Dinko Dedić: Njemačka je sudionica u ubojstvima Hrvata

Ta strategija napadanja Njemačke da je suodgovorna za ubojstva hrvatskih emigranata, nije dakle samo specifična za one koji su smatrali da su Josip Perković i Zdravko Mustač bili samo profesionalci koji su branili Jugoslaviju od terorista i da ih Hrvatska nije smjela izručiti Njemačkoj, posebno zbog toga što je i sama Njemačka suodgovorna za kaznena djela za koja njih tereti. Nevjerojatno je kako su napisi Ivane Petrović i Dinka Dedića identični onome što je Tihomir Orešković prošlog ljeta napisao Robertu Zagajskom koji se kod njega zanimao za sudbinu svog oca.

 

U 16 godina od 1967. pa do Đurekovićeva ubojstva, u Njemačkoj su likividirana 34 Hrvata, koliko je nama poznato, a Njemačka bi mogla znati i za više. U 8 godina nakon Đurekovića pa do raspada Jugoslavije su likvidirana trojica. Od svega najviše, Njemačka nije htjela da Đureković bude likividiran a ona ubojstva prije njega je tolerirala do te granice da ju se slobodno može nazvati učesnikom, onim koji je držao ljestve i teško bi bilo Njemcima iz sudskog procesa organizatorima i ubojicama drugih Hrvata u Njemačkoj izaći čistih ruku, kao što su mogli izaći iz procesa Perkoviću i Mustaču.

Teško bi bilo Hrvatskoj koja Genschera gleda kao prijatelja iz vremena Domovinskog rata, prepoznati predratnog Genschera koji je pod drugim okolnostima kada se njegova država vladala po drugim pravilima, Hrvate tretirao gore od Palestinaca, Kurda i svih drugih koji su na teritorij Njemačke došli sa svojim problemima.

Dinko Dedić, treći čovjek HDP-a, glavni urednik Projekta Velebit o drugostupanjskoj presudi Perkoviću i Mustaču

Nekadašnji treći čovjek terorističkog HDP-a nije ovako reagirao na prvostupanjsku presudu šefovima UDBA-e. Dapače, pozitivno jepozitivno je pisao o ulozi Njemačke.

U jedinstvenoj operaciji, kojoj u svijetu nema premca, jedna zločinačka organizacija državnog terorizma par excellence, uspijeva iz države u kojoj je ugnjetavala jedan narod, kompletna i bez i jedne žrtve, uskočiti na vlast tog naroda, koji je tog ugnjetavača vojnim putem srušio i mislio da se oslobodio. To što dva važna člana te operacije danas sjede osuđeni, zasluga je jedne strane države.

U cijelom procesu kojim su sistematski i skoro apsolutno uspjeli podjarmiti jedan narod gladan slobode, napravili su jedan, naizgled beznačajni propust, koji je jedna strana država iskoristila. Sve su svoje ljude povukli na sigurno u Hrvatsku i zaboravili jednog svog agenta niskog kalibra, Krunoslava Pratesa.

To ih je koštalo dvojice visokog kalibra. Hrvatska slavi ali se zaista nema što slaviti. Na njemačkom sudu je iznešeno a još je više toga što nije iznešeno. Za to što nije iznešeno, sudac na muenchenskom sudu u toku izricanja presude kaže da bi se gaće tresle mnogima u Hrvatskoj kad bi to objavili.

Kreatori zakonodavne afere “Lex Perković” su precijenili svoj kapacitet kad su pomisli da mogu preveslati Europu kao što mogu preveslati Hrvatsku.

Dinko Dedić, direktno.hr, 05.08.2016

Zašto je Dedić u dvije godine sasvim promijenio mišljenje o suđenju Perkoviću i Mustaču? Vjerojatno jer su mu se, kao i njegovim prijateljima iz HDP-a, “zatresle gaće” od sveg onog “neobjavljenog” o čemu je govorio sudac Manfred Dauster na izricanju prvostupanjske presude.

