ALAN SORIĆ: Država financiranjem klerikalnih udruga guši civilno društvo

Katolička Crkva nije uspjela nametnuti svoj moral svima čak niti u vremenima kada su joj na raspolaganju stajala znatno moćnija sredstva pa je iluzorno očekivati da će to moći učiniti u današnje vrijeme.

Razgovor s Alanom Sorićem, pravnikom, članom Upravnog odbora udruge «Protagora» i članom Centra za građansku hrabrost.

U zadnjih par godina sve više i više građana i građanki se izjašnjava kao ateisti, agnostkinje, ireligiozne osobe – kako to komentirate?

Točno je kako se broj ireligioznih osoba prema popisu stanovništva povećava, te su oni trenutno druga skupina po brojnosti u Hrvatskoj. Ireligioznih osoba ima više čak i od pravoslavnih vjernika. Broj vjernika je ionako u Hrvatskoj prenapuhan i to prvenstveno iz razloga da se opravda sklapanje i održavanje na snazi međudržavnih ugovora sa Svetom Stolicom u kojima Republika Hrvatska „uzima na znanje i svjesna je da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi“. Upravo iz tog razloga smo imali situacije kada je prilikom popisa stanovništva u rubrici vjeroispovijest već bio ponuđen odgovor katolik.

Radi se, valjda, o pretpostavci da se brojnošću katolika opravdava privilegirani položaj Katoličke Crkve u društvu, enormni financijski izdaci države u korist Crkve, katolički vjerski obredi u sklopu svjetovnih svečanosti i sličnoga. Ovaj argument brojnosti katolika ne bi bio primjeren čak i da su baš svi državljani katolici budući da bi uvijek postojala mogućnost da jednoga dana netko odluči ne biti katolik. Usprkos pokušajima da se broj vjernika prikaže većim nego što jest, a time omogući i veći utjecaj vjerskih zajednica u društvu, hrvatski građani su u velikom broju primjera pokazali da ne prihvaćaju bespogovorno crkvene dogme kada se radi o konkretnim životnim pitanjima koja vjerske zajednice smatraju problematičnima.

Tako pokušaji, prije svega Katoličke crkve, da smanji prava građana u pitanjima kao što su pravo na abortus, MPO, razvod i slično, nisu dobili podršku većine građana. Upravo inzistiranje na moralnim načelima iz nekog prošlog vremena izaziva kod građana revolt i sve ih više udaljava od vjerskih zajednica.

 

Useljenici neće nužno biti katolici

 

Prema ustavu Republike Hrvatske sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države – no, je li to u praksi doista tako?

Ne može se reći da je to doista tako u slučaju svih vjerskih zajednica, a pogotovo ne u slučaju Katoličke Crkve, koja jedina sa državom ima sklopljene međudržavne ugovore i čija prava i privilegije država jamči.

Sva prava koja su Katoličkoj Crkvi zajamčena, a koja sa sobom povlače i brojne obveze države, ostale vjerske zajednice dobivaju u puno manjem opsegu na temelju ugovora sa državom. Takve ugovore država može, prema svojoj vlastitoj diskrecijskoj odluci, odbiti sklopiti i ne daje nikakva jamstva da će takve vjerske zajednice, primjerice smjeti obavljati nastavu vjeronauka u školama. U tom smislu protiv Republike Hrvatske postoje i presude Europskog suda za ljudska prava koji je, primjerice u predmetu Riječ života protiv Hrvatske zaključio da država diskriminira vjerske zajednice sa kojima nije zaključila posebne ugovore.

Ovakvo kršenje sekularnosti nije slučajno budući da se već preko dva desetljeća sustavno njeguje fikcija da su samo katolici pravi Hrvati. Naravno, ukoliko su heteroseksualci. Ovakvo kršenje sekularnosti će neizbježno imati štetne posljedice i po najveću vjersku zajednicu u Hrvatskoj, budući da će Hrvatska u budućnosti, kao članica Europske Unije, zemlja koju mladi sve više napuštaju i u kojoj je stopa nataliteta iznimno niska, postati zemlja u koju će se sve više useljavati. Useljenici neće nužno biti katolici i nije upitno da će pronaći načina kako nametnuti svoje standarde i svoja moralna načela današnjoj većini. Jedino sekularna država može biti jamac zaštite općeg morala ali i prava vjerskih zajednica.

