Doušnik Trusić javlja Praljku da će ga Tuta ubit

Ovo otkriće iz Praljkovog web arhiva ponajbolje objašnjava tko je i što je Zvonimir Trusić, odnosno zašto nikada nije procesuiran za nedjela koja mu se pripisuju. Moj izvor, koji je i sam prije rata radio u UDBA-i, a kasnije u SIS-u, tvrdi da je Trusić predratni doušnik milicije i UDBA-e te da od tada sežu njegove veze s Antom Gugićem, ali i Josipom Perkovićem.

Zvonimir Trusić je sredinom devedesetih kao osumnjičeni za sudjelovanje u obitelji Zec i i drugim kriminalnim radnjama tzv Merčepove skupine proveo u pritvoru u Remetincu. Pušten je na osnovu nedostatku dokaza i nikad više nije bio optuživan ili zatvaran iako je o njegovim nedjelima na Zagrebačkom velesajmu i u Pakračkoj Poljani mnogo puta izvještavano u medijima. Globus je tako u prosincu 1993-e objavio “Informaciju sastavljenu povodom kriminalističke obrade u vezi s ubojstvom Mihajla Zeca, njegove supruge Marije i kćerke Aleksandre, kao i saznanja o odvodenju osoba srpske nacionalnosti s podrucja grada Zagreba i drugih područja u sjedište jedinice pričuvnog sastava MUP-a RH, gdje je više tih osoba, kao i pripadnika jedinice pričuvnog sastava MUP-a RH, lišeno zivota”.

Riječ je razgovoru krim policajaca s merčepovcima koji su likvidirali obitelj Zec, a nakon razgovora s policijom pušteni na slobodu zbog formalnog “propusta” – priznanja nisu data u prisustvu odvjetnika. Naravno, taj propust je netko iz zagrebačke policije namjerno napravio. U to vrijeme načelnik Odjela općeg kriminaliteta PU Zagrebačke bio je Ante Gugić. Taj Sinjanin na to je mjesto je došao kao predratni šef stanice milicije u Sesvetama.

Zvonimir Trusić se pojavio sam na komemoraciji za slobodana Praljka, a Antu Gotovinu je nazvao “pi….”, jer nije došao.

U iskazima policiji bez prisustva odvjetnika osumnjičeni su iskazivali za Zvonimira Trusića da je  zapovjedio Miri Bajramoviću i Stipi Manđarelu mučenje i ubojstvo Miloša Ivoševića, Rade Paića i Marka Gruića. Zajedno s Merčepom teretilo ga se i za nalog za likvidaciju Ine Zoričić-Nuić zvane Marina i Aleksandra Antića Saše te za    brojna druga zlodjela.

Trusićevu ulogu u tim događajima policiji je opisao Nebojša Hodak: “Za vrijeme ispitivanja u Pakračkoj Poljani pisane su izjave koje su završavale kod Merčepa i Zvonka, vlasnika zagrebackog kafica ‘Style’ na Velesajmu. Ta su dvojica izjave čitala i odlučivala što će biti s ljudima.” Munib Suljić u svom je iskazu rekao da je “sve naredbe u vezi s provjerama stanova, oduzimanjem oružja i odvođenjem osoba iz stanova s područja Zagreba izdavao Zvonko Trusić…”

O okolnostima ubojstva obitelji Zec Munib Suljić je Gugićevim policajcima dao izjavu u kojoj optužuje Zvonimira Trusića da je izdao nalog da se počini to ubojstvo. Čak je Tomislav Merčep u razgovoru s Franjom Tuđmanom u Predsjedničkim dvorima 9. travnja 1995 , a prema stenogramu iz Ureda Predsjednika što ga je objavio “Nacional” 2000-e, rekao da se njega neosnovano optužuje da stoji iza ubojstva obitelji Zec, a da je isto zapovijedio Zvonimir Trusić. Naravno, taj stenogram nije korišten ni u jednom sudskom postupku, pa čak ni onom nedavno završenom u kojem je Merčep osuđen za zločine u Zapadnoj Slavoniji, a Trusić bio svjedok koji je govorio u njegovu korist.

U listopadu 1993-e iz Globusova intervjua  Jasne Babić s ratnim zločincem iz Gospića i suradnikom KOS-a i UDBA-e, Tihomirom Oreškovićem, saznali smo da spomenuti zajedno s Tomislavom Merčepom i Zvonimirom Trusićem osnovao braniteljsku udrugu.

* Jedan ste od osnivača Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata (zajedno s Tomislavom Merčepom i Zvonimirom Trusićem op. ž.p.). Zvuči kao organizacija hrvatskih “prvoboraca” nezadovoljnih činovima, statusom…

– To nije točno. Nitko iz Udruge za sebe ne traži nikakve povlastice. Naprotiv! Zahtijevamo da ne budu zapostavljeni ranjeni dragovoljci, udovice i siročad.
Treba im osigurati stanove, stipendije, radna mjesta… Osobito djeci poginulih dragovoljaca, jer dok su im očevi stradali, drugi su stjecali staž, obrazovanje, a mnogi i bogatstvo.