Još za trajanja glavne rasprave Dedić je bio ponosan na ulogu HDP-ovaca u procesuiranju UDBA-e. Nahvalio je svjedočenje Antonia Lekića i prisjetio se svog prijatelja Tihomira Oreškovića.

ZA HDP je bila određena posebna sudbina. To je postalo jasno od prvog dana, kad je odlučeno potpuno se prebaciti u Hrvatsku. Bio sam prvi koji je imao testirati teren i zrakoplovom se spustiti na Pleso u Zagrebu. Granice i zračne luke su u to vrijeme još bile pod beogradskom federalnom kontrolom. Za slučaj da me pokušaju uhapsiti, na uzletištu u Zagrebu me je čekao Tihomir Orešković s grupom specijalaca koji su bili naoružanu automatima. Policajac na izlazu mi je drhtavom rukom u australsku putovnicu udario žig na kojemu je, kasnije sam primjetio, bila zapisana kriva godina, 1987.

Dinko Dedić, maxportal.hr, KOLOVOZ 2, 2015

 

Tisuće dokumenata UDBA-e našlo se u rukama njemačkog pravosuđa, a da nisu “objavljeni”, odnosno uvršteni u suđenje Perkoviću i Mustaču. Od njih se danas tresu gaće Dinku Dediću, Nikoli Štedulu, Boži Vukušiću, Milanu Buškainu, Tihomiru Oreškoviću i drugima iz HDP-a.

U presudi je Dedićev HDP spomenut samo na jednom mjestu.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća HNV je u Saveznoj Republici Njemačkoj imao
40 lokalhih ogranaka sa cca, 1.000 članova. Od HNV-a odcijepila se više lijevo orijentirana, ali unatoč tome nacionalistički upravljena skupina koje je slijedila militantan program te je nosila naziv Hrvatski državotvorni pokret (HDP).

Daljnja bitna organizacija bili su Ujedinjeni Hrvati (UH) s ukupno maksimalno 200 članova. Još je potrebno navesti Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) koje se nije ustručavalo terorističkih napada na teritoriju Jugoslavije.

Stranica 22 Dausterovog obrazloženja presude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču

Njemačka je za Dedića neprijateljica kao i za snahu Tihomira Oreškovića, Ivanu Petrović koja je izvještavala sa izricanja prvostupanjske presude.

Kći Tihomira Oreškovića Croatiana, dužnosnica je u Vladinom Uredu za Hrvate izvan Hrvatske. Ona se vratila s porodiljnog dopusta i 08. lipnja  je boravila u Generalnom konzulatu RH u Münchenu. Njena strina Ivana Petrović tri je dana bila u Münchenu na konferenciji EPP-a.

Kao što je vidljivo i sa naslovne slike, dužnosnica Croatiana Orešković srela se zimus sa Dinkom Dedićem u Melbourneu. Njen posao joj omogućava putovanje po svijetu i lobiranje za obiteljske stvari. Isto tako je i sa poslom njene strine. Malo je vjerojatno da su se u Münchenu slučajno srele baš u vrijeme kada se očekuje da Njemačka Hrvatskoj uputi EUN za Tihomira Oreškovića. Croatiana je u Münchenu razgovarala s generalnim konzulom Petrom Uzorincem, a Ivana s veleposlanik RH u Njemačkoj dr.sc. Gordanom Grlićem Radmanom. Njemačkim službama sigurnosti to nije promaklo. Krugovi bliski njima, ocjenjuju susrete članice obitelji Orešković s hrvatkim diplomatima u Njemačkoj kao pokušaj lobiranja, odnosno špijuniranja u korist osumnjičenog Tihomira Oreškovića. Ne bi bilo prvi put da hrvatski diplomati u toj zemlji budu osumnjičeni da ometaju pravosudne istrage o UDBA-inim ubojstvima. Dovoljno se sjetiti slučaja Prates kada su ministar savjetnik u veleposlanstvu u Berlinu Gordan Akrap i generalni konzul u Münchenu Jakov Ljubičić zamoljeni da napuste Njemačku jer su se miješali u unutarnje stvari te zemlje.

