45lines
Ovaj portal promovira suočavanje s prošlošću, slobodu govora i sekularnost

Genscher razgovorao s Dizdarevićem o ubojstvima UDBA-e i SID-a

Oops...
Slider with alias none not found.

Njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher razgovarao je sa svojim jugoslavenskim kolegom Raifom Dizdarevićem u Beogradu od 31. 01. do 01. 02. 1985 o kriminalnim aktivnostima SID-a i UDBA-e na tlu Njemačke – ubojstvima Hrvata: Zagajskog i Đurekovića, te Albanaca:  Rasima Zenelaja, Jusufa Gervala, Bardosha Gervala i Zeke Kadrija.

 

Vlada Zapadne Njemačke znala je za kriminalne aktivnosti, uključivo ubojstva, kojima se na njenu tlu  bave jugoslavenske tajne službe, i na to je upozorovala jugoslavenski najviši državni vrh. Ne samo to, te informacije koristitit će se i u nastavku procesa za udbaška ubojstva na tlu Njemačke.

U posjedu sam jedne bilješke ministarstva vanjskih poslova kojom se brifira ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher pred susret sa njegovim kolegom Raifom Dizdarevićem u Beogradu od 31.01/0.02. 1985 i povratnim informacijama. Dokument je priredio viši savezni službenik Helmut Redies. Zbog složenog birokratskog jezika kojim je pisan, prepričat ću ga, a original se nalazi na ovome linku.

SID, Đuro Zagajski, Stjepan Đureković
U dokumentu se ukazuje na kriminalne aktivnosti SID-a, tajne službe vanjskih poslova – slučajevi agenta SID-a Josipa Majerskog i konzula u Münchenu Vladimira Brozovića, ubojstva hrvatskih političkih emigranata Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića, pokušaj ubojstva Luke Kraljevića, te ubojstva trojice kosovskih političkih emigranata Jusufa Gervala, Bardosha Gervala i Zeke Kadrija.

U prvoj stavci Genscher je podsjećan na njegov sastanak sa prethodnim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Lazarom Mojsovom u Beogradu od 05.-9. rujna 1983.

[box type=”note”] I 1) Vi ste prigodom državnog posjeta gospodina saveznog predsjednika Jugoslaviji od 5. do 9. rujna 1983. tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih Mojsova na nedvojbeni način upozorili u slučaju nastavka ilegalnih aktivnosti jugoslavenskih organa u Saveznoj republici Njemačkoj.1 S tim u svezi ste iznijeli, da savezna vlada raspolaže jasnim dokazima o neposrednoj povezanosti jugoslavenskih službi sa jugoslavenskim konzulatima. Istodobno ste od jugoslavenskog vodstva odmah tražili konzekvence. Pošto je u najnovije vrijeme otkriveno više slučajeva (Stavka II) mora se predpostaviti da jugoslavenska strana nije uvažila Vaše upozorenje.

1Dana 7. rujna 1983. zabilježio je Legationsrat I. klase Ischinger da je savezni ministar Genscher o svome razgovoru sa jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Mojsovom 5. rujna 1983. u Beogradu izvjestio: “On (Genscher) je sa naglaskom izrazio duboku brigu savezne vlade poradi aktivnosti jugoslavenskih službi u Saveznoj Republici Njemačkoj. U tome savezna vlada vidi veoma ozbiljni razvoj (….) Savezna vlada to ne može i neće dopustiti. Pod normalnim uvjetima bi već sada na najjasniji i najčvršći način reagirala, ali to je odgodila poradi njemačko-jugoslavenskih odnosa i aktualnog državnog posjeta, konačno i obzirom na razvoj bilateralnih odnosa za situaciju u Europi” (vidi VS-Bd. 14114(010); B 150, Aktenkopie 1983

Glede posjeta saveznog predsjednika Carstensa i saveznog ministra Genschera vidi također AAPD 1983, Dok. 255[/box]

Gensher, Mojsov, Wolfgang Ischinger
Nakon susreta Genschera i Mojsova u Beogradu, njemački  diplomat, a danas predsjednik svjetski poznate Minhenske konferencije o sigurnosti, Wolfgang Ischinger pribilježio je upozorenje jugoslavenskoj strani.

Redies dalje piše da se ništa ne mijenja na planu dugogodišnjih i obilnih aktivnosti Službe za istraživanje i dokumentaciju (u to vrijeme na čelu SID-a službe je Budimir Lončar, op. ž.p.) na tlu SRNj.

