45lines
Ovaj portal promovira suočavanje s prošlošću, slobodu govora i sekularnost

Pavle Gaži za Fokus 2000-e: Mika Špiljak je proizveo Tuđmana

Oops...
Slider with alias none not found.

Mene je Zdravko Mustač zasipao fajlovima. Ali, još nije vrijeme za pojedinosti. No, ipak mogu reći da je Mika Špiljak na uspostavi hrvatske države počeo raditi 1983. U trokutu Kaptol – zgrada CK SKH kockica – Nazorova. Postoje papiri i svjedoci za ove tvrdnje, ali ne želim ih ugroziti

Fokus, 06. lipnja 2000

INTERVJU

Pavle Gaži bivši ministar hrvatske policije, progovorio nakon 17 godina

Mi smo trebali barem načelno osuditi pokolje nad ustašama i domobranima, bez obzira na to tko je to činio, ako ne i procesuirati neke slučajeve. Zato što je to bila tabu tema u socijalizmu dogodilo nam se da nas se kasnije proziva za Bleiburg, a mi uzvratimo s Jasenovcem, što zapravo uopće nije isto

 

 

Mika Špiljak je proizveo Tuđmana

 

 

 

Pavle Gaži (1927), partizanski kurir, tvorac Podravke, koprivničkog gospodarskog čuda, izvršni sekretar CK SKJ, od proljeća 1982. do rujna 1983. Obnašao je dužnost prvog hrvatskog milicajca. Kratka policijska karijera naprasno je prekinuta jer je Gaži pokrenuo nekoliko istraga: najpoznatija je u Ini i Podravki, u kojima se htio obračunati s tada nabujalim gospodarskim kriminalom, da bi se na koncu Partija obračunala s njim. Otkako je nasilno umirovljen iz zdravstvenih razloga, kako je službeno objašnjeno, Gaži je do danas uglavnom šutio. Tu i tamo pojavila bi se neka njegova izjava ili osvrt, i to tek posljednjih godina, ali nikada do ovog razgovora za Fokus nije iscrpno pričao kako je on vidio vlastito udaljavanje iz političkog života tadašnje Jugoslavije. Povod je za Gažijevu ispovijest, nakon 17 godina šutnje, objava fonograma razgovora švicarskog biznismena Vanje Špiljka s predsjednikom Tuđmanom u Jutarnjem listu prije nekoliko tjedana.

Osim objavljenih dijelova, u kojima Vanja Špiljak objašnjava pokojnom Tuđmanu kako izvesti gospodarsku operaciju s Miloševićem, a Tuđman i Milošević međusobno se raspituju za zdravlje, javnost je osobito bila iznenađena činjenicom da je stari partizanski funkcionar Mika Špiljak podržavao Tuđmana i njegov HDZ. Inače, Mika Špiljak je narodni heroj, pripadnik Prvog sisačkog odreda, osnovanog 22. lipnja 1941. Nakon drugog svjetskog rata obavljao je toliko važnih funkcija da se za njega u šali tvrdilo da nije bio samo još papa. Bio je predsjednik Saveza sindikata Jugoslavije, ministar vanjskih poslova, predsjednik vlade i države, a na kraju karijere, kad se vraćao u Zagreb, gdje je nekada bio sekretar Gradskog komiteta, postaje predsjednikom CK SKH.

Pavle Gaži prvi put u Fokusu objašnjava misterij Špiljkova odnosa prema Tuđmanu, napominjujući da je Špiljak još od 1983. Kada je bio na čelu Predsjedništva SFRJ, počeo raditi na njegovu dovođenju na vlast u Hrvatskoj.

Uvodna stranica intervjua
Uvodna stranica intervjua

 

* U nizu napisa posljednjih dana iznova se provlači teza da ste Vi 1982. Kao šef hrvatske milicije pokrenuli aferu Ina na poticaj Stane Dolanca, kako bi se, kompromitirajući Vanju Špiljka u Ini, spriječilo da njegov otac Mika 1983. postane predsjednik Predsjedništva SFRJ. Kuloarske informacije bivših djelatnika jugoslavenske policije čak govore da je Vanju Špiljka pritisnuo KOS da špijunira oca, ali je on ocu otkucao šefove KOS-a.