Croatiana Orešković se u Münchenu susrela i s Nedom Caktaš, predsjednicom krovne udruge Hrvata u Bavarskoj “Hrvatska kuća”. Zubarica Caktaš je inače pratila suđenje Perkoviću i Mustaču, u dobrim odnosima je s Robertom Zagajskim, ali i sa dužnosničkom ekipom za koju u Njemačkoj drže da čini zaštitnički krug Tihomira Oreškovića: Mirom Kovačem, Zdravkom Bušić i Zvonkom Milasom. Neda Caktaš je aktivna i u minhenskom CSU.

Ta strategija napadanja Njemačke da je suodgovorna za ubojstva hrvatskih emigranata, nije dakle samo specifična za one koji su smatrali da su Josip Perković i Zdravko Mustač bili samo profesionalci koji su branili Jugoslaviju od terorista i da ih Hrvatska nije smjela izručiti Njemačkoj, posebno zbog toga što je i sama Njemačka suodgovorna za kaznena djela za koja njih tereti. Nevjerojatno je kako su napisi Ivane Petrović i Dinka Dedića identični onome što je Tihomir Orešković prošlog ljeta napisao Robertu Zagajskom koji se kod njega zanimao za sudbinu svog oca.

 

[box type=”custom” color=”#111111″ bg=”#dd9933″ border=”#af2f28″] Robert Zagajski: Još nisam dobio odgovor

Tihomir Orešković: Gospodine Zagajski! U prvom kontaktu sam ti rekao na vašu idiotsku tvrdnju (o meni) odgovaram iz poštovanja prema pok. Đuri. Iz drugih izvora sam čuo ponešto o vama, a činjenica da ste na vezi s Peratovićem dovoljno govori. Predložio sam da me nazovete kad se u ZGB pa možemo na kavu – što niste učinili. I ja bih na vašem mentoru iz unije postavio niz pitanja, primjerice: na suđenju Muse … (pardon)… Na suđenju Mustaču i Perkoviću u Munchenu nekoliko svjedoka, njemačkih policijskih dužnosnika izjavilo kako su oni znali da jugoslavenska tajna služba likvidira hrvatske emigrante, ali zbog visoke politike nisu smjeli reagirati. Žao mi je kad vidim da si dobronamjeran, ali neupućen. Pobogu, u Hrvatskoj je Peratović percipiran kao “propali slučaj, mentalno neuravnotežen i kao takav opasan za druženje jer ga koriste moćni profesionalci koji ne vole Hrvatsku.

Robert Zagajski: meni smeta tu nešta oko Tomića!

Tihomir Orešković: Misliš, onog Ante Tomića iz Prološca t.zv. “Književnika”?

Robert Zagajski: Tomić koji je realan čovjek i sedeo u S. Gradiški je navodno agentic amerikanaca i tu se povezuje T.O i Stimac ja pisem ovdje o Tihomir O. kao trećoj osobi, neću nikoga optuživati. Znam da je bio T.O u Minhenu na primjer u 12 mjesecu 1982. da je vodio onog Pit Bulla od Štimca. Da je nešto nosio za Jugu što je dobila UDBA a T.O. se nije ništa desilo – tu ima jako puno pitanja. Zato Štimac tvrdi ono da je on organizirao put T.O. za ameriku.

Tihomir Orešković: Da je meni UDBA ubila oca ja bih 1991. kupio lovačku pušku s dobrom optikom pa došao u Hrvatsku. Hrvatska je bila napadnut… a proteklih 40 godina su mi se popeli “na K” veliki ‘rvati, mastrubanti koji u životu nisu osobno baš ništa napravili… a samo bi nešto ispitivali. Zato je najbolje takve odjebati. Gosp. “mentora iz unije” pozdravite, dođite obadvojica u Zgb pa ću vam sve objasniti. Za mene je ova priča završena. Sve najbolje želim.

Robert Zagajski: Mentor je prije 8 godina umro. i što me još interesira. kako je mogao Dinko Dedić kao emigrant doći 1990. u Jugoslaviju a isto tako i Štimac? Kada će biti jednog dana sudski Protokol objavljen onda će se moći čitati baš što je Dauster kazao: Svjedoci više nisu važni nego sada samo dokumenti. Izvinjavam se na mojim lozim hrvatskim.