Težište tih aktivnosti je špijuniranje exiljugoslavenskih krugova kritičnih naspram režima i protiv njih usmjereno nasilje. U mnogo slučajeva te aktivnosti se organizacijski oslanjaju na jugoslavenska inostrana zastupništva (osim ambasade jedanest konzulata odnosno gerealnih konzulata). Glede opsega tih aktivnost Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova je u jednom pismu od 9. 5. 1984. izvjestilo, da je u razdoblju od 1962. do kolovoza 1983. na području SRNj ili u svezi područja SRNj izvršeno trideset ubojstava i petnest pokušaja ubojsta kod kojih se sumnja da su izvršeni sudjelovanjem jugoslavenskih tajnih službi.

Jugoslavenske aktivnosti se razlikuju od aktivnosti drugih država po tome, što se radi o tajno-obavještajnom djelovanju agenata, čije djelovanje  je nerijetko  obilježeno kaznenim djelima iz područja najtežeg kriminala – sve do ubojstava. Redies napominje da bi Beograd ove kažnjive aktivnosti mogao prvenstveno tretirati kao raščišćavanje svojih unutarpolitičkih problema, a da interes Njemačke bude u drugom planu.

Genscher, Majerski, SID, Peratović
Nekadašnji agent SID-a Josip Majerski u razgovoru sa mnom u Budimpešti koncem 90-ih.

[box type=”note”]II 1) Aktualni slučaj koji uz to posebno ilustrira suradnju između jugoslavenskih konzulata i SID-a je kazneni postupak protiv Josipa Majerskog. Majerski je 12. 7. 1984. od bavarskog vrhovnog zemaljskog suda pravomoćno osuđen na dvije godine i deset mjeseci zbog tajno-obavještajnog agenturnog djelovanja, pravno povezano sa nagovaranjem na pokušaj paleži. Prema presudi Majerski je početkom 1973. vrbovan od tri imenom navedena suradnika jugoslavenskog konzulata u Freiburgu, i rezidenta SID-a, prvog konzula Pintarića. Kasnije je Majerski stavljen pod vodstvo jugoslavenskog konzulata u Nürnbergu, a iza toga, e jugoslavenskog konzulata u Frankfurtu. Njegov glavni zadatak bio je üpijunirati režimu protivničke krugove (prvenstveno Hrvate). Od u presudi spomenutih 18 špijuniranih osoba dvije su (Kostić Ante i Nižić Stanko) godine 1981. postale žrtve ubojstva. Točka u presudi koja se tiče nagovora na palež također stoji u svezi zadatkom SID-a. Kako je sud utvrdio trebalo je kroz terorističke napade na jugoslavenske institucije (radi se o jednom klubu Jugoslavena) kod njemačkih institucija oblatiti hrvatske emigrantske organizacije i onemogućiti njihov rad pokretanjem kaznenih prijava i postupaka izgona.[/box]

Redies zatim Genschera obavještava o upečatljivom tada još svježem slučaju presude suda u Frankfurtu od 15.7.1984. Isi Dautovskom, suradniku jugoslavenskih tajnih službi, koji je nagovorio Zoricu Aleksić da ubije svog partnera, Rasima Zenelaja, blagajnika u organizaciji kosovskih Albanaca za neovisnost od Jugoslavije Beselidhja Shqiptare (Albanska vjernost). S tim u vezi vođen je odvojeni postupak i protiv Rade Surle, kojeg se teretilo da je kao jugoslavenski agent u Njemačkoj osonovao firmu kako bi mogao neometano kontaktirati s Dautovskim u pripremanju ubostva Zenelaja. Utvrđeno je i da su pojedini djelatnici jugoslavenskog konzulata u Frankfurtu znali i poticali na ovo ubojstvo.

Međutim, kako sadržaj pisanog otpravka presude još nije bio poznat, Redies je Genschera upozorio na izvještaj dnevnika Frankfurter Rundschau koji je izvještavajući sa usmenog izricanja presude naveo da su u ubojstvo Zenelaja umiješane jugoaslavenske tajne službe. Podsjetio je i na javnu izjavu tužitelja iz Frankfurta kako su različiti svjedoci izjavili da oružje kojim je kosovski emigrant ubijen potječe iz jugoslavenskog konzulata u Frankfurtu. 