Nažalost, prije nego što posljedice narušavanja sekularnosti osjete vjerske zajednice, te će posljedice osjetiti hrvatski građani.

 

650 milijuna kuna godišnje za plaće vjeroučitelja

 

Znate li tko zapošljava, a tko plaća vjeroučitelje?

Temeljem Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture učitelje koji predaju vjeronauk koji su po sudu crkvene vlasti prikladni za to imenuje Crkva. Oni moraju imati ispravu o kanonskome mandatu (missio canonica) koju je izdao dijecezanski biskup. Opoziv mandata nosi sa sobom neposredni gubitak prava na predavanje katoličkoga vjeronauka.

Štoviše, oni su članovi, sa svim učincima, nastavničkoga zbora u osnovnim i srednjim školama, odnosno odgojiteljskoga zbora u predškolskim ustanovama. U praksi to znači da djetetu koje ne pohađa nastavu vjeronauka razrednik može biti i nastavnik vjeronauka, premda to dijete praktički ne poznaje, osim što ga sreće u hodniku kada dolazi na sat vjeronauka.

Uzgred, programe i sadržaje vjeronauka određuje isključivo Hrvatska biskupska konferencija, bez sudjelovanja svjetovnih vlasti koje samo takve programe i sadržaje primaju na znanje. Slične ugovore imaju i ostale vjerske zajednice ali su njihovi programi i sadržaji podložni suglasnosti nadležnog ministarstva. Također, troškove plaća učitelja vjeronauka plaća država, odnosno svi građani.

Uz pretpostavku da vjeroučitelji imaju plaću na razini prosjeka dolazi se do iznosa od oko 650 milijuna kuna godišnje za plaće vjeroučitelja (11,58 posto novca planiranog za plaće u osnovnom i srednjem obrazovanju). Procijenjeni trošak za udžbenike katoličkog vjeronauka iznosi oko 23 milijuna kuna. Ostale vjerske zajednice također dobivaju novčanu potporu države ali u znatno manjim iznosima i troškovi plaća i tiskanja udžbenika ne idu izravno na trošak državnog proračuna.

Dakle, učitelje vjeronauka imenuje i razrješava Crkva, a plaćamo ih svi mi.

Vjeronaukom diskriminirana ireligiozna djeca

 

Što rade djeca koja ne idu na vjeronauk? Koje su alternative?

S obzirom da u prva tri razreda osnovne škole ne postoji i nije predviđena nikakva alternativa vjeronauku, a do srednje škole nema zadovoljavajuće alternative u smislu svjetonazorskog predmeta, te kako neke od škola nemaju mogućnosti zbrinjavanja djece koja ne pohađaju vjeronauk, a u većini škola za to nema niti volje, djeca koja ne pohađaju vjeronauk najčešće vrijeme provode na školskom hodniku. Takva djeca ne odabiru boravak na školskom hodniku ili drugdje za vrijeme nastave, već su prisiljena napustiti nastavu za vrijeme vjeronauka koji je, posve neprikladno, s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati izjednačen sa ostalim predmetima.

Ovakvo izjednačavanje vjeronauka sa ostalim predmetima unutar rasporeda sati dodatno otežava izbor djeci, odnosno roditeljima koji ne žele da njihova djeca pohađaju vjeronauk, budući da će takva djeca biti svima prepoznatljiva kao drugačija i različita, ne samo unutar vlastitog razreda, već i čitave škole. Izbor nije, kako se to lažno prikazuje, odabrati nastavu katoličkog vjeronauka ili ne. Stvarni izbor koji je ostavljen djeci i roditeljima je odabir između nastave katoličkog vjeronauka ili boravka na hodniku.

