Film Nikole Majstrovića o ubojstvu Mire Barešića

Film Nikole Majstrovića teško optužuje Antonia Lekića, Nikolu Krištu, Ivicu Drviša i Tvrtka Pašalića za sudjelovanje u ubojstvu Mire Barešića. Spomenuti su  se kroz godine branili tako što su odgovornost prebacivali na Josipa Perkovića, Đuru Župana… Globus je prvi prenio sadržaj filma još 1997-e, a odnedavno ga se može pogledati na YouTubeu.  

Intenzivan strah kao novinar nisam osjetio u ratu. Duboka potresenost i zebnja obuzeli su me tek nakon projekcije filma Nikole Majstrovića o ubojstvu Mire Barešića, 29. listopada 1997-a u ljubljanskom hotelu “Park”. Od gledanja tog filma i kasnijih prijetnji koje sam doživljavao zbog pisanja o istom, nemam mira ni danas.

   Prozvani u filmu su na razno-razne načine utjecali da ovaj nikada ne bude prikazan široj publici, da mediji, poput Večernjeg lista (Zvonimir Despot), kojima je bio dostupan na DVD-u, nikada barem ne prepričaju suštinu. Kopije su dospjele do Bože Vukušića i Obrada Kosovca, pa su ta dvojica snimila neku svoju verziju u kojoj su zamračili svaku sumnju u izdaju unutar grupe s kojom je Barešić otišao u smrt. Šibenski branitelji Stipe Jukić i Mario Barišić su na osnovu gledanja filma i dodatnih spoznaja s terena, potvrdili Majstrovićeve sumnje u knjizi “Hrvatski vojnik Miro Barešić : nije poginuo u okršaju sa Srbima već je likvidiran u smišljenoj zavjeri”. Isto se dogodilo i u slučaju knjige “Metak u leđa za Miru Barešića” trojice autora: Darka Petričića, Ivice Bačića i Ante Belaka. 

Iako je kao novinar sudjelovao u stvaranju Majstrovićeva filma, ustaški dominikanac Vjekoslav Lasić, u svojoj biografskoj knjizi  „Miro Barešić, borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini“ ne optužuje njegove suborce. Osim Lasića, kao netipični novinar u filmu se pojavljuje i emigrant iz Švedske Ivica Lučić, koji je, zajedno s Lasićem, Barešića posjećivao u Paragvaju.

Film je od prosinca prošle godine dostupan na YouTubeu i već je polučio odličnu gledanost unatoč netipičnoj duljini. Naravno, ohrabrujući su i komentari gledatelja.

 

 

Danas je portal dnevno.hr povezao ubojstvo Mire Barešića sa njemačkim istragama o ubojstvima hrvatskih emigranata. To uopće nije bez osnova, iako se na ovaj portal gleda s podozrenjem. Njemačko pravosuđe neće nikome suditi zbog ubojstva Mire Barešića. No ta tema će se zasigurno naći na dnevnom redu u predstojećim procesima prije svega jer Antonio Lekić, čovjek koji u Majstrovićevom filmu tvrdi da je osobno doveo Miru Barešića Španjolske, a preko Njemačke, bio jedan od glavnih svjedoka na suđenju Perkoviću i Mustaču. Majstrović je u filmu ustvrdio da Lekić laže kad opisuje kako su on i Barešić imali problema s njemačkim vlastima na aerodromu u Münchenu. Ono što Majstrović nije znao, a poznato je njemačkim istražiteljima jest informacija da je Lekića na aerodromu u Münchenu dočekao višestruki agent više tajnih službi  (UDBA-e, austrijske, njemačke i britanske) Milan Dorič. Lekić u filmu iznosi tvrdnju da je Nikola Štedul intervenirao iz Britanije kod njemačkih vlasti da puste Barešića i Lekića. Majstrović to opovrgava razumnim objašnjenjem da to Štedul nije bio u stanju jer se u to vrijeme sam nalazio u Velikoj Britaniji u internaciji i nije imao utjecaja na njemačke vlasti. Njemački istražitelji su ustanovili da je Štedul dogovorio s Barešićem i Lekićem da će ih u Muenchenu dočekati Dorič, jer je isti na Štedulov zahtjev bio i na Barešićevoj svadbi 1985-e u Švedskoj. Zahvaljujući Romanu Ljeljaku, ustanovljeno je da je Milan Dorič Štedulovim ljudima u Zagrebu iz Njemačke slao oružje za vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990-e. Konkretno, da je Ivica Drviš, sudionik akcije u kojoj je ubijen Barešić, u Mariboru preuzeo Doričevu pošiljku.