– Sve su to izmišljotine Špiljaka i njima bliskih krugova. Najprije, ja sam još u Beogradu kao izvršni sekratar CK SKJ govorio da je organizirani gospodarski kriminal opasna bolest koja tadašnji sustav nagriza iznutra te da se te bolesti treba riješiti. Tadašnja politička nomenklatura držala je da je gospodarski kriminal društveno korisna malverzacija. Kada sam u Zagrebu prihvatio dužnost sekretara unutarnjih poslova, odmah mi je zagrebački sekretar unutarnjih poslova Joža Šlibar došao sav oduševljen i rekao mi da oni imaju već hrpu dokaza za malverzacije u Ini, ali i u drugim firmama. Zamolio sam ga da pričekamo jesen kako bih obavio sve potrebne razgovore sa svim milicijskim načelnicima, tužilaštvima i sudovima. Htio sam vidjeti kako oni dišu u odnosu na moju ideju da krenemo u obračun s gospodarskim kriminalom. Pravosuđe ju je zdušno prihvatilo. Ja sam, inače, htio dovesti u red javni sektor policije, tako da se policija više ne bavi prisluškivanjem u birtijama tko pjeva Vilu Velebita, nego da građani od policije mogu tražiti usluge kao od bilo koje druge javne ustanove. Još pri prihvaćanju dužnosti rekao sam da me ne zanima politička dimenzija rada tadašnje policije: obračuni s emigrantima i raznim političkim neistomišljenicima kod kuće.

* Kako je počela afera s Inom?

– Na početku smo mislili da stvar nije tako razgranata i da neće doći tako visoko. Uopće nisam zano da sin Mike Špiljka, Vanja, radi u Ini. Kad sam dobio ozbiljne dokumente koji su svjedočili o teškim malverzacijama s uvozom opreme, nafte, otišao sam i tadašnjem generalnom direktoru Petru Flekoviću, koji me je također podržao, rekavši mi da nastavim istragu. Moram reći da je cijelu stvar ubrzo preuzelo tužilaštvo, a mi smo samo bili njegov servis, ako bi trebalo proširiti istragu. Kada se došlo do Vanje Špiljka, odnosno kada sam se našao s njegovim ocem, koji je zatražio intervenciju, zadužio sam svog zamjenika, podsekretara Službe državne sigurnosti, da ode na piće s Vanjom i popriča s njim kao čovjek s čovjekom.

* Je li Mišo Broz bio upetljan u aferu Ina?

– Prema mojim saznanjima, Mišo Broz s tim nije imao ništa. Popio sam puno kava s njim, pričali smo o koncertima, ovom, onom, treba li neku pomoć, zaštitu… Mišo je na mene ostavio dobar dojam. Njega su svi znali kao pravog gospodina, kakav je bio i njegov otac. On s ovim poslovima u Ini nije imao ništa. Njegovo su ime kasnije namjerno uvalili, jer tobože je Gaži išao i na Titovog sina. Pa to je užasno! Bilo je prijedloga da se organizira partijski plenum na kojem bih bio sotoniziran kao Ranković. Jer, eto, diram u djecu naše najsvetije osobe. Čak mi je i fizička egzistencija bila ugrožavana, ali zahvaljujući prijateljima sve je ipak završila na političkoj izolaciji.

Dopis sekretara Predsjedništva CK SKH-a Marijana Kalanja nižim razinama Partije o ostavci Pavla Gažija
Dopis sekretara Predsjedništva CK SKH-a Marijana Kalanja nižim razinama Partije o ostavci Pavla Gažija

 

* Jedna priča kaže da je Vanja Špiljak proveo dva dana u policijskom pritvoru

-To ne znam. Možda ga je privela gradska policija, moji ljudi sigurno nisu. Da se familija Špiljak nije samo odala – Mika je bio strašno paranoičan, pa je zatražio intervenciju za sina, a Vanja je bježao pred policijom skrivajući dokumente – možda sve skupa i ne bi dobilo takve dimenzije.

* Ima li Goran Štrok, sin generala Izidora Štroka, veze sa slučajem Ina?

– Koliko znam, ne. No, pitajte njega na čemu se obogatio.

* Na Seusovu blagu?