Čak i odbijanje sudjelovanja u, primjerice, nastavi vjeronauka, dovodi učenike u poziciju u kojoj moraju poduzeti posebne napore kako bi izbjegli neželjene utjecaje. Vjeronauk je, gotovo u pravilu, smješten unutar rasporeda sati i djeca koja ga ne pohađaju moraju napustiti razred, te u to vrijeme često ostaju bez adekvatnog nadzora. Navedena praksa nije slučajna.

Naime, temeljem članka 4 Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim osnovnim i srednjim školama i predškolskim ustanovama, nastava katoličkog vjeronauka se izvodi pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta, napose s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati.

Napomena o položaju vjeronauka unutar rasporeda sati, premda naizgled bezazlena, ugrađena je u ovaj ugovor sa isključivom namjerom da se roditeljima, odnosno djeci koja ne pohađaju vjeronauk oteža odluka o tome hoće li vjeronauk upisati ili ne. Očito je riječ o različitom tretmanu, dakle o diskriminaciji.

 

Građanskim odgojem do prave demokracije

 

Vaše mišljenje o građanskom i zdravstvenom odgoju (vs vjeronauk)?

Uvođenje građanskog i zdravstvenog odgoja je apsolutno nužno i to nipošto ne kao alternative vjeronauku već kao obaveznog predmeta za sve. Nažalost, demokracija se kod nas još uvijek shvaća isključivo kao vladavina većine. Ovo ne čudi s obzirom da smo desetljećima svjedoci da jedna ruka više u Saboru, a do te jedne ruke viška se često dolazilo nečasnim sredstvima, znači apsolutnu vlast. Ukoliko je to demokracija, onda je razumno zapitati se treba li nam uopće takva demokracija koja se u konačnici svodi na silu.

Jednostavno je neisplativo financirati sustav upravljanja društvom koji nije u stanju proizvesti ništa bolje od principa ruke više. Danas već postoje čitave generacije punoljetnih mladih ljudi koji su rođeni i čitavo svoje školovanje proveli upravo u ovakvom sustavu i ne znaju za drugačiju i bolju praksu. Kvalitetnim građanskim odgojem se ovakva situacija svakako može promijeniti nabolje. Zdravstveni odgoj, prema stavovima nekih vjernika, sadrži elemente koji su vjernicima neprihvatljivi.

Međutim, niti vjernici nisu imuni na probleme koji se mogu prevenirati zdravstvenim odgojem, pa je stoga posve neprihvatljivo i u ovako važnom pitanju pristati na argument sile. Pozivanje na pravo roditelja na odlučivanje ne može biti važnije od prava djece na cjelovito i kvalitetno obrazovanje. Osim toga, ovakav nerazumni stav je i duboko asocijalan i sebičan, budući da zanemaruje činjenicu da će djeca odrasti i morati biti sposobna živjeti u društvu osoba koje neće nužno dijeliti sve njihove stavove i moralna načela.

Katolička Crkva nije uspjela nametnuti svoj moral svima čak niti u vremenima kada su joj na raspolaganju stajala znatno moćnija sredstva pa je iluzorno očekivati da će to moći učiniti u današnje vrijeme.

Kakva je situacija u drugim zemljama što se tiče vjeronauka u školama?

Pitanje vjeronauka i općenito religijskog obrazovanja je u raznim zemljama riješeno na različite načine, u pravilu puno kvalitetnije, pametnije i jeftinije nego u Hrvatskoj. Primjerice, u Poljskoj koja je vrlo usporediva sa Hrvatskom (cca 88%) katolika, izvodi se nastava katoličkog vjeronauka kao izbornog predmeta, dakle na sličan način kao u Hrvatskoj, ali je kao alternativni predmet ponuđena etika. Zanimljivo je da i u Poljskoj postoje brojne pritužbe protiv konfesionalnog vjeronauka.