Nadalje, istražiteljima je poznato i da je Tihomir Orešković, kojeg se dovodi u vezu s ubojstvima Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića 1983-e u Bavarskoj, također preko Milana Doriča, a u dogovoru sa Nikolom Štedulom došao u Hrvatsku. Napose, sam Nikola Štedul je u nekim intervjuima priznao da je i njega Milan Dorič dovezao u zemlju (nakon Barešićevog ubojstva). Štedul je pri tom iznio lažnu tvrdnju da je UDBA odobrila 30.000 DM Doriču da preveze Štedula kako bi bio otet. To naprosto ne stoji iz dokuemntacije raspložive njemačkim istražiteljima. Dorič je od UDBA-e tražio 60.000 DM kredita mjesecima jer se nalazio u bračnim i ljubavničkim problemima. Supruga je saznala da ima ljubavnicu u Austriji, a ta ljubavnica, inače kćer ljudi s kojima se družio kad bi išao na pecanje u Austriju, trebala je svoj stan. Dorič se žalio i da mora popraviti auto, pa mu je UDBA odobrila tih 30.000 DEM o kojima priča Štedul. Milan Dorič je i nakon ubojstva Mire Barešića nastavio svoju provokatorsku aktivnost, pa je tako pisao emigrantima koji se nisu vratili u Hrvatsku što se događa sa Slavicom Barešić, Josipom Perkovićem itsl.

Kako bih vam olakšao gledanje Majstrovićevog filma, prenosim ovdje svoj tekst iz Globusa iz 1997-e.

Prvu informaciju da su Barešića ubili njegovi ljudi, Nikoli Majstroviću dao je Mirin švedski dovjetnik.

 

[box type=”custom” color=”#000000″ bg=”#dd9f42″ border=”#dd1f1f”]Ekskluzivno iz Ljubljane: Reporteri “Globusa” prisustvovali su troipolsatnoj projekciji dokumentarnog filma “Povratak i ubojstvo Mire Barešića“, u kojem autor, na temelju svjedočenja gotovo svih osoba s kojima je Barešić kontaktirao nakon dolaska u Hrvatsku i koje su sudjelovale u spornoj akciji u kojoj je poginuo, teško optužuje hrvatsku vlast:

Nikola Majstrović u dokumentarnom filmu optužuje Gojka Šuška, Josipa Perkovića i Vicu Vukojevića da su organizirali ubojstvo Mire Barešića kako bi spriječili da ih prokaže kao udbaše!

Piše Željko Peratović
Snimio Hrvoje Dominić

Na prvoj projekciji filma “Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića“, u srijedu. 29. listopada 1997., u restoranu “Park” u Ljubljani, bila su samo tri hrvatska novinara: dopisnik “Slobodne Dalmacije” Goran Ivanović i dvojica iz “Globusa”.

Nakon troipolsatne filmske rekonstrukcije dolaska u Hrvatsku i pogibije Mire Barešića, promrzli novinari – jer grijanje u prostariji nije radilo – mogli su samo čestitati autaru filma Nikoli Majstroviću na vrlo uspjelom profesionalnom pathvatu, realiziranom uz minimalan budžet.
Obilje činjenica što ih je autar skupio u četiri godine svoje istrage i njegov zaključak – da je ubojstvo Mire Barešića organizirala hrvatska vlast – na gledatelje su ostavili potresan dojam. To šokantno Majstrovićevo otkriće svima koji su vidjeli njegov film ni danas ne dapušta miran san.
Kad “Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića” 6. prosinca bude opet prikazan u Sloveniji, za pedesetak predstavnika svih hrvatskih stranaka te osoba iz javnog života i medija, mnogi će u Hrvatskoj patiti od nesanice ili imati noćne more.