Tihomir Orešković: Mali Zagajski! Ti si provokator ili idiot. Ili jedno i drugo. Na moje teze ne odgovaraš već samo namećeš nove provokacije. Takve su oni malo žešći Hrvati mlatili po bavarskim birtijama. Ali, ja sam jako miroljubiv, nenasilan osim kad sam napadnut. Tom vašem Bavarskom Narodnom Društvu sam se spreman ispovijediti kao Svetom Ocu Papi ako mi objasne zašto su mene bez razloga nagazili, a ni u primisli im nisam bio protivnik nego simpatizer, tek kad sam vidio da mi njihovi ljudi rade o glavi (dugo vremena sam mislio to srpske službe, dok se nije pojavio Herr Marko E. kod Manolića i tražio moju glavu, a znamo od kud je herr Marko došao… Ni danas mi nije jasno i siguran sam da je NETKO dobro i stručno lagao i slagao kako bi me kompromitirao kod ovih iz onog malog sela Pul… Zapravo, jedan razgovor bi sve razjasnio, ali mislim da je za to kasno, jer mene više ništa posebno ne zanima. Ali, njih bi trebalo brinuti tko je plasirao dezinformacije, jer im je taj (ili ti svi) servirao i druge neistine koje su im možda puno važnije. Ja se nisam nikad nikog plašio pa ni danas. Ne bojim se i ne sramim za ništa što sam učinio. Ali bi ste se trebali sramiti oni koji nisu učinili ništa, a uvijek nešto istražuju, ispituju… A vidiš, ja se ne bojim ni njihovih mentora ako su spali na to da se koriste uslugama mentalnih bolesnika kao što je tvoj Žuti špijunčić. I definitvno, s ovim završavam naše dopisivanje. Možeš ovo slobodno proslijediti Žutom ili kome god hoćeš. Dragi Roberte, ti i ja ubuduće možemo razgovarati samo usmeno. Nasamo ili u ozbiljnom društvu. U Hrvatskoj ili bilo gdje osim Srbije. Do tad, želim ti sve najbolje, pozdrav.

Robert Zagajski: Marko? da li je to Marko E.? Emigrant? Ma nisam ja toliko mali, sa 185 cm sigurno sam veći od tebe.

Zadnji razgovor Tihomir Orešković – Robert Zagajski.[/box]

Da ponovim još jednom Oreškovićeve riječi: Na suđenju Mustaču i Perkoviću u Munchenu nekoliko svjedoka, njemačkih policijskih dužnosnika izjavilo kako su oni znali da jugoslavenska tajna služba likvidira hrvatske emigrante, ali zbog visoke politike nisu smjeli reagirati.

Svatko razuman bi se zapitao zašto Tihomir Orešković napada Roberta Zagajskog i njemačku vlast, ako nema ništa s ubojstvima Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića. Kako njegov sudrug iz HDP-a Dinko Dedić, snaha Ivana Petrović i on misle da će Njemačka odustati od EUN-a, samo zato što ju oni napadaju da je suodgovorna za smrti Zagajskog i Đurekovića? To nije uspjelo ni Anti Nobilu, a ponajmanje će njima. Pogotovu, jer kako čujem Zdravko Mustač i Josip Perković progovorili su u zamjenu da im Njemačka u Hrvatskoj osigura mirno izdržavanje kazne – da ne skončaju brzo nekim nesretnim slučajem. Koliko je Hrvatska spremna sudjelovati u toj pogodbi, pokazat će njena reakcija na EUN za Tihomira Oreškovića.

nastavlja se

Anto NobiloBože VukušićDinko DedićGordan Grlić RadmanHans-Dietrich GenscherIvana PetrovićJosip PerkovićKrunoslav PratesManfred DausterMilan BuškainMilan DoričMilan ŠtimacMiro KovačNeda CaktašNikola ŠtedulPetar UzorinacRobert ZagajskiTihomir OreškovićZdravka BušićŽeljko PeratovićZvonko Milas
Comments (3)
Add Comment