Zatim se nabrajaju drugi aktualni slučajevi, poput “tekućeg istražnog postupka protiv Lončarevića zbog tajnoslužbene agentske aktivnosti špijuniranja exiljugoslavenskih emigrantskih krugova, (19.1.1984. istražni sudac Saveznog suda BGH izdao je nalog za uhićenje) “. Savezni tužitelj iz istog razloga vodi postupak protiv Milana Štimca alias Horvata. Redies se  u slučaju Milana Štimca poziva na izvještaj BKA (Saveznog kriminalistički ured) od 5. 11. 1984. u kojem je između ostalog napomena o uspostavi kontakta Milana Štimca sa jugoslavenskim emigrantom Đurom Zagajskim, koji je 27. 3. 1983 nađen mrtav razbijene lubanje na periferiji Münchena.

Genscher, Štimac, Zagajski
Milan Štimac, dugokos, elegantan i s bijelom kravatom i Božo Penić, drugi s s lijeva s brčićima u kožnoj jaknici, dvojica su od četvorice udbinih suradnika koji su zadnji vidjeli Đuru Zagajskog živog. Ovdje se nalaze na pogrebu udbine žrtve. Zanimljivo je i da se Božo Penić, kao i Zlatko Zeljko, koji je Štimcu plaćao odvjetnika kad je bio u pritvoru pod sumnjom za susjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, pojavili u publici prvi dan suđenja Perkoviću i Mustaču u Münchenu u listopadu 2014. Milan Štimac je već dulji niz godina tajnik u Hrvatskom društvu političkih zatvorenika – žrtava komunizma. Bio je jedno vrijeme u zatvoru Stara Gradiška s pokojnim Markom Veselicom, a iz emigracije mu je potporu pružio Milan Buškain, kontinetalni zastupnik HDP-a za Europu.

U bilješci se spominje i slučaj ubojstva Stjepana Đurekovića. Par dana nakon ubojstva 5. 8. 1983. BKA je zabilježila sumnju da je Đureković ubijen zbog svoje političke aktivnosti po nalogu jugoslavenske tajne službe. Sumnja je izrečena i javno, između  ostalog u izjavi medijske službae CDU/CSU frakcije u njemačkom parlamentu od 2.8.1983. Bez obzira na to što je privremeno bio obustavljen istražni postupak protiv nepoznatog počinitelja, Redies zaključuje da ubojstvo Stjepana Đurekovića treba staviti na teret jugoslavenskim vlastima. 

Još se nije znalo za konačne rezultate istrage trostrukog ubojstva kosovskih političkih emigranata (Jusufa Gervala, Bardosha Gervala i Zeke Kadrija) od 17.1.1982 u Untergruppenbach kod Heilbronna, ali obzirom na čvrste indicije, Redies je i taj slučaj naveo Genscheru kao nešto s čim bi trebalo suočiti Dizdarevića. 

SID, Kostić, Gucić, Gerval, Kadri
SID i UDBA ponekad nisu bili koordinirani, odnosno nisu u svakoj prilici morali znati svakog suradnika na pojedinom mjestu od druge službe. Tako na primjeru ovog dopisa SID-a 2. upravi savezne Udbe vezano za slučaj trostrukog ubojstva Kosovara Jusufa Gervala, Bardosha Gervala i Zeku Kadrija možemo najbolje prikazati takvu situaciju. Rezident SID-a u minhenskom konzulata dobio je informaciju od svog suradnika Josipa Gucića, koji je bio u ljubavnom odnosu s udovicom ubijenog emigranta Ante Kostića Nadom da ju je zvao agent UDBA-e Milan Dorič i rekao joj da je ubojstvo kod Heilbronna obračun među Kosovarima. Nada Kostić je pretpostavila, a Gucić javio SID-u da bi Dorič mogao biti njemački agent. Dorič je to bio, ali je prvenstveno bio agent UDBA-e, što očito nisu znali Nada Kostić i Josip Gucić. UDBa je preko njega plasirala dezinformaciju o obračunu među Kosovarima.

Redies navodi i pokušaj ubojstva Luke Kraljevića u režiji UDBA-e od 3. 12. 1983, te ističe da je oko 150 emigranata iz Jugoslavije prosvjedovalo u Stuttgartu 19. 01. 1985 povodom treće godišnjice od ubojstva braće Gervala i Kadrija.

Svjedočeći u procesu Perkoviću i Mustaču, savezni ministar policije u vremenu od 1978-e do 1982, Gerhard Baum kazao je da je slučaj trostrukog ubojstva kod Heilbronna očiti primjer državnog terorizma.