Sastavljajući “mozaik zavjere” protiv Mire BarešićaNikola Majstrović razgovarao je s dvadesetak osoba, s većinom onih koji su Miru sreli nakon povratka u domovinu 12. srpnja 1991. te s onima koji su sudjelovali u akciji 30. srpnja kod Miranja Donjih, u kojoj je poginuo.
Majstrović kaže da je na kaže da je na kraju otkrio kako je Barešić žrtva zavjere, ali i tko su njezini organizatori, pomagači te počinitelji tog ubojstva. Uz prvu kariku tog lanca upisao je ime Gojka Šuška, danas ministra obrane a tada ministra iseljeništva. Slijede: Vice Vukojević, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Josip Perković, načelnik SIS-a, Antonio LekićNikola KrištoIvica DrvišTvrtko Pašalić, djelatnici SIS-a, Zrinko Šarić, koji je vodio Barešićevu grupu kad se dogodila pogibija, Martin Dražina, načelnik PU Zadar, Đuro Župan, šef specijalne jedinice policije u Zadru, te Marinko Klapan, vlasnik restorana “Borik” u Zadru.

Pater Vjekoslav Lasić intervjuira sudionike akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić. S lijeva na desno: Ivica Drviš, Antonio Lekić i Tvrtko Pašalić.

Za prikrivanje istine o Barešićevoj pogibiji Nikola Majstrović također optužuje Nikolu Štedula, predsjednika HDP-a, i Slavicu Barešić, suprugu pokojnog Mire. Oni su, po autorovom mišljenju, nekoliko puta izjavili da znaju kako je, i od čije ruke, Miro poginuo, ali da nije vrijeme da se istina objelodani.

Kao svjedoci optužbe u filmu su prikazani: Martin Špegelj, tadašnji ministar obrane, Josip Manolić, predstojnik Predsjednikova ureda za zaštitu ustavnog poretka, Zvonko Popović, dopredsjednik HDP-a, Ante Barešić, rođak Mire BarešićaJoško Barešić, pokojnikov brat, te sudionici kobne akcije Ivica KrištoBoris Prebeg i Ilija Babić.
U filmu govori i dr. Dominis, ravnatelj zadarske ratne bolnice koji je identificirao pokojnikovo tijelo, iako u životu nije vidio Barešića. Možda najpotresniji iskaz dala je majka Mladena MustačaBarešićeva vojnika, koji je samo 12 dana nakon Barešića poginuo blizu Zagreba, navodno u automobilskoj nesreći. Po njezinu svjedočenju, hrvatska je vlast odgovorna i za smrt njezina sina koji je, čini se, “previše znao,

Dopredsjednik HDP-a u vrijeme ubojstva Mire Barešića bio je Zvonko Popović. On u filmu kaže da je Antonio Lekić osobno sve samo sa Nikolom Štedulom u Velikoj Britaniji razgovarao o Miri Barešiću, a da ostali u vrhu stranke o tome nisu znali ništa. Popović je u filmu ispričao i da je Lekić postavio Mirka Norca kao osobu koja je u ime HDP-a kontaktirala s Mirinom grupom na terenu. Popović je pobjegao u Njemačku već prve godine rata plašeći se za svoju sigurnost. Antonio Lekić je Mirka Norca u rujnu, nakon Barešićevog ubojstva, postavio za zapovjednika obrane Gospića.