– To ja ne mogu potvrditi. Smiješne su te priče o našim menadžerskim lumenima u svijetu. Kao da su svi na Zapadu čekali baš njih da im pokažu kako se radi. Molim vas, netko ode iz sistema dogovorne privrede u kapitalizam, pokaže nadnaravne sposobnosti i za dvije godine postane jedan od najbogatijih ljudi u toj zemlji. To bi mogao samo Tesla da je imao dobrog menadžera.

 

[box]Đureković neugodan svjedok

 

* U aferi Ina provlači se i ime pokojnog Stjepana Đurekovića.

– Njegov sam slučaj također naslijedio. On je pobjegao van iz zemlje ne znam iz kojih razloga niti znam tko ga je i zašto ubio. Ubijen je 15 dana prije nego li sam ja bio prisiljen dati ostavku. Ako je to učinila tadašnja savezna Udba, mene sigurno o tome nisu obavijestili. Zaokupljala me je služba javne sigurnosti I ono što se događalo vani. Vidio sam da su meni trebale godine da uđem u tu kompliciranu igru tog našeg svijeta vani. Po nekim indicijama, njegovo je ubojastvo moglo biti i posljedica obračuna među militantnim političkim emigrantskim grupacijama vani. Možda je netko podmetnuo da on radi za još neke inozemne službe pa ga je zbog toga likvidirala emigracija. Ne znam.

* U Globusu ste 1995. izjavili da je eventualno tadašnje Đurekovićevo privođenje u Zagreb i svjedočenje sudu u aferi Ina moglo biti štetno za tatine sinove.

– Gledajte, on je mogao biti svjedok određene optužbe, pa je možda i zbog toga morao nestati. Tko bi bio tužitelj? Čiji bi on svjedok bio? Ne mogu vam reći. U aferi oko Ine prepleću se razne stvari. Isplivavanjem taloga na površinu, zasigurno je da bi Đureković na sudu u Zagrebu bio neugodan svjedok.[/box]

 

* Kako je došlo do toga da se osnuje posebna republička komisija, s Todom Ćuruvijom na čelu, koja je na koncu ustanovila da nije bilo nikakvih malverzacija u Ini?

– Paranoični Mika Špiljak uzbunio je CK SKH govoreći da ga namjerno rušim preko sina. Cijela stvar je politički stopirana. Ja sam iz oportunizma obustavio policijske radnj eiako mi nije bilo lako jer sam bodrio i policiju i pravosuđe da se obračunaju s organiziranim gospodarskim kriminalom na svim razinama. Na neke suce i tužitelje izvršen je pritisak. Istražni sudac Željko Kern danas za nagradu radi kao predstavnik Špiljkove firme u Zagrebu. Dalibor Kovačević iz Croatia osiguranja, čovjek koji je nastradao 1971. Godine, imenovan je revizorom cijelog slučaja. Dobro je iskoristio priliku za rehabilitaciju. Ocijenio je da tu neam ništa nezakonitog jer se slične stvari rade i u inozemnom poslovnom svijetu. Što nas briga što je Rockefeller opelješio Morgana? Ovdje je bila riječ o društvenom, državnom novcu i imovini.

* Potječe li prvi kapital Vanje Špiljka iz te afere?

– Vi mislite da je to stvarno njegov novac? Nije to njegov novac. On jest vrijedan i uporan. Ćesto je putovao na relaciji Zagreb-Beograd iako je Ina imala predstavništvo u Beogradu. Vraćao bi se u Zagreb i hvalio kako je razgovarao s Veselinom Đuranovićem, Gojkom Ubiparipom. Sve su to tričarije. Vanja Špiljak je vječito nečiji kurir, potrčko. Pa to se vidi i iz objavljenih stenograma razgovora s pokojnim Tuđmanom. Osim u ime svog oca, tko zna u člje je ime razgovarao s Tuđmanom. Utjecajni političari i obavještajci, kako vani tako i kod nas, uvijek koriste kurire preko kojih sire informacije, ali i dezinformacije. Vanja nije nikakav samostalni igrač. Ne govorim to zato što ga mrzim, daleko od toga. Jako ga dobro poznam, a njegova oca Miku Špiljka znam još iz 1943., a tek sam kasnije shvatio da me se Mika nevjerojatno boji.