* U Hrvatskoj postoje i druge organizacije hrvatskih branitelja. Zašto ste osnovali posebnu Udrugu ako ona nije neka vrsta opozicije?

– Osnovali smo je zato što smo drukčiji od većine ostalih vojnika Republike Hrvatske. Nas nije trebalo mobilizirati. Kad smo smo 1991. krenuli u rat, ništa nam nije obećano, nismo postavljali nikakve uvjete u vezi s plaćom, stanovima ili činovima. Nisamo kalkulirali i vagali, tko će biti pobjednik. Valjda se razlikujemo od onih hrvatskih časnika i vojnika koji su u to vrijeme još bili sljedbenici Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića i SK – Pokret za Jugoslaviju.

* Pretpostavljam da vaša udruga ima i neke političke ciljeve?

– Samo jedan: spriječiti obnovu bilo kakve Jugoslavije. Ako bude potrebno – opet s puškom u ruci.

Jasna Babić i Tihomir Orešković, GLOBUS/ 8. listopada 1993 / str. 12

Tek zadnjih mjeseci kako se bavim biografijom Tihomira Oreškovića, a vezano za njemačke istrage o njegovoj umiješanosti u ubojstva emigranata Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983-e, uspio sam otkriti da je rečeni nakon udaljavanja iz Gospića koncem 1991-e prebačen kod Josipa Perkovića u MORH u odjel za specijalni rat, gdje je zajedno s također bivši udbaškim emigrantom savjetovao Antu Rosu, zapovjednika bojne “Zrinski”. Ta je bojna bila izravno podređena Josipu Perkoviću pa onda ministru Gojku Šušku i već se početkom 1992-e našla u Hercegovini, u Posušju, gdje su spomenuta trojica zajedno postavila udbaškog emigranta iz Švedske Slavka Grubišića za zapovjednika prve jedinice HVO-a, bojnu “Knez Branimir” koja ubrzo prerasta u pukovniju “Bruno Bušić”.

Naravno o tome Orešković nije govorio, ali je u istom intervjuu Jasni Babić najavio totalni obračun s Bošnjacima u BiH i zanijekao mogućnost bilo kakve muslimanske države na tom prostoru.

Davor Butković je par mjeseci kasnije u Globusu objavio gore navedene iskaze merčepovaca i tada dolazi do razlaza između Trusića i Merčepa. Trusić ostaje u dobrim odnosima s Oreškovićem, a Merčep se između ostalog jako angažira na politizaciji sada samo svog UHDDR-a.

Istodobno, Slobodan Praljak je zapovjednik Glavnog stožera HVO-a i nikako mu ne uspijeva izaći na kraj s Mladenom naletilićem Tutom. Kako je poznato, Tuta mu je stavio pištolj na čelo uz riječi: “Ja ovdje zapovijedam”. Praljak bježi iz Hercegovine natrag u Zagrebu u studenom 1993-e. Ali, u Hercegovini ostaje Ante Gugić, bivši zagrebački kriminalist s početka priče, ovaj put u svojstvu načelnika krim policije u Upravi vojne policije RH. Njega je Josip Perković, a na preporuku Žarka Peše, bivšeg načelnika Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala u zagrebačkoj policiji, a koji se s Praljkom 1991-e borio u Sunji, poslao u Posušje da bude na ispomoći Praljku. Vojna policija RH je u Hercegovini nadzirala vojnu policiju HVO-a kojom je zapovjedao haški osuđenik Valentin Ćorić. U prosincu 1993-e dok se Praljak još tresao od straha u svom uredu u MORH-u stiže mu poruka Ante Gugića iz Posušja.

Osoba koja je u to vrijeme radila sa Slobodanom Praljkom u MORH-u kaže da je pokojnik primivši ovu poruku od Gugića ispio pola boce konjaka prije nego li je o njoj odlučio obavijestiti Gojka Šuška, ali i Miroslava Tuđmana koji je tada kao ravnatelj HIS-a počeo ugrađivati svoje ljude na ratištu u BiH.

Moj izvor dodaje da se Praljak smirio kada je dobio povratne informacije od Šuška i Tuđmana da će se oni pobrinuti da mu se ništa ne dogodi. Naravno, nije se dogodilo ništa ni Tuti. Izvor napominje da je informacija zapravo bila lažna, kako bi se od bilo kakvih progona zaštitilo Zvonimira Trusića te skrenula pozornost na Tomislava Merčepa jer je on isti počeo previše politički iskakati i kao saborski zastupnik u Županijskom domu Sabora. U špijunskim krugovima bilo je jasno da se pod “Vukovarcima kod Tute” misli zapravo na bivše merčepovce, Igora Mikolu i posebno Miljenka Zadru Piku (u prosincu 1993. već bojnika, zapovjednika ATJ “Goran Spajić”), čija je fotografija ranije objavljivana u hrvatskim novinama kao pripadnika Merčepove jedinice.