Kontroverzne izjave

Već na samom početku filma redaju se kontroverzne izjave o dolasku Mire Barešića u Hrvatsku. Po Antonia Lekića, koji je 10 lipnja 1991. otišao u Barcelonu – po Barešića koji je ondje bio u kući jednog Hrvata, nalog da se Miro dovede u Hrvatsku izdao je Josip Manolić. Sam Manolić to opovrgava i tvrdi da nije imao pojma o tome ni gdje je Barešić ni da bi trebao doći u Hrvatsku, te da Barešića i Antonia Lekića uopće nije poznavao! 
Kad je Miro došao u Hrvatsku, po tvrdnjama Nikole Krište, njegova je grupa, u kojoj su još bili LekićDrviš i Tvrtko Pašalić, dobila zadatak da ga smjesti u konspirativni stan, a tadašnji ministar obrane Martin Špegelj izdao je nalog da Miro ode na biogradsko bojište organizirati obranu.
Martin Špegelj niječe tu tvrdnju i napominje da su njemu Barešića predstavili ministar Šušak i Josip Perković, da je on Miru dao zadatak da u Zagrebu obučava buduće časnike i dočasnike ZNG-a, te mu dopustio da na nekoliko dana ode u svoju rodnu kuću blizu Biograda kako bi pozdravio rodbinu. Špegelj tvrdi da je bio protiv toga da se Barešića drži u konspiraciji, jer za to nije bilo razloga. Ne zna kako je Barešić poslan u biogradsko zaleđe, u akciju koja nije imala nikakva vojnog značaja. Dodao je da je u to vrijeme bilo sličnih akcija, koje su samo iritirale Srbe.
Nikola Krišto potvrdio je da je za grupu, odnosno za njezinu logistiku u Zagrebu, osobno bio zadužen Josip Perković, bivši visoki djelatnik SDS-a, a u novoj vlasti čovjek koji je ustrojio sve hrvatske obavještajne službe pa je danas glavni savjetnik Miroslava Tuđmana, šefa HIS-a, krovne obavještajne organizacije u Hrvatskoj.

Nikola Krišto u UDBA-i zaveden pod pseudonimom “Bokser” nakon ubojstva Mre Barešića proslavio se premlaćivanjem Mile Dedakovića Jastreba.

Ilija Babić također je u Mirovoj grupi otišao iz Zagreba u biogradsko zaleđe. On svjedoči: 
– Večer prije odlaska na teren Josip Perković odveo nas je na večeru u ‘Stari Puntijar’ u Gračanima. On nam je pripremio i lažne dokumente koje smo ponijeli sobom.”
Kad je grupa stigla na teren, ustanovili su da nemaju dovoljno oružja i materijala za akcije. Nikola Krišto tvrdi da su se za pomoć obratili Josipu Perkoviću u Zagrebu te da im je on poslao kombi s oružjem, u kojem, međutim, nije bilo pušaka, samo pištolji.
Tada su se za pomoć obratili Đuri Županu, zapovjedniku specijalne policije u Zadru. On je, u povodu susreta s Barešićem, organizirao večeru u zadarskom restoranu “Borik”, vlasnika Marinka Klapana, na koju je pozvao i Ivana Brzoju, šefa zadarske policije, te Martina Dražinu, bivšeg predsjednika Izvršnog vijeća općine, čovjeka koji je, po vlastitu svjedočenju, prije radio u SUP-u, a na zadarskom je području zajedno sa Županom, bivšim niškim specijalcem, organizirao jedinice specijalne policije MUP-a.
To je još jedna od kontroverznih pojedinosti na samom početku priče, jer se pokazalo da je već tada prekršeno pravilo o konspirativnom djelovanju Mire Barešića. Iz izjava nekih svjedoka pokazat će se da su te osobe iz Zadra, saznavši da je Barešićstigao na to područje – a mnoge indicije govore i da su znali koje su namjere njegove grupe, uvelike utjecale na njegovu pogibiju. Antonio Lekić i Nikola Krišto prozvat će ih, poimence Đuru Župana, kao odgovorne za Mirinu smrt.

 

Đuro Župan, zapovjednik zadarske specijalne policije svjedoči da mu je Miro Barešić došao s pismom preporukom Miljenka Filipovića, zeta Gojka Šuška. On i članovi HDP-a međusobno se optužuju za smrt Mire Barešića. Osim po ovom slučaju, Župan je široj javnosti poznat i po organiziranju raftinga na Zrmanji za članove Vlade Ive Sanadera (Čobanković, Grabar Kitarović…)

Amaterska video-snimka

O posljednjim danima Mire Barešića svjedočio je i Ante Barešić. U njegovoj je kući, u Dragama, rodnom mjestu Barešićevih, bila baza cijele grupe.
– Stekao sam dojam da Miro nije zapovjednik te grupe. Naredbe su izdavali Lekić i Ivica Drviš, a ostali su ih samo slušali. Nije bilo nikakve rasprave.
Njegovo je svjedočenje podupro i Joško BarešićMirov brat. Oni su ustvrdili da je naredbu za tragičnu akciju izdao Antonio Lekić. Vrativši se iz izvidnice, rekao je da je primijetio šestoricu četnika kako oko šest sati popodne automobilima dolaze na barikadu kod Miranja Donjih, gdje su držali stražu, te da ih treba likvidirati.