* Ako je tako kao što kažete, ispada da je Mika Špiljak iskoristio obračun s Vama da bi se obračunao i s nekim krugovima u Beogradu?

– Ja znam da ga Stane Dolanc nije volio. Znao bi za Miku reći – onaj sindikalni demagog. Ali, uvjeravam vas, afera nije potekla od Dolanca. Obračuni među njima su samo posljedica afere i nadmetanja – tko će imati veći utjecaj na saveznoj razini. Nakon Titove smrti počela su grupašenja u CK SKJ, Predsjedništvu SFRJ. Crnogorci su se udruživali s Makedoncima i slično. Ako netko iz Srbije nešto predloži, prijedlog sruše iz Slovenije. Ako dođe iz Hrvatske, sruše ga u Bosni. Republike zatvaraju svoja tržišta, stvaraju se republički crni fondovi. Bakarićevom smrću u Hrvatskoj je otišla posljednja velika politička figura. Tada je Mika Špiljak vidio svoju priliku da se nametne kao glavni političar u Hrvatskoj, a onda nađe partnera u Srbiji s kojim bi, rješavajući hrvatsko-srpsko pitanje, riješio i pitanje Jugoslavije. U Beogradu je Mika imao dva takva partnera, ali o tome zasad neću govoriti.

* Zašto ne? Tko su bili ti političari?

– Još nije vrijeme da se sve kaže. Ipak, otkrit ću vam da mu je jedan partner bio Petar Stambolić. Možda bi Mika Špiljak imao više zasluga od Franje Tuđmana za stvaranje hrvatske države, jer je on na tome počeo raditi još 1983.

* Objasnite to.

– Mene je Zdravko Mustač zasipao fajlovima. Ali, još nije vrijeme za pojedinosti. No, ipak mogu reći da je Mika Špiljak na uspostavi hrvatske države počeo raditi 1983. u trokutu Kaptol – zgrada CK SKH kockica – Nazorova. Postoje papiri i svjedoci za ove tvrdnje, ali ne želim ih ugroziti.

* Kad spominjete Kaptol, uklapa li se u tu prču informacija da je Vanja Špiljak u to doba tražio od kardinala Šepera da njegova sina Nikicu, zbog pripadnosti lošem društvu, smjesti u neku katoličku školu?

– To je samo srcedrapateljna pojedinost iz cijele priče, a bilo ih je puno više.

* Može li se na temelju ovog što ste govorili tumačiti i podatak da se upravo Mika Špiljak 1986. zauzeo da dr. Franjo Tuđman dobije putovnicu, otputuje u Kanadu i udari temelje norvalskoj Hrvatskoj?

– U to vrijeme nisam bio politički aktivan, ali i ja sam čuo za to. To je moguće iako je Mika Špiljak tada bio u mirovini. Imao je jak utjecaj na Stanka Stojčevića pa nije bilo teško tako Tuđmanu isposlovati putovnicu. U Srbiji je propao Petar Stambolić, ali se pojavio Milošević, koji se savršeno uklapao u rješavanje jugoslavenskog problema preko hrvatsko-srpskog pitanja.

* Može li se reći da je Mika Špiljak proizveo dr. Franju Tuđmana?

– I nedavno objavljeni stenogrami govore o tome. Ne zasnivaju se njihovi odnosi na prijateljstvu. Dublje je to političke prirode. Vidite da Vanja prenosi očeve poruke kako podržava Tuđmana i HDZ, jer nam je to svima u interesu. O tome kako su Tuđman i Milošević mislili da su njih dvojica glavni gazed na ovim prostorima ne treba ni govoriti. Ja se pokojnog Tuđmana ne sjećam iz partizana iako se sjećam njegova druga iz ilegalne tiskare Vlade Stopara. Kada nakon puno vremena posložite kockice, cijela vam je slika jasnija. Pa vidite kako se danas gleda na Tuđmanovu izmišljotinu da mu je Udba ubila oca. Mene je osobno nakon svega najviše pogodilo što mi je Mika Špiljak bio skojevski šef u ratu. Istina, imao sam 16 godina i svakog partizana koji je bio dvije tri godine stariji od mene ozbiljno sam shvaćao.

* Koga je Bakarić izabrao za svog nasljednika?

