da je ova obavijest objavljena na web stranicama škole istoga dana kada je resorni ministar izjavio kako u proračunu nema novaca za „naše“ potrebe (prevedeno, nema novaca za potrebe obrazovanja i znanosti). Srećom, ima za duhovne potrebe. Čak napretek. Čak i za one koji nisu katolici, željeli to oni ili ne.

Naizgled je nejasno zbog čega odlazak na misu nije organiziran u neko drugo vrijeme, a ne za vrijeme nastave. Ovakvo bi se rješenje činilo praktičnim i pravednim kada bi svrha odlaska na misu u konkretnom slučaju doista bila zadovoljavanje duhovnih potreba vjernika. Međutim, sklon sam svaku radnju procjenjivati u kontekstu u kojemu se događa i stoga zaključujem da je misa organizirana za vrijeme nastave upravo iz razloga kako bi se osigurala nazočnost što većeg broja osoba, kako učenika, tako i nastavnika. Jasno je kako ovdje ne može biti govora o slobodi savjesti i vjeroispovijedi. Moj nevjernički mozak ne može slobodu savjesti shvatiti drugačije nego slobodu odlaska na misu u bilo koje vrijeme, osim vremena koje se, po prirodi i kontekstu stvari, dijeli sa ostalima koji nemaju potrebu odlaska na misu. Učenici, nadam se da je još uvijek tako, upisuju škole kako bi stekli određena znanja. Moliti se mogu i van škole i bez posjedovanja bilo kakvih znanja.

Neovisno o tome, čak i ukoliko griješim kada pretpostavljam da bi škola trebala biti mjesto stjecanja znanja, a crkva mjesto za molitvu, nema argumenata kojima bi se moglo organiziranu molitvu prikazati kao bilo što drugo nego zadovoljavanje vjerskih potreba. U konkretnom slučaju, radi se isključivo o vjerskim potrebama katolika. Znači li to da su ostali manje važni i da njihovim potrebama nije nužno udovoljiti? Misa zaziva Duha Svetoga u župi Preslavnoga Imena Marijina je nedvojbeno vjerski obred namijenjen katolicima koji, osim ateista, isključuje pravoslavce, židove, muslimane, te sve ostale. Pri tome nije važno na koji će se način zazivati Duh Sveti, te hoće li se u tom zazivanju promicati i poticati pozitivne vrijednosti koje škola treba usaditi svojim učenicima. Pretpostavimo da hoće. Svejedno, pouzdavanje u intervenciju Duha Svetoga u postizanju akademskih ciljeva nipošto nije dosljedno sekularnom karakteru države, sekularnoj svrsi njezinih institucija, a niti svrsi škole kao obrazovne ustanove.

Ovakva praksa nije neuobičajena i može se već nazvati tradicionalnom. Međutim, je li svaka tradicija dobra i poželjna? Svi ćemo se složiti da neke tradicije treba čuvati i poštovati, dok neke trebaju nestati. Podsjetimo da nekada tradicionalno žene nisu imale pravo glasa niti su imale pravo raditi dok, recimo, Hrvati nisu imali pravo na svoju državu. Neki će se složiti sa mnom da će organizirani odlazak na vjerske obrede u državnim školama jednoga dana postati upravo takva, zaboravljena tradicija, neki to priželjkuju, a neki se sa time neće složiti i poduzeti će sve kako bi se ova nepravedna i protuustavna tradicija nastavila. Neovisno o našem pojedinačnom stavu, povijest i tradicija ne mogu ispraviti kršenja ustava.

Jedna od tradicija koje treba čuvati je odvojenost države i crkve. Ova je tradicija u zapadnoj kulturi pomogla razvoju slobodne misli i napretku kakav ranije nije bilo moguće i zamisliti, te je upravo zbog toga ova tradicija ugrađena u ustave gotovo svih zapadnih zemalja, pa tako i Hrvatske. Imajući to u vidu, organiziranje i sudjelovanje u vjerskim obredima od strane svjetovne škole je nedopustivo budući da daje nedvosmislenu poruku sudionicima koji nisu pripadnici vjeroispovijedi koju promiče škola kako su drugačiji i kako nisu posve ravnopravni članovi školske zajednice. Istovremeno, poruka koja se šalje pripadnicima vjeroispovijedi koju promiče škola je posve suprotna. Njima se poručuje kako su punopravni, pa čak i povlašteni pripadnici školske zajednice. Isto bi bilo i u bilo kojoj drugoj javnoj instituciji ali u školama je ova poruka posebno štetna. Ono što vjernicima može izgledati kao ništa više od razumnog zahtjeva da nevjernici poštuju njihove vjerske osjećaje i praksu, u kontekstu javne ustanove može djelovati nevjerniku ili pripadniku druge vjere kao pokušaj da se upotrijebi autoritet države za promicanje (određene) vjere. Riječ je o pritisku koji, na svojoj početnoj razini, djeluje kao pritisak od strane javne ustanove odnosno tijela vlasti, a na drugoj razini posljedično, što je vjerojatno i štetnije, djeluje kao pritisak okoline na pojedinca da se „uklopi“ na način da protiv svoje volje sudjeluje u vjerskim sadržajima prema kojima bi inače bio indiferentan ili koji se čak otvoreno kose sa svjetonazorom takvog pojedinca.

S obzirom da se kod nas demokracija i dalje pogrešno i krajnje pojednostavljeno smatra samo vladavinom većine, odnosno prihvaćanjem primitivnog načela „ruke više“, mnogi će reći da su većina u školi ionako katolici i da se od ostalih opravdano treba zahtijevati da se toj većini prilagode. Osobno sam vrlo skeptičan u pogledu toga hoće li se zagovornici ovakvog shvaćanja demokracije i ljudskih prava pozivati na ovo načelo kada jednom postanu manjina. Sekularna država služi upravo tome da se zaštite prava i jednih i drugih, većine i manjine, neovisno tko u kojem trenutku spada u koju kategoriju.

katolicimisamuslimaniMZOSneravnopravnostpravoslavciProtagoraškolavjeronaukžidovi
Comments (0)
Add Comment