U Sloveniji, koja je nama možda još sličnija, u školama nema nastave vjeronauka. U školskim prostorima se ne smiju izvoditi nikakvi vjerski obredi, premda država u iznimnim situacijama i ukoliko nema drugih rješenja, može školske prostore iznajmiti vjerskim zajednicama. Nastava vjeronauka se obavlja isključivo po župama i pohađa je oko 50% djece osnovnoškolskog uzrasta. Kasnije se ta brojka smanjuje. Istovremeno, u sedmim i osmim razredima osnovnih škola postoji predmet Građanski i domovinski odgoj i etika u kojemu se uči o svim religijama.

Dakle, nikako nije riječ o konfesionalnom vjeronauku kao u Hrvatskoj. Inače, nije zgorega napomenuti da je u našim školama, kako bi se u nastavni program uklopio vjeronauk kao neznanstveni predmet, smanjena satnica hrvatskog jezika i matematike za po 1 sat tjedno, odnosno po 35 sati godišnje.

 

Merkel nije prihvatila hrvatski model financiranja vjerskih zajednica

 

 

Tko financira rad humanitarnih organizacija Crkve i koliko su one uopće humanitarne? Što je sa crkvenim udrugama, kako one funkcioniraju?

Točni podaci o financiranju humanitarne djelatnosti Crkve i njezinih udruga nisu poznati nikome. Vjerojatno niti ministru financija. Takav podatak se ne može iščitati niti sa, primjerice, web stranica hrvatskog Caritasa. Znamo da se temeljem međudržavnih ugovora Republika Hrvatska obvezala davati novčanu pomoć u neutvrđenom iznosu ustanovama Katoličke crkve koje su u službi općeg dobra društva. Drugim riječima, humanitarne djelatnosti crkve financiraju svi građani, neovisno o tome jesu li vjernici ili ne. Kada Crkva daje 12 milijuna kuna unesrećenima u poplavama, ona daje naš novac, a sebi prisvaja zasluge. Osim primitaka iz državnog proračuna, Crkva dobiva značajna sredstva i iz lokalnih i županijskih proračuna, također u javnosti nepoznatim iznosima. Pored toga, na preporuku Crkve državne vlasti svake godine razmatraju, odobravaju i financijski pomažu posebne programe i projekte pravnih osoba Crkve, koji su korisni za opće dobro. U ovom dijelu si je Crkva također priskrbila povlašteni položaj budući da, osim sredstava koja dobiva po raznim drugim osnovama, temeljem ove odredbe dobiva i značajan dio sredstava namijenjen programima i projektima civilnih udruga i organizacija. Imajuću u vidu trajno stanje gospodarske krize i nemogućnost države da značajnije financira ovakve projekte, dodatno financiranje Crkve u ovom dijelu guši civilno društvo i ima vrlo štetne posljedice na pluralnost društva.

Zašto svi plaćamo zlatne križeve i misni cabernet, bili vjernici ili ne? Opet, kako je u drugim zemljama?

Sva pitanja djelovanja Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, uključujući i pitanja njezina financiranja, regulirana su sa četiri međudržavna ugovora koje je Republika Hrvatska 1997. i 1998. godine sklopila sa Svetom Stolicom. Sve dok su ti ugovori na snazi u današnjem obliku ne postoji nikakva mogućnost pravednijeg uređivanja svih tih pitanja. Ne postoji jedinstveni i općeprihvaćeni model financiranja vjerskih zajednica. U nekim državama se vjerske zajednice financiraju od prihoda ostvarenih gospodarenjem vlastitom imovinom, kroz sustav donacija, stipendija i prikupljenih sredstava i putem državnog proračuna, od crkvenog poreza ili kombinacijom tih modela. U praksi su česte kombinacije ovih modela. Primjerice, u Sloveniji se vjerske zajednice pretežnim dijelom financiraju iz doprinosa i donacija. Iako ih država ne financira neposredno, ipak postoji posredna financijska pomoć raznim vjerskim ustanovama. Često se kao prihvatljivi model ističe njemački model crkvenog poreza, kojeg autonomno određuju vjerske zajednice i prihodi od tog poreza služe isključivo za financiranje vjerskih zajednica, dok država služi samo kao posrednik pri ubiranju poreza. Svatko može u bilo koje vrijeme istupiti iz vjerske zajednice i tako prestati biti obveznik plaćanja crkvenog poreza. Jedna anegdota glasi da je Angeli Merkel predloženo da Njemačka sklopi ugovore sa Svetom Stolicom temeljem kojih bi njemački model crkvenog poreza bio zamijenjen hrvatskim modelom, na što je ona odgovorila kako Njemačka nije dovoljno bogata zemlja da bi si to mogla priuštiti. Ovo vjerojatno nije istina ali već sama činjenica da je takva situacija zamisliva dovoljno govori o hrvatskom modelu financiranja Crkve.