Jedan od ubijenih Kosovara je prije svoje smrti  rekao policiji da je atentat izvršen od UDBA-e. Sve tri žrtve su bile iznimno angažirane u radu emigrantske organizacije „Oslobođenje Kosova” , a način izvršenja djela govori u prilog tome da su ga počinile školovane ubojice.

Visoki službenik Redies dalje brifira Genschera da je savezno tužiteljstvo otvorilo istražni postupak  protiv jugoslavenskog kozula u Münchenu Vladimira Brozovića u prosincu 1983 zbog špijunske djelatnosti. Brozović je pokušavao ispitati jednu svjedokinju o osobi i životnim navikama jednog hrvatskog emigranta, između ostalog i jedne osobe koja je već dva put bila meta pokušaja ubojstva (vjerojatno se misli na Luku Kraljevića op. ž.p.). Slučaj Brozović bio je 30. 10. 1984. predmet razgovora s jugoslavenskom ambasadom u Bonnu Brankom Tintorom, kasnijim šefom SID-a.

Zanimljivo je da su i Budimir Lončar i Branko Tintor prije preuzimanja tajne službe ministarstva vanjskih poslova SFRJ bivili abasadori bivše Jugoslavije u Bonnu.

Njemačke vlasti su nakon prvog razgovora s Tintorom naredile izgon Vladimira Brozovića, pa je održan još jedan razgovor s jugoslavenskim ambasadorom  03. 12. 1984.  Tintor je odbacivao tvrdnje i optužbe protiv Brozovića kao potpuno neutemeljene, ali je zarad opće diplomatske prakse  bio prisiljen uvažiti prijedlog njemačke strane da opozove konzula. Ambasador Tintor je pri tom zatražio od njemačke strane naknadne informacije na o aktivnostima koje su se spočitavale konzulu Brozoviću. Naravno, jugoslavenski je ambasador istodobno prigovorio njemačkim vlastima da one preko svojih diplomatskih predstavništava u Jugoslaviji omogućavaju bijeg građanima trećih država u Njemačku ili na Zapad, prema čemu su se do tada jugoslavenske vlasti “dobrohotno odnosile”, ali da to tako ne mora ostati.

Genscher, Dizdarević, Lončar, SID, SED
Raif Dizdarević je kao Predsjednik Predsjedništva SFRJ u prosincu 1988-e, u pratnji Budimira Lončara, ministra vanjskih poslova i bišeg šefa SID-a, posjetio predsjednika DDR-a Ericha Honeckera.

Očito je jugoslavenska strana imala dugoročnu politiku ucjenjivanja zapadne Njemačke preko slučaja građana iz DDR-a koji su koristili jugoslavensko tlo za bijeg na Zapad. Redies podsjeća Genschera da je Jugoslavija pod pritiskom DDR-a u vrijeme ZOI Sarajevo htjela ograničiti ulaz državljana DDR-a u zemlju.

Genscher se tome izričito suprostavio  upozoravajući na dogovore koje je  svojedobno kao savezni ministar unutrašnjih poslova imao povodom posjete Beogradu od 15-18. 08. 1972, dogovori su se ticali njemačkog stava prema aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj, kao i jugoslavenskog stava prema državljanima DDR-a koji žele pripasti Zapadnoj Njemačkoj. 

Za vrijeme posjete Jugoslaviji 1972-e Genscher je jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Luka Banović prigovorio terorističku aktivnost jugoslavenskih emigranata na njemačkom tlu. Rekao je da su 2 člana od 19 iz “Bugojanske skupine” od 1969-e u Durlachu održavala tečaje obuke za teroriste. Genscher je pak isticao uspješne napore njemačke vlade u kontroliranju političkih aktivnosti stranaca. Za vrijeme susreta Genschera s Lazarom Mojsovom u Stockholmu 16.1.1984.,  dogovoreno je da Jugoslavija ne pravi probleme građanima DDR-a vezano za dolazak u SFRJ u vrijeme predstojeće ZOI u Sarajevu od 8. do 19. 02. 1984.

Ova prepričana bilješka njemačkog ministarstva vanjskih poslova javno je dostupna kao što je uostalom javno dostupan i arhiv političke policije DDR-a STASI-a. Za razliku od Njemačke, Hrvatska, koja je Hans-Dietrichu Genscheru dizala spomenike, davala odličja i proglašavala ga počasnim građaninom svojih gradova zbog iznimnog dopirnosa međunarodnom priznanju, arhive svoje tajne policije, najnovijom inicijativom Vladimira Šeksa, opet želi skriti daleko od očiju javnosti.

Show Comments (8)