Ante Gugić je već 1992. prešao u Vojnu policiju kod svog bivšeg milicijskog kolege Mate Laušića, a koju je kao pomoćnik ministra obrane za sigurnost kontrolirao bivši šef UDBA-e Josip Perković. Još dok je 1994. bio u Herceg-Bosni i rukovodio “Operativnom akcijom” Pauk koja je imala za cilj uhićenje nekih od Tutinih kriminalaca, Gojko Šušak mu je dodijelio stan u elitnom zagrebačkom kvartu Horvatovac, površine 134 kvadratna metra. Po povratku iz Hercegovine postaje načelnik SIS-a, a šef mu je pomoćnik ministra za sigurnost Markica Rebić. U mračnoj epizodi 1997-e sa svojim nasljednikom u Vojnoj policiji Sinjaninom Antom Glavanom i ravnateljem HIS-a Miroslavom Tuđmanom sudjeluje o organiziranju i prebacivanju leševa srpskih civila iz sela Paulin Dvor koji su do tada bili u metalnim bašvama u Čepinu kod Osijeka. Ova trojica su naredili prebacivanje leševa na područje Like gdje je zapovjednik vojske bio Mirko Norac i gdje su uskoro predvođeni Zdenkom Bandom, tomislavom Oreškovićem i Milanom Levarom neformalno došli haški istražitelji pregledati jame u koje su bacani civili gospićki civili 1991. Jesu li posmrtni ostaci civila iz Paulin Dvora trebali biti stavljeni na dušu Mirku Norcu i danas je otvoreno pitanje.

Ovo otkriće iz Praljkovog web arhiva ponajbolje objašnjava tko je i što je Zvonimir Trusić, odnosno zašto nikada nije procesuiran za nedjela koja mu se pripisuju. Moj izvor, koji je i sam prije rata radio u UDBA-i, a kasnije u SIS-u, tvrdi da je Trusić predratni doušnik milicije i UDBA-e te da od tada sežu njegove veze s Antom Gugićem, ali i Josipom Perkovićem. Danas se on hvali da mu je otac bio ustaša, ali je  u socijalizmu diplomirao ekonomiju, oženio Srpkinju, vodio restoran u sklopu tvornice “Kraš”, gdje je bio partijski i sindikalni aktivist. Temeljem suradničkih zasluga više puta mu je progledano kroz prste vezano za poslove oko restorana (moguće da je tako upoznao i Mihajla Zeca, koji je bio poznati zagrebački mesar), te je od crnog novca otvorio vlastiti kafić “Styl” na Zagrebačkom velesajmu. Dolaskom rata, rastao se od žene Srpkinje i krenuo ustaševati. Kao starom suradniku opraštana su mu gore spominjana nedjela, a on je nastavio suradnju sa službama vodeći ilegalni kafić u kući u zagrebačkom predgrađu Blato gdje su se u ozvučenom prostoru okupljali svi živi likovi iz političkog, obavještajnog, policijskog, vojnog, novinarskog, rokerskog i kriminalnog podezemlja. Koncem devedesetih kod njega su česti gosti bili: Ivan Vekić, Tomislav Karamarko, Vladimir Faber, Ivica i Tihomir Orešković, Mladen Rogić, Josip Pepo Arlović, Miro Alerić, Jasenko Houra, Romano Bolković, Stjepan Mesić, pater Vjekoslav Lasić, Natko Kovačević, Vjekoslav Magaš, Željko Malnar

Danas Trusić provokatorski djeluje s bivšim UDBA-inim novinarom Mariom Profacom Sokratom, ložeći branitelje u Savskoj 66 (naslovna slika), i svakoj drugoj sličnoj zgodi, pa evo i na komemoraciji za Slobodana Praljka, koju je iskoristio za napad na Antu Gotovinu.

 

Aleksandar Saša AntićAleksandra ZecAnte GotovinaAnte GugićĐuro ZagajskiIvan VekićIvica OreškovićJasenko HouraJosip Pepo ArlovićJosip PerkovićMarija ZecMarina NuićMario ProfacaMarkica RebićMarko GruićMate LaušićMihajlo ZecMilan LevarMiljenko Zadro PikaMiloš IvoševićMirko NoracMiro AlerićMiro BajramovićMiroslav TuđmanMladen Naletilić TutaMladen RogićNatko KovačevićRade PaićRomano BolkovićSlobodan PraljakStipe ManđareloStjepan ĐurekovićStjepan MesićTihomir OreškovićTomislav KaramarkoTomislav OreškovićVjekoslav LasićVladimir FaberŽarko PešaZdenko BandoŽeljko MalnarZvonimir Trusić
Comments (11)
Add Comment