 

Nema političke volje za razvrgavanje štetnih ugovora s Vatikanom

 

Zna li itko koliko točno stotina milijuna kuna Crkva dobije iz državnog proračuna preko Vatikanskih ugovora? Da li se može približno izračunati čitajući Vatikanske ugovore?

Točan iznos vjerojatno nije poznat nikome. Prije otprilike godinu dana Protagora je zatražila ovaj podatak od ministarstva financija ali nije dobila nikakav decidirani odgovor. Vjerojatno najtočnija procjena sa kojom raspolažemo navodi kako se godišnje, samo za financiranje državnih obaveza prema Katoličkoj Crkvi, izdvaja oko milijardu kuna. Od toga se izdvaja oko 650 milijuna kuna godišnje za plaće učitelja vjeronauka. Trošak za udžbenike vjeronauka iznosi oko 23 milijuna kuna. Godišnji trošak za plaće Vojnog ordinarijata je oko 6,6 milijuna kuna. U Državnom proračunu se na poziciji Ministarstva obrane niti u jednoj stavci ne spominje Vojni ordinarijat i njegovi troškovi. Isto tako na poziciji Ministarstva unutarnjih poslova. O ostalim možebitnim troškovima osoblja Vojnog ordinarijata (upotreba službenih automobila, možda sa vozačem, službeni mobiteli, troškovi reprezentacije) možemo samo nagađati. Zatim država izdvaja iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa. Taj iznos vezan je za prosječnu plaću u Hrvatskoj i faktički raste što je u Hrvatskoj veći broj nezaposlenih. Za 2012. godinu iznosi 245 milijuna kuna i jedini je iznos koji se u javnosti percipira kao davanje države Katoličkoj crkvi. Ovi iznosi ne uključuju prihode iz drugih izvora, kao što su prihodi iz proračuna jedinica lokalne uprave i samouprave i prihode udruga koje osniva Crkva. Također ovi iznosi ne uključuju izdatke za ostale vjerske zajednice koji su, doduše, u odnosu na izdatke za Katoličku Crkvu, zanemarivi.

Može li itko razvrgnuti skupu ljubav između naše i papinske države?

Osim što svaki od sklopljenih ugovora u sebi sadrži odredbu prema kojoj je ugovor moguće izmijeniti, a posljedično i raskinuti, u slučaju da se izmijene okolnosti pod kojima su potpisani, ovo je i općeprihvaćeno načelo obveznog prava. Dakle, ugovore je moguće mijenjati sporazumom stranaka i ne postoje nikakve zapreke da se pokrene, doduše, komplicirana i dugotrajna procedura izmjene ili raskida ugovora. Riječ je o isključivo političkoj odluci budući da je očito da ugovori u sadašnjem obliku predstavljaju iznimno financijsko opterećenje za Republiku Hrvatsku. Oni, naravno, sadrže i brojne druge štetne elemente od kojih mnogi predstavljaju i veće opterećenje od onoga financijskoga ali sama činjenica trajne gospodarske krize je sasvim dovoljna da je se shvati kao izmijenjenu okolnost u kojoj se može pristupiti pregovorima o izmjeni ugovora. S obzirom da je ljubav cvala u vrijeme blagostanja nema razloga da ne nastavi cvasti u kriznim vremenima. Uostalom, prava ljubav nema cijenu.

Alan SorićateistiCentar za građansku hrabrostcrkveni porezdržavaireligioznikatoliciKatolička CrkvaProtagoraSveta Stolicavjerske zajednice
Comments (0)
Add Comment