Dinko Dedić: U vezi smo s bugarskim komunistima i emigracijom

Dinko je upozorio dvojicu Milana da također u strogoj tajnosti drže informacije o kontaktima s Bugarima, kako predsjednikom Todorom Živkovom, a tako i emigrantom Penčom Spasovom. Dinko Dedić je napomenuo da ako bi se pročulo da HDP surađuje s bugarskim emigrantima, bugarska bi vlada prekinula sve veze s njihovim pokretom. 

Dinko Dedić, jedan iz užeg vodstva HDP-a, teorističke organizacije koja je nastavila borbu za povijesne granice Hrvatske i za vrijeme rata, potvrdio je Mati Bašiću za “Globus” od 30. prosinca 1994. ono što je njemačka tajna služba mislila cijelo vrijeme o Nikoli Štedulu i njegovoj organizaciji.

* U socijalističkoj Hrvatskoj HDP je proglašavan ekstremnom terorističkom emigracijom, povratak HDP-ovaca u Hrvatsku prilikom predizbornih događanja znao je biti tumačen kao povratak mladih ustaša…

–  Mi smo doista održavali kontakte s organizacijama poput PLO-a, poput Sean Fenna i Irske republikanske armije, s albanijom dok je Enver Hoxha bio njezin predsjednik, sa SSSR-om…

Logika je u Hrvata potpuno slomljena na poimanju ljevice i desnice. Recimo za Juru Lasića, koji je održavao, čak i dok je bio član HDP-a, bliske veze sa Socijalističkom partijom australije – ja sam vjerojatno bio desničar, ali sam istodobno za članove HSS-a bio ljevičar… 

Dinko Dedić je tako javno priznao da je Nikola Štedul opravdano dobio izgon iz Australije i oduzimanje državljanstva zbog suradnje s KGB-om. Bivši dužnosnik HSS-a u Australiji Antun Babić je također pisao o djelovanju KGB-a i UDBA-e među Hrvatim u Australiji i našao se na meti Mate Bašića, suradnika Dinka Dedića, u novom udbaškom “Projektu Velebit”. Dinko Dedić je najvjerojatnije pristao raditi i za australsku tajnu službu ASIO, kako je to bilježila jugoslavenska tajna služba u diplomaciji (SID), ali i do kakvih su spoznaja dolazili određeni emigranti kojima su bila čudna njegova učestala putovanja po svijetu – s kontineta na kontinet.

Faksimil dokumenta kojeg je navodno 8-0g srpnja 1985-e uputila Služba za istraživanja i dokumentaciju (SID) jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova 1. i 2. odjelu savezne UDBA-e, “o pokušajima vrbovanja naših građana od strane ASIO”. Ovaj dokument potpisan od tadašnjeg načelnika 2 uprave SID-a, a već 1992-e hrvatskog veleposlanika u Čileu, Frane Krnića, prema riječima Zdenke Dedić-Jackanić, sestre Dinka Dedića, pribavio je slovenski istraživač Roman Ljeljak i poklonio ga najbližem suradniku Nikole Štedula, kao dokaz da nije bio suradnik UDBA-e. To što u dokumentu SID-a piše da je australska tajna služba intervenirala za Dedića, nije nikakav dokaz da on nije bio suradnik UDBA-e ili KGB-a. SID uopće nije morao znati je li Dedić suradnik UDBA-e ili KGB-a. Zato je i dostavio dopis UDBA-i u Beograd, a ona ga, kako piše u natuknicama u lijevom donjem kutu, proslijedila republičkim udbama u Zagreb i Sarajevo. Postoje tako i dokumenti SID-a o Milanu Doriču u kojima se izražava sumnja da on radi i za njemačku tajnu policiju, a UDBA to zna, jer ju on sam o tome redovito izvještava.

Vezano za kontakte HDP-a sa raznim komunističkim državama, zanimljivo je opet pogledati jedan izvještaj Milana Doriča iz 1987-e UDBA-i u kojem opisuje sastanak Milana Buškaina, Dinka Dedića i sebe, ispred HDP-a s bugarskim emigrantom Penčom Spasovim, bivšim dopisnikom bugarske državne televizije iz DDR-a koji je sa svojom ženom, bivšom sportašicom Renate Neufeld, 1979-e prebjegao na Zapad.

Dinko Dedić (desno, osigurao je gostovanje Romana Ljeljka (lijevo) u Australiji prošle godine, na kojem je slovenski udbolog prodao dosta svojih knjiga.

Slovenski republički podsekretar u SUP-u zadužen za UDBA-u, Ivan Eržen 13. listopada 1987-e piše Ivanu Lasiću, načelniku 2. djela UDBA-e u Beogradu da je njihov suradnik “Flora”, odnosno Milan Dorič, dobio zadatak od Nikole Štedula da oraganizira sastanak Milan Buškaina i Dinka Dedića sa spomenutim Spasovim. Dorič je sastanak organizirao 16-og rujna 1987., u gostionici “Rheinhoff”, Beyerstrasse 27, u Münchenu, u 17 sati. Dedić, Buškain i Dorič su došli dva sata ranije i razgovarali su o aktualnoj problematici u pokretu. Dedić je, prema Doričevom izvještaju, govorio kako iz pokreta isključuju osim Ivice Schumahera (zbog pronevjere novca) i Nedjeljka Livajića (Mesara), jer sumnjaju da radi za strane policije, a možda i za UDBA-u. Dalje je Dedić rekao kako će maknuti i Borisa Lukšića iz pokreta, jer da imaju informacije da mu tekstove u “Hrvatskom tjedniku” zapravo piše UDBA.

Dinko Dedić je posebno zatražio da se u strogoj tajnosti drži činjenica da Ljubica Violet Šego donosi novac za terorističke akcije iz SAD-a u Njemačku. A prije samog dolaska Spasova, Dinko je upozorio dvojicu Milana da također u strogoj tajnosti drže informacije o kontaktima s Bugarima, kako predsjednikom Todorom Živkovom, a tako i emigrantom Penčom Spasovom. Dinko Dedić je napomenuo da ako bi se pročulo da HDP surađuje s bugarskim emigrantima, bugarska bi vlada prekinula sve veze s njihovim pokretom.

Financijer Dinka Dedića iz Australije za “hrvatske” projekte Marko Franović i bugarski svećenik Aleksandar Radoev Ivanov.

Izgleda je Dinko Dedić održao svoje veze s Bugarskom do današnjih dana. Po mnogo čemu sudeći, upravo njemu treba zahvaliti što u Hrvatskoj djeluje bugarski svećenik Aleksandar Radoev Ivanov. On se  predstavlja za poglavara Hrvatske pravoslavne crkve, a njegovo djelovanje obavezno medijski prati “Projekt Velebit”, a kojeg Dinko uređuje uz logističku potporu Kaptola i nabogatijeg australskog Hrvata, Marka Franovića. U koordinaciji s Dedićem i Aleksandrom Radoevom Ivanovom u Hrvatskoj djeluje i bugarska novinarka Diana Glasnova, nazočna na svakom proustaškom skupu.

Uključi se u raspravu