   Po iskazima svjedoka, Miro mu se usprotivio kazavši da je to apsurdno jer, ako je već primijetio tu šestoricu, zašto ih sam nije likvidirao, a ne da se zbog njih organizira specijalna akcija. Tada je Lekić rekao da je dobio nalog iz Zagreba da se Srbima treba osvetiti za Borovo Selo, da borci trebaju
osjetiti borbeno djelovanje i miris srpske krvi.

Ante Barešić snimio je rođaka Miru kako se oblači neposredno pred akciju.

   U film Nikole Majstrovića ukomponirana je i amaterska video-snimka, koju je neposredno prije akcije snimio Ante Barešić.
– Rođak Miro spremao se za akciju odijevajući hrvatsku uniformu koju je donio iz Paragvaja. Izgledao je neraspoloženo. Neprekidno mu je ispadao okvir za metke iz puške, pa sam poslije zaključio i da je njegova puška bila neispravna. U jednom se trenutku Antonio Lekić izderao na mene da prestanem snimati, a Miro me branio i rekao da snimam. Medutim, više mi nije bilo do snimanja, iako mi je danas krivo što nisam snimio sve što se događalo u mojoj kući, jer vjerujem da bi se tako mnogo brže otkrilo tko je odgovoran za smrt mojeg rodaka.

Nikola Majstrović naratorski komentira i informacije, koje su se provlačile u javnosti, o tome da je Miro sudjelovao u nekoliko prethodnih akcija u zadarskom zaleđu:
To je neistina koju nitko od svjedoka nije potvrdio. Takve su informacije lansirane da bi se stekao dojam kako nije ni čudno što je, nakon niza akcija, u jednoj i poginuo. U dvije prethodne akcije sudjelovali su Antonio Lekić i Ivica Drviš, ali s njima nije bio Barešić.


Otkrivena je još jedna mistifikacija, o kojoj je govorio Ilija Babić, stručnjak za eksplozive u grupi. On je izjavio da Zdeslav TurićFrano Bokan i Milan Pandžić, najmlađi suborci Mire Barešića, nisu poginuli istoga dana kad i Miro.
– Mi smo ih poslali dan ranije da osiguraju cestu od Miranja prema Pristegu, kako nam četnici ne bi došli sa strane. Oni su bili najmlađi i zato su poslani na taj, zapravo bezopasan. zadatak, kaže Babić.
Narator tumači da je i ta mistifikacija smišljena kako ne bi bilo sumnjivo to što je od svih boraca u neobičnoj akciji poginuo upravo zapovjednik grupe Miro Barešić.

Majstrović je u filmu pokazao i fotografije ubijenih – TurićaBokana i Pandžića, za koje kažu da su ih Srbi snimili neposredno pošto su ubijeni, a slike su otkrivene u policijskoj stanici Benkovac, nakon “Oluje”. Stručnjak za patologiju na Kraljevskom karolinškom institutu u Stockholmu, na osnovi tih fotografija rekao je kako sumnja da su trojica mladića ubijena metkom u potiljak iz neposredne blizine.

 

Jedna od fotografija ubijenih metkom u potiljak Zdeslava Turića, Frane Bokana i Mile Pandžića koju je u TO Benkovac nakon “Oluje” pronašao Boris Prebeg.