–  Spominjao je Šuvara, Milku Planinc, Stanu Dolanca, ali nije izrekao dugoročnu prognozu. Stekao sam dojam da odlazi nezadovoljan. Bio je veliki intelektualac. Grozno je kako se HDZ-ova vlast ponijela prema njegovoj supruzi Mariji: iselili su je iz vile I onako slijepu preselili na četvrti kat zgrade bez lifta. Ne znam je li Joža Manolić za to dogovoran. Njegova se tajna služba uselila u Bakarićevu vilu, a poznato je da je Manolić stradao u jednoj od Bakarićevih čistki iz šezdesetih. Bakarić je intelektualno i politički bio nekoliko kopalja iznad tadašnjih političara. Miku Špiljka uz njega uopće ne treba postavljati. Špiljak je bio populist, ali njegova je pamet, dok je bio na čelu jugoslavenskog sindikata, kako sam to kasnije video, izvirala iz glave Vuka Draškovića, njegova tajnika.

*Analitičari tadašnjih zbivanja tvrde da je Bakarić bio protiv Špiljka kao svog nasljednika.

– To je širio sam Špiljak da si podigne rejting. O tome je i meni govorio. Ja sam posljednja osoba koja je razgovarala s umirućim Bakarićem. U tih 30-ak minuta razgovora ni jednom mi nije spomenuo Špiljka, što znači da ga nije uzimao ozbiljno.

 

[box]Prešutjeli smo Bleiburg i nismo kaznili nikog za zločine nad ustašama i domobranima

 

 

* Govorili ste o partizanima, drugom svjetskom ratu, borbi s gospodarskim kriminalom… Čini li Vam se da su se slične stvari u proteklih deset godina samo preslikale?

– Da je bivši sustav o Bleiburgu samo jednom progovorio, ne bi se napravio takav mit o Bleiburgu. Ne može se reći da se nije postupalo prema ustašama prema ratnom pravu, bilo je suđenja. Istina je da je bilo i pokolja, osobne osvete. Mi smo trebali barem načelno osuditi pokolje nad ustašama i domobranima, bez obzira na to tko je to činio, ako ne i procesuirati neke slučajeve. Zato što je to bila tabu tema u socijalizmu dogodilo nam se da nas se kasnije proziva za Bleiburg, a mi uzvratimo s Jasenovcem, što zapravo uopće nije isto. Čini mi se da se stvar i u Domovinskom ratu na neki način ponovila. Nije bilo procesuiranja zločina pa se neki time koriste i kažu kako se kriminalizira cijeli Domovinski rat. U jugoslavenskom sustavu načelno smo bili protiv gospodarskog kriminala, a ja sam to ozbiljno shvatio. Da je bilo slobodnih medija, možda bih I drugačije prošao. Ali, vidjeli ste u proteklih deset godina da su mediji pisali o gospodarskom kriminalu pa se događalo po onoj narodnoj: tresla se brda, rodio se miš. Ipak, uvjeren sam da narod sve brže politički sazrijeva te da zna kazniti one koji jedno govore, a drugo rade. Pokazali su to i posljednji izbori[/box]

.

* Za Vas kažu da ste među političarima starije generacije, koji su imali veze s policijom, bili najviše hrvatski orijentirani.

– Slažem se, ali bez nacionalističkih natruha. Znao sam da pripadam Republici Hrvatskoj. Kad sam došao u Beograd u CK, sazivao sam izvršne sekretare iz republika na sjednicu, pozivao članove Izvršnog vijeća, a pozivi su bili na hrvatskom jeziku. Tako sam se borio za ravnopravnost. Svaki sam svoj zapisnik ispravljao. Nisam to radio iz nacionalističkih, šovinističkih razloga. Meni ne može nitko podvaliti pitanje pripadnosti naciji. Da ne ulazim u to što sam Hrvat, možda sam Hrvat i najmanje, osjećam se čovjekom. Ako bi me netko pitao je li propala Jugoslavija, rekao bih mu da mi je žao što je propalo tržište jugoslavensko tržište. Mene države ne zanimaju, zanimaju me republike. Znam da je tako razmišljao i Ante Marković. Malo jugoslavensko tržište Podravki, Končaru, Plivi i Ini bilo je dragocjeno. Mi smo hvatali korak s europskim i svjetskim tržištem. Gospodarstvenici se ni 1971. nisu izjašnjavali o državotvornim idejama. Njima je važno bilo samo tržište, osnovna se bitka vodila o tome da tržište ne bude zatvoreno, nego zajedničko. To smo mi privrednici isticali. Zbog toga u privrednike nijedna vlast nema velikog povjerenja, jer su anacionalni, apolitični itd. Mi smo za njega ginuli.

Kako bi se Podravka mogla razviti bez tržišta, bez modernog menadžmenta, marketinga? Do ocjena političara ne držim ništa. Oni se kreću u stereotipima, zarobljenici su birokratskog uma, i to retrogradnog do zla boga. Narcisoidni su, što je najgore. Što su više na vlasti, veći su paranoici. Bilo kakvo mišljenje koje odudara od njihova, ili im se ne ulaguje, smrtni im je grijeh. Jas am isti bio i u Beogradu i u Zagrebu. U Beogradu su šutjeli jer sam bio korektan prema svim republikama. Imao sam odlične veze sa svim republikama. Nijedna nije bila favorizirana. Bilo mi je najvažnije zaštiti ustavni poredak Hrvatske i naravna stvar da me strahovito iritiralo ono što se događalo u cijeloj Jugoslaviji, zatvaranje tržišta. Za tim se zatvaranjem vukao kriminal. Kakve je razmjere kriminal dosegnuo tijekom ovog rata, zatvaranjem granica, a istovremeno forsiranjem mutne trgovine, još nismo ni svjesni.

 

[box]Pljačkali su zemlju pod plaštom korisnih malverzacija

 

 * Vojko Santrić, jedan od osumnjičenih u aferi Ina, tada na čelu Genexa u inozemstvu, vojedobno je kazao da je aferu pokrenuo Stane Dolanc tako što je na televiziji kazao da je u Ini opljačkano 4,5 milijuna dolara.

– Ta je Dolančeva izjava bila neprimjerena i preuranjena, ali se nije dogodila na početku afere. Svakako da je Dolanc trebao pričekati da tužilaštvo i sudovi odrade svoje, pa bi se vidjelo je li doista riječ o pljački, iako su sve tada raspoložive činjenice upućivale baš na tu kvalifikaciju. Ponavljam da sam u tu akciju krenuo sam, bez Dolančeva znanja. Mogu odgovorno tvrditi da Dolanca o toj akciji nije obavijestio ni moj zamjenik Mustač, u to vrijeme meni izuzetno odana osoba. Dolanc je to mogao doznati od savezne financijske policije. Ona je, naime, ustanovila da su Inini menadžeri nezakonito kupili jedan zrakoplov. Što se Vojka Santrića tiče, mogu samo kazati da se uvijek gnušao ljudi koji su se obogatili na mutnim poslovima sa svojom zemljom. U to vrijeme SDS (Udba) je procjenjivao da Santrićevo bogatstvo iznosi oko 50 milijuna dolara. Da ga ničim nije uvećavao, ono bi danas nominalno bilo tri ili četiri puta veće. Neki su ljudi uživali povlasticu da pljačkaju svoju zemlju pod plaštom korisnih malverzacija. Ili poslova koji su obavijeni tajnom jer je u tom trenutku JNA imala zalihe nafte za tri dana, a građani za jedan dan. Istovremeno, neki brodovi švrljaju po Mediteranu, a dovoljno je da ja iz Milana nazovem taj tanker, on će pristati u Omišlju i iskrcati naftu. Ja ću preko neke banke u Švicarskoj, u Luganu, osigurati sredstva, a vi, dragi drugovi u Zagrebu i Beogradu, mirno spavajte. Santrića se sjećam još iz 1971., 1972., kada smo Latinka Perović, Stane Dolanc i ja bili na kongresu talijanskih komunista u Milanu. Tada je Dolancu i meni poklonio zlatne značkice s dupinovim likom. Danas bi taj poklončić vrijedio oko 1500 kuna. Zašto nikada, dok je Dolanc bio živ, nije kazivao kako ga je darivao, kao što je jednom izjavio da je darovao luster pokojnoj Anki Berus.[/box]

 

 

Željko Peratović

Foto Saša Ćetković

Show Comments (3)