Grafički prikaz akcije

U filmu je pokazan i grafički prikaz same akcije, izrađen na temelju iskaza svih sudionika. Taj grafički prikaz, uz informaciju da su Srbi na grupu ispalili samo jedan rafai u trajanju od 10 do 15 sekundi, jedine su činjenice s kojima su se suglasili svi sudionici akcije Na tom se prikazu vidi da su Mirini suborci bili raspoređeni u polukrugu širokom 15 metara, a da je Miro stajao četiri metra iza njih. Samo je njega metak iz tog rafala pogodio u kuk. Nakon rafala zapovijeđeno je povlačenje, koje je, opet po izjavama dvojice boraca, unaprijed bilo dogovoreno kao jedna od varijanti ponašanja, ako štogod krene po zlu. Znao se i pravac povlačenja, kao i mjesto na kojemu su se svi trebali naći: pedeset metam udaljeno od linije borbenog rasporeda.
Na kraju su se svi onamo povukli, a Miro Barešić nestao je u smjeru suprotnom od mjesta povlačenja i od onoga gdje je prvo lakše ranjen.
Ključni je svjedok Barešićevih posljednjih trenutka Zrinko Šarić, vodič u akciji. On tvrdi da ga je ranjeni Barešić zamolio da mu pomogne u izvlačenju. S njima se trebao povući i Mladen Mustač, borac koji je po Šarićevim riječima, stajao blizu. Šarić zatim napominje kako je u jednom trenutku novi rafal ranio Barešića po trbuhu a njega po leđima, te da je Mustač kazao kako će otići po pomoć. Šarić, gledajući ispod očiju, tvrdi kako ga je Miro zamolio da ga ubije, te da se potom sam izvuče. Šarić ga, navodno, nije mogao ubiti, a kad se povukao nekoliko koraka, začuo je najprije jedan hitac, a potom kratki rafaI, po čemu je zaključio da je Barešić počinio samoubojstvo.

Majstrović je nagovorio vodiča Zrinka Šarića da pokaže gdje je vidio rane na tijelu Mire Barešića i to se nije poklapalo s jednom ranom koja se vidi na fotografiji Barešićevog tijela i sa izjavama drugih svjedoka.

U nekoliko intervjua koji potom slijede tvrdi se da Šarić uopće nije bio ranjen. Kazao je da mu se to onda učinilo, jer da ga je u to uvjerio Mladen Mustač. Kad su nakon “Oluje” otkrivene fotografije mrtvog tijela Mire Barešića, na mjestu gdje je pronađen, ustanovilo se da nije imao nikakve rane po trbuhu od rafala, nego samo jednu izlaznu u predjelu prsnog koša.
Autor filma, Nikola Majstrović, ne vjeruje da je tijelo koje počiva na Mirogoju uopće tijelo Mire Barešića.
– Sve izjave koje sam prezentirao u filmu upućuju na takav zaključak. Ponajprije, identifikaciju je organizirao Marinko Klapan, šef restorana “Borik” u Zadru. Za to ga je ovlastio Đuro Župan, šef specijalne policije. Klapan je pozvao zadarske liječnike dr. Dominisa, šefa bolnice, i patologa dr. Duila. Ti ljudi nikad u životu nisu vidjeli Barešića živog, ali su ga identificirali na osnovi Klapanova opisa. Vlasnik restorana dobio je opis od Joška Barešića, pokojnikova brata koji nije smio biti nazočan identifikaciji. K tome, liječnici tvrde da nije obavljena obdukcija, ali dr. Dominis kaže da je na tijelu vidio jednu ulaznu ranu, deset centimetara ispod lijeve prsne bradavice, a da je Barešić bio odjeven u crnu majicu. Doktor Duila pak tvrdi da je tijelo vidio bez majice.


Tijelo u zakovanom kovčegu

– Antonio Lekić kaže kako uopće nije vidio Mirovo tijelo jer je, nakon razmjene sa Srbima, stigao u zakovanom limenom kovčegu, ali da je za godinu dana, kad je tijelo premješteno iz groba na Miroševcu u grob na Mirogoju, gdje je pokopan pod pravim imenom, primijetio na raspadnutom tijelu veliki zlatni lančić koji je pripadao Miri. Lekić je nagovarao nagovarao druge Mirove suborce, prvi put kad je tijelo stiglo u Zadar, da ga ne idu gledati jer loše izgleda i u stanju je raspadanja, govori Majstrović.
On zaključuje kako je Lekić u Zagrebu, preko Josipa PerkovićaVice Vukojevića i Gojka Šuška, ishodio da Srbi pošalju neko tijelo u Zadar kako bi se cijela priča brzo stavila ad acta i obavila velom državne tajne.
U filmu je iznesen još niz kontradikcija i infomacija koje optužuju Antonia LekićaNikolu KrištuIvana BrzojuĐuru Župana, ali je svakako najpotresnije svjedočenje majke Mladena Mustača, borca koji je nakon završetka akcija od svih sudionika bio najviše potresen.
Mustačeva je majka rekla da joj je sin, pošto se vratio s terena, kazao kako zna da je nekome ponuđeno 100.000 DEM za njegovu glavu. Dvanaestog dana od akcije u kojoj je poginuo Barešić, u sedam sati ujutro, Mustačevu majku nazvali su iz policijske stanice u Ilici 45 i samo joj rekli neka dođe po Mladenove stvari. Nisu joj čak htjeli reći ni da je njezin sin mrtav. Iako joj je poslije priopćeno kako je poginuo u prometnoj nesreći, koja se dogodila kad se automobilom iz Samobora vraćao u Zagreb, obiteljski odvjetnik nije dobio na uvid ni službeni nalaz istrage ni obdukcijski nalaz. Majka se sjeća da je nekoliko dana nakon sahrane u njihov dom došao Nikola Krišto i napomenuo im da ne šire priču kako je Mladen ubijen, jer bi se isto moglo dogoditi i njima, a kuća bi im mogla poletjeti u zrak.
Nikola Majstrović majčinu je iskazu dodao i infonnaciju o tome da je jedna medicinska sestra u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu vidjela Mustačevo tijelo na patologiji, te da se na njemu, u predjelu glave, nalazila rana od metka. Majstrović napominje kako ima svjedoke koji su tu informaciju spremni posvjedočiti i na sudu.

 

Roditelji Mladena Mustača, sudionika akcije koji je vidio nešto što nije smio, pa je ubijen 12 dana nakon Mire Barešića.

Tražeći motive koji bi potkrijepili njegovu tezu da je ubojstvo Mire Barešića organizirala hrvatska vlast, Majstrović izriče šokantnu optužbu po kojoj su Gojko Šušak i Vice Vukojević bili suradnici Udbe u prošlom sustavu, te da su se bojali da bi Barešić jednog dana to mogao otkriti.
– Barešić je bio častan hrvatski borac kojemu se takvo što ne bi moglo pripisati, a znalo se da su njegovi stavovi beskompromisni kad je posrijedi borba za Hrvatsku. Vukojević i Šušak, po mišljenju autora filma, “bojali su se da će s Mirom imati problema i zato su angažirali Josipa Perkovića, čovjeka koji je u bivšem sustavu organizirao ubojstva Hrvata u emigraciji, da operacionalizira njihov naum. On je zatim pronašao druge suradnike i tako se stvorio konspirativni lanac, a Miro je ubijen. to je pouzdano.
Da su Šušak i Vukojević radili za Udbu, može posvjedočiti Josip Majerski, bivši Udbin agent on je tu tvrdnju i njezino obrazloženje izrekao također pred mojom kamerom, i u svako je doba spreman pojaviti se na hrvatskome sudu da to i dokaže
, zaključuje Majstrović.

Globus, 07. studeni 1997.[/box]

Ante GlavanAntonio LekićBože VukušićDarko PetričićĐuro ZagajskiĐuro ŽupanIlija BabićIvan LučićIvica BabičićIvica DrvišJosip ManolićJosip PerkovićMario BarišićMilan DoričMiro BarešićMladen MustačNikola MajstrovićNikola ŠtedulObrad KosovacStipe JukićStjepan ĐurekovićTihomir OreškovićVice VukojevićVjekoslav LasićZvonko Popović
Comments (7)
Add Comment
  • Željko Peratović

    Poštovani famozni Anto Jukiću!

    Okani se ti tih upozorenja! Nemam vremena za zajebanciju.

  • Anto Jukić

    Poštovani Željko,
    Već sam ti jednom poslao e-mail i upozorio te da baš nije dobro javno objavljivati sve svoje
    spoznaje jer neke spoznaje mogu nekoga koštati života.
    Levar je javno i otvoreno pričao i nitko ga nije dirao, ali kada je otišao u Haag svjedočiti tamo
    je rekao nešto što organizatori rata žele SAKRITI i naredili su njegovu likvidaciju. Ovi u Zag-
    rebu su morali to izvršiti, a tko je izvršitelj nije važno, jer je netko po službenoj dužnosti to
    morao učiniti. Isti nalogodavci su i za Mira Barešića, Antu Parađika, Blaža Kraljevića i mnoge
    druge koji su iz različitih razloga ZASLUŽILI da budu